Viktor Vida

(1913. – 1960.)

TAKO BLIZU

Zna li Gospod za ovo nadanje
Da je sve ipak san
I da ćeš kad se probudiš ugledati maglu
Koju možda probija nevidljiv cvijet
Jutarnje grane
A nebo i noć su još vruća usta
Puna zvjezdanih zubi

Zna li Gospod da se u tvoju kožu utisnula zemlja
Klinasto pismo duše tvojih ruku
Da se hvataš za zemlju
A zemlja se hvata za božji prostor izvan tebe

Zna li Gospod da se svako jutro budiš
S grobljem na rukama
I da je svaki čovjek crkva s nebom
Gdje tako blizu vječnost lebdi nad kostima zemlje.

Igor Zidić

(1939.)

EXAUDI!

Knez krčki poljem jizdi, jizdac slavni:
„Leti mi, leti, brate sokole,
dosegni Boga dvore strmene!
U Boga nek je za nas milosti:
More nek uzme mili porod naš,
haluga nek nam gizdu pokrije,
u boru nek se mrijesti murina,
a on, s visoka, dobar Otac naš,
nek solju pospe (pepela kad nemamo)
sve rane naše, jer je kazna lijek,
što zaboravu s bolom otimlje
kamen po kamen i zrno po zrno
ljepše nam zemlje, ispod mora lijepoga.“

Tonči Petrasov Marović

(1934. – 1991.)

RIVA DEGLI SCHIAVONI

Hrvatske kosti iskrcavahu kamen
vino s Visa drvo s Velebita
ulje maslinovo s Hvara žito iz Splita

zlato i srebro Zadra dično pljačkano
svjetlomrca na likovnu suncu mletačkom
zubi schiavâ žnjuti galijota

nu da čas ispivamo što ćućahu
toliki sinovi naših strana
valja nazvat Nazora možda Lazu

il kakva inog bljutavca slavjanskog
telefonom na brzu ruku slavna
zamanj zamanj               suprotiva
neizrecivost se je skorila kobi rasteple
patnje otpale s poopćena imena

Serenissima Europa, zeru i sami
vazda u nečije ime il u ime nečega
kićenu zločinu zdanja je podizala

mi ih sad razgledavamo mnogi se dive
izureni podnevnom koje sve pravda
nosimo se s time kupujemo cartoline

imamo li se jesmo – sami sebi na ramenu
vreći povijesti pri samu dnu
– – – ne damo se istresti…

Venezia, 5. rujna 1970.

Vladimir Nazor

(1876. – 1949.)

ZVONIMIROVA LAĐA

Još je tu. – Na tvrdoj siki
Jošte leži nasukana.
Osamstoto minu ljeto,
Što je mlate sa svih strana,

Što je lome i drmaju
Burni vali i oluje.
Slomila se, prignula se:
Na pijesku je – al' još tu je!

Pokraj Drača i Sasena,
Blizu Krfa, pred Avlonom
Borila se ona slavno
I s galijom i s dromonom.

Na njojzi je sto tragovâ
Udaraca i uvreda,
Na njojzi je sto znakovâ
Veljih slavlja i pobjeda.

Konop zuji u vjetrini:
„Ko lanac sam gvozden bio,
Kad o meni, svet, slobodan,
Kockasti se barjak vio.“

Škriplje krma: „Gdje si sada,
Snažna ruko kormilara?
Čemu, more, uvijek na me
Tvoj se ljuti bijes obara?“

A utroba u mećavi
Noćnoj ječi: „Oh, ta sika
Do kada će da me drži
U čeljusti od čelika?“

Sanja lijepim o zemljama,
Hole borce i galije;
A vjetar joj krmu ruši,
A talas je u bok bije.

A lađa se snažno trza:
„Zar da ovdje tužno gnjijem?
Dignite me: neka đipnem,
Nek zajedrim morem tijem!“

Osamstoto ljeto teče,
I sve vali lađu biju,
I sve sikću munje žive,
I jesenje kiše liju.

Snažno o nju udaraju
Vjetar, talas i oluje.
Slomila se, prignula se:
Na pijesku je – al' još tu je!

Nikola Milićević

(1922. – 1999.)

KAO PRED ODLAZAK

Mnoge smo godine čekali po kolodvorima i lukama,
          čekali neka neobična prevozna sredstva
          da nas povedu u neviđene predjele svijeta.
Bili smo strpljivi i gajili smo veliku nadu.
U međuvremenu sjedili smo po zadimljenim krčmama,
          kartali da utučemo časove čekanja,
          pomalo pijuckali i pogledavali
          kroz zamagljena stakla
          da vidimo kakvo je vrijeme.
A vrijeme je gotovo uvijek bilo nepovoljno:
          kiša ili zapara, hladnoća ili žega,
          ili nešto između toga,
          što nije spomena vrijedno.
I sve što smo radili, radili smo kao pred odlazak,
          pred odlazak na daleko i značajno putovanje
          u neki široki dan koji je ispunjen
          velikom svjetlošću.
Odlazili su mnogi vlakovi i brodovi;
          na svaki signal gledali smo kroz prozor
          i svaki put smo ponavljali: nije naš.
Onda smo se ponovno vraćali kartama i čašama
          da prikratimo vrijeme
          pred odlazak.
I mnogo smo vremena tako prikratili i utukli,
          dok jednog dana ne rekosmo:
          nema smisla više čekati.
Nema smisla više čekati i treba da se vratimo kući,
          ako još nađemo tu našu kuću,
          ako nas već davno nisu iselili
kad su vidjeli da nas nema.

(ANTOLOGIJA HRVATSKOGA PJESNIŠTVA od davnina pa do naših dana, sastavio Ante Stamać; ŠKOLSKA KNJIGA, Zagreb, 2007.)