Dora Pfanova

(1897. – 1989.)

CVIJET NA PORCELANU

Tihim cvatom cvatem u svom mirnom svijetu,
ja sam čudnim rastom izmišljen od duše,
nikad me ne takne, ni u jednom ljetu,
brzim krilom vjetar što po polju puše.

Moji su oblici krhki kao sanja,
boje moje blijede nikad se ne suše,
viticom se držim što je mnogo tanja
od rilca leptira što ga iglom buše.

I ja tiho širom razvijam čar lista,
i svu snenu dražest koja ne opstoji,
tajna moje duše sumorna i čista

ne sjeća na sliku ikad ugledanu,
leptire ne vabe mirni svijeti moji,
tajnim licem ja sam cvijet na porcelanu.

Antun Gustav Matoš

(1873. – 1914.)

SRODNOST

Đurđic, skroman cvjetić, sitan, tih i fin,
Dršće, strepi i zebe kao da je zima,
Zvoni bijele psalme snježnim zvončićima
Potajno kraj vrbe gdje je stari mlin.

Pramaljeća blagog ovaj rosni sin
Najdraži je nama među cvjetovima;
Boju i svježi miris snijega i mlijeka ima,
Nevin, bijel i čist ko čedo, suza i krin.

Višega života otkud slutnja ta
Što je kao glazba bûdi miris cvijeća?
Gdje je tajna duše koju đùrđic zna?

Iz đurđica diše naša tiha sreća:
Miris tvoga bića, moja Ljubavi,
Slavi drobni đurđic, cvjetić ubavi.

Janko Bubalo

(1913. – 1997.)

KAD SLUŠAM BILO IZVORA

Nikad nećete shvatiti
kako se čudnovato osjećam
kad slušam bilo izvora: učini mi se
kao da i ja odnekle izvirem,
ko iz nekog korijena
što ga preci moji zasadiše
negdje na razmeđi pepela i sapunice.
Tada i ne opažam kako
svatovi mog oca pokraj mene prolaze
a grana oplođena
pušta korijen u zemlju
na kojoj sam kao prolaznik ubilježen.
Nitko mi tu zemlju ne može darovati
– meni je određeno da zemlju darujem
pregršću praha što mi na koncu ostane.
A pravo reci: što je zemlja time dobila!
Ništa! reći će zemlja.
Ono što je valjalo odnijela je zvijezda.

Petar Preradović

(1818. – 1872.)

MOJA LAĐA

Plovi, plovi, moja lađo,
U koj' godijer kraj;
Ja ti cilja još ne nađo',
Sama cilj si daj!

Kad te 'e amo već zanesla
Tvoje sudbe moć,
Raspni jedra, pruži vesla,
Plovi dan i noć!

Uzdaj se u vjetra volju
I valova bijeg,
U budućnost gledaj bolju,
K nebu digni stijeg!

Tin Ujević

(1873. – 1914.)

POGLEDI U PRASKOZORJU

Povedi me, glasu dobroga vrača, iz ovih mračnih zabiti
prama širini svijeta,
da na dohvatu zlatnih ruđenja daljine sačekam dane,
kad će život biti sreća, a veliko zadovoljstvo bitisati.

Još se nisu rodili svi koji trebaju, niti je sva trava nikla.
Mnoge još oči neprobuđene spavaju kao obećana ljubav,
ni pružena ruka grčevito pokretom nije izvukla iz čovjeka
njegovo najbolje djelatno blago.

U svojoj zipci još spava vojska čovječanstva
i zadatak da krči i gradi, i da blagosilje.
Cijele su bašte cvijeća što se ne smiješi danu,
najdraže ptice nisu još ni zapjevale.
Biti će radosno sutra, kao juče što nije bilo sveto.

Moja grud udiše miris iz grudi budućnosti,
moje oči zure u obrise, dalje od granice stvari.
Oh, znade nada da me podraga i da me poljubi tiho,
neko sunce od lijepe slutnje čak ovamo utješno žari.

Neku svjetliju kob smo zaslužili kada smo lomili koplja
za lozinke vrline, časti, duha i prava.
Naš će usud da u meso čina prijeđe iz prediva misli,
iz kosti, iz krvi i iz zdušnih nerava.

Svijet nije na rubu propasti, u bdijenje Sudnjega dana.
Jedna se zvijezda rađa kao znak novoga reda.
Tok svjetlosti je melem mojih najtežih rana,
zemlja je tako mlada, a pravednici djeca.
Ja upirem pogled u skazaljku budnoga sata,
jer znadem da ćeš, novosti, s dobrim pogledom majke,
i prije reda, na vrijeme, i neznana ući na vrata.

Ne budi škrta s ljubavi,
ne vagaj na tezulji strogoj sva dobrotvorna djela!
Ja ću dug pošteno otkupiti,
dok imam u srcu vatre i zahvalnost usred čela!
I čvrsto se ufam da ličnost toliko bogatija biva
koliko više prima da bi vratila dalje.

Povijest je ljudska duga sablasna mora
u mirisu grobnica i truleži antikvarijata.
Prava će povijest nadoći istom za druge naraštaje,
povijest od ljudske sreće, zanata i alata.

Kad vidim te ruke bezbrojne što se pružaju poslu,
kad vidim tu volju napetu da se mravinjak preuredi,
ja živim tu buduću povijest i ja sam slovo na strani
nenapisane knjige što se tek danas slaže.

Vodi nas, dobri vraču, iz ovih vlažnih zabiti
prama prostranstvu zbilje,
da na dohvatu zlatnih ruđenja daljine objeručke primimo dane,
kada će raskoš preplaviti život i bitisati Biće.

(ANTOLOGIJA HRVATSKOGA PJESNIŠTVA od davnina pa do naših dana, sastavio Ante Stamać; ŠKOLSKA KNJIGA, Zagreb, 2007.)