Vladislav Kušan

(1904. – 1985.)

POSLJEDNJA ISPOVIJEST SLIKARA KARASA

Krajina je pod florovima tmine poprimila
fantastičke oblike. U zraku koji je zasićen
munjinom i sapet iščekivanjem, tutnje prvi udarci
bezumno nagle ljetne oluje. Šumori kiša, a
nabujale vode u jarcima usplahireno klokoću i
teku prema Korani. Karas ogrnut pelerinom,
prokisao, supijan od misli ide u noć i govori:

Razvija srpanjsko nebo podmukle ponoćne ponjave
U suru zastavu bure – putokaz posljednjih stanica –
Kad s teškim teretom tuge, bez tamjana i zvonjave,
Predvodim vlastiti sprovod na granicu svih granica.

Ko duvne tmurne litije potmuli spomeni prilaze
Prebiruć krunicu bola voštanoblijedim rukama.
Čuvstva iz čahure srce niz ponor sjećanja silaze
Za tragom krijesnice snova nad ispaćenim mukama.

Sve vas u povorci vidim, vi žudnje mrtvorođene
U jadu krvave jave, očaju samotnog ridanja,
Nevine male radosti od ruke djetinje vođene,
I prve nejasne sumnje, i zadnja krvnička kidanja.

I vaš je predvodnik dugo gušio nalete bune,
Al danas povratka nema, pred ničim on ne zastaje.
Sve što je volio ludo poganom psovkom prokune,
Od ove doline suza nemoćnim gnjevom se rastaje…

Šiba me rasplelom grivom vjetrina u divljem kasu,
Nad crnom Koranom rže, kopitom talase udara,
Sikće kroz pakosni kikot kletva u mamenom glasu,
Niz selo u propanj srlja lomnjava orkanskog sudara.

Zeleni signali munje preplaše plahe kućice;
Uz bučno bubnjanje groma tajanstvo kišnog šaputanja.
Ko plamen buktinje drhtim od ognja samrtne vrućice
Pred pragom šutnje i tmine na pustom raskršću lutanja.

Klipšem kroz kaljuže kala u sjeni noćne kulise.
U duši prepast i poraz, skrhana krila Ikara.
Gudim uz orgulje bure, u psalmu žalobne mise,
Na mukloj napukloj struni lamento propalog slikara.

Uz kukanje kukuvijsko kobno se Karas rodio
Sa osjenčanim čelom preuranjenog snivanja.
Na krhkoj podrtoj lađi u brodolom je brodio
Ukleti moreplovac kroz vihor sudbinskog zbivanja.

Govore tamni zakoni. Zbio se zapis udesan.
U toranj tihe samoće pomućen duh se usamio.
Život je u svom čemeru, na časak čarobno čudesan,
To krotko krojačko čedo prelivom šara omamio.

Nadanje modrih visina, dim vina, ta pelerina,
Beskrajna čežnja sanjara pred zamagljenim stazama,
Dah krina, zvuk violina opiše suludog sina,
Opiše otrovom laži i bolesnim ekstazama.

Ja nisam zgaženi genij ni slikar divovskog duha,
I nemam nad glavom lovor u sjaju svetog znamena,
Ja sam ko napaćen čovjek tražio rada i kruha,
Da dimu jalovom ne dam najljepši žar svog plamena…

Nosiš u zjenici vedroj viđenje duha vidovita,
Vatromet mletačkih slika i tkanja plamenih sanja.
Život je snivana bajka zvjezdanom maglicom ovita,
Bakanal bengalskih boja vječiti cilj putovanja.

Trepere predivne tlapnje, mame te arije nujne,
U svoje magično tkivo ritam i zvuk te zavije.
Dok dušom cvjetaju čežnje ko ruže krvavo rujne,
Upali obrazi gore i plamte sve grozničavije.

O rimske kristalne noći pune i prepune lune,
Kad srce od glazbe gine da jedva može mucati!
Uzaman zazivaš pomoć bludnice Žene-Fortune,
Na okno samotnog tornja bijeda će u zoru kucati.

Tu nikad spoznao nisam što duši zbunjenoj treba,
Kad sumrak sivi zasipi i sjetom nebosklon zalije –
Prozračne vizije svjetla sa svoda saharskog neba
Il jeza samrtne strave nad mrakom gorske provalije?

I više spoznati neću izvore sjaja i sjene,
Ni gdje su tajne skrivene, svemoćne varke užitka!
Ljubav Candide, Irene? – O, sve su žene Sirene!
Lik, platno i boja žitka? – S demonom krvava bitka!

To što u duši pjevuši s prezirom hladnim uguši
I slaži kukavno na dno slojeva mutnog taloga.
Sagradi svjetove svoje – sve ih u bezdane sruši
I patnjom otkupi teret i cijenu velikog zaloga.

Kad šute sirote slike, nek moja nevolja zbori
Kako pod pepelom žeže i gori! O dobrotvori!
Kako ste srcima škrti, a novčićem milostivi,
Kako nas rastavlja život i ponor nepremostivi,

I kako okrutni pauk žaokom dvoumlja ruje,
I kako umorno srce grobnicom snova postaje,
I kako bruje oluje i refren vječni se čuje:
„Crna ti Korana ostaje!“

– O, dosta je! O, dosta je! ...

Razvija srpanjsko nebo podmukle ponoćne ponjave
U suru zastavu bure – putokaz posljednjih stanica –
Kad s teškim teretom tuge, bez tamjana i zvonjave,
Odlazi njegova duša na granicu svih granica.

SAZNANJE

Ognjem slasti i groznicom strave
Dogaraju sni i sveta ljeta.
Doskora će u ludilu jave
Umuknuti pjesma započeta.

Bit ću tih i nevesela tijela
I knjige će punit moju sobu.
U napjevu slutit ću opijela,
A u mraku razmišljat o grobu.

Procvjetat će crni tulipani
I sazorit otrovano voće.
Kos umrtvi dani i orkani
Šumiti će tišine samoće.

Neću znati tko na prozor kuca,
Bez mene će život poljem poći,
Plašit ću se ohladnjelog srca
I bit ću sam u noći.

BALLADE DES NOCTAMBULES

Čudesnom gradu na Seini,
koji me je naučio ljubiti život.

Nad nama vjetrovi plove u krilu sustalih ptica
I njišu oblačne lađe u tmurnokrvavom sjaju.
Ulica himbena lica s đerdanom sijalica –
Bolesna svodilja noći – vodi nas neznanom kraju.

Mi smo se magičnim znakom javili noćnicima
I pošli kao u snima kad ognjem obrazi gore.
Umorno kaplju minute po vlažnim pločnicima,
Žute se svjetiljke mute i slute ponore zore.

Prolaze snuždeni ljudi, pa psuju, šute i sanjaju.
Žena i sjena apaša u nujnom krugu lampaša.
Odnekud s kucanjem čaša napjevi tmine odzvanjaju:
Bol je naša bez međaša.

Još zjene fosforno bliješte pod velom maglenog mraka,
Al srce ne zvoni više ko malo srebrno zvonce;
Jučer je spoznalo tajnu Velikog Čarobnjaka,
Što giba prostorom lutke i mudro pokreće konce.

I sada hodamo, druže, mračni po beznadnoj cesti,
U duši nemiri rastu i bolna sjećanja plaču.
Htjeli bi djetinjstvo mrtvo na prvom raskršću sresti
I čuti šaptanje drage, što sanja o svome pjevaču.

Al samo potmuli zvuci oko nas vječno šumore
U bruju žalobne glazbe ko žice na mukloj gitari:
To svoje proročke riječi pokojni pjesnici zbore
I pjevaju stari mjesečari.

Kako je jadno to srce kad samo sebe žali,
Dok ponoć nad gradom maše svilenom crnom lepezom,
A vrijeme mladosti našoj samrtnu svijeću pali
Odlazeć s ljubavnom jezom za novom Marseljezom.

I bȉlo neće da stane u krpi krvave rane.
Beskrajne čežnje nas prate ko pjane karavane:
Pješčarom godina gaze od puste do mrtve oaze –
I nema staze. Nema staze.

Tek divna riznica tuge i snova pustolova
Svijetli u bezdanu oka, što vidi čudesnu dvojnost:
Za nama pokorno ide prezreni luđak bez krova
I nosi u sebi pjesmu ko zdvojnost i opojnost.

S njim ćemo zastati, druže, u zadnjim dubinama noći
Pred zagonetkama, i pred tminama,
I malo ćemo plakat, u bolu i mrtvoj samoći –
I mislit o svojim sudbinama.

VIGILIA

Gondola bola i barkarola
Na svili vode u suton brode.

Razbludna glazba nevidljivih struna
I modrog srebra puna laguna.

Luna, ko kriška prezrele dinje,
Umorno tone u sinje daljine.

U sjeni zdanja od sanja i varke
Čuvaju stražu uklete barke.

Samotan fenjer mutno paluca,
A srce kuca. A srce kuca.

Gondola bola i barkarola
Na svili vode u tugu brode.

Most Uzdisaja i noć bez kraja.

(ZLATNA KNJIGA HRVATSKOG PJESNIŠTVA OD POČETAKA DO DANAS, Treće, prošireno izdanje, sastavio: Vlatko Pavletić, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1971.)