Izidor Poljak

(1883. – 1924.)

NAPOJ ME B'JELOM LJUBAVI!

U travanjskoj noći natapaš toplim
Biserjem rose zelena žita.
Napoj me tako ljubavi b'jelom,
Preb'jelom ljubavi svojom:
Da ludujem omamljen Tobom,
Ti moja da budeš jedina miso,
Koje se otrest ne mogu;
Da ne vidim zv'jezda ni sunčeve lađe
Morima plovit nebeskim,
Tebe da jedinog vidim,
Tebe da jedinog čujem.
Rad Tebe da bacaju kamenje na me
Ulicom djeca,
U zboru mudrih r'ječ moja ne vr'jedi
Rad ljubavi Tvoje,
Sva čuvstva da zamru u srcu mojem,
Ko ognjeni ljiljan da u njem gori
Tek ljubav spram Tebe,
Jezik moj sve da zaboravi r'ječi,
Zvukova ritam,
Samo ne drhtavo tepanje slatko
Imena Tvoga.

(1919.)

Olinko Delorko

(1910. – 2000.)

KAJANJE

Htio bih da te vidim omeđena
nebom i zemljom,
u zbiljskom svijetu osjetila svojih,
kao silu, snagu, što na dohvat oka
kažnjava i prašta,
(a ne samo da te takvog vidi mašta).
Siđi već jednom sa visina Tvojih,
kao živi zakon, moćan, nepopustljiv,
koji bi nas digo iz očaja dana,
koji bi nas spasio od pogubna sloma,
ali dok te tražim Ti si tu u meni,
u ritmu mog srca i sjaju mog mozga
i ja prstom diram Tvoju živu ranu,
ko nevjerni Toma.

Tomislav Salopek

(1955.)

PREPOZNAVANJE

U času
prepoznavanja
kad nam ruka
sparušena klone
i kad nam krinke
s lica spuznu,
kad do nagosti
ogoliš nam dušu
i kad na usnama
zadnja
prelomi se riječ,
hoćeš li nas
prepoznati,
Uskrsli?

U času
prepoznavanja,
kad nevažne
postanu
naše podjele
na lijeve
i desne,
na krive
i prave,
kad molitva
i kletva,
kad bestidna laž
i istina sveta
postanu
tek riječ
nerazgovijetna,
a kralj
il' rob
svejedno,
tek prašina
što je gaze,
hoćeš li nas
prepoznati,
Uskrsli?

U času
prepoznavanja,
kad zadrhtimo
od tvoje blizine,
čežnjo nedohvatna,
hoćeš li tada
u nama
prepoznati –
sebe?

Ante Jakšić

(1912. – 1987.)

ISUS JE BLAGOSLOVIO DOZRELO ŽITO

Sreo sam Ga jutros, kad se česma budi,
Gdje zamišljen sjedi u polju kraj puta,
Pod bradu je ruku podnio snatreći,
Dok se igro vjetar krajem bijelog skuta.

Pred Njime se žito zanjihalo kao
Pučina, kad suton zalije joj bedra,
Dok za Njime visok bor se talasao
Ko na vjetru lađi razapeta jedra.

Još su sami mirno počivali puti,
Zamišljena višnja odmarala krila,
Oko čela dok Mu blistala se kruna
Topla kao ljubav, čista kao svila.

I kad zadnja sjenka razvodnjene tame
Iza hrasta starog čučnula je skrita,
On je digo glavu i pošao mirno
Preko ravna mora već dozrela žita.

I kada je digo svoju svetu ruku,
Da blagoslov sretan kao čuvar dade,
Prignule su vrbe nad jezerom glave,
A planulo sunce iz plave mu brade.

(1937.)

Nikola Šop

(1904. – 1982.)

STANI, ISUSE!

Isuse, ostani, uza me vječno budi,
ma da je na svijetu stara svaka stvar.
Ah, još ništa ne napraviše ljudi,
dostojno da ti pružim to na dar.

Dosta sam ti uz svoju zemljanu, tamnu peć
pričao o zemaljskim ljepotama.
A ti se spremaš, ti bi pošao već.
A ja šapćem: ne idi, još je na zemlji tama.

Spreman si već da se popneš na onaj brijeg.
Da turoban odletiš sa zemlje bijedne.
O što da stavim u tvoj putnički kovčeg.
Što da spremim, kakve li stvari vrijedne?

Pred noge prostrijeh ti sve plodove bujne,
kojima rađa ovaj prastari svijet.
Plodove ljeta uzavrelog, jeseni rujne.
Ali te ništa nije moglo zanijet',

Ah, čime da te zadržim u svome gorkom jadu.
Pred noć, pred kukurik onaj rosan, snen.
Isuse, i najljepše djevojke u ovom gradu
svu dušu bih ti dao, sav čar njen.

Sve bih ti dao, o samo ostani među nama!
Na prozoru neka tvoja aureola svijetli.
Neka na putu nikad ne bude više tama.
Vječnu zoru nek pjevaju pijetli.

Ostani, gle, opet zvijezde iznad nas!
I noćne glasove uspavljive čuj.
Pustim putem zašušne opojno klas o klas.
S potoka, brašnom zasut vodenice bruj.

Ostani, ostani, blago večernje zvoni,
preko polja, u sunčev dogorjeli ruj.
Prislušni, iz dola nešto zanosno zaromoni.
Čuj, Isuse, čuj, to je slavuj.

(KRIST u hrvatskom pjesništvu od Jurja Šižgorića do naših dana: antologija duhovne poezije; izabrao i priredio Vladimir Lončarević, Verbum, Split, 2007.)