U petak 11. travnja 2025. održan je u Društvu hrvatskih književnika u Zagrebu, u okviru 34. svečanosti Pasionske baštine, tradicionalni susret Lirika Velikog petka tijekom kojega su čitane izabrane pjesme dvanaestero pjesnika – Antona Tamaruta, Alke Pintarić, Tomislava Marijana Bilosnića, Ante Stamaća, Zvane Črnje, Ljerke Mikić, Adrijana Vuksanovića, Sonje Zubović, Mirka Ivanjeka, Tuge Tarle, Stanka Jerčića i Nikole Đuretića – sve nadahnute Kristovom mukom. Pjesme u izboru književnice Tuge Tarle prigodno objavljujemo u Velikom tjednu. (hkv)

1/12 MIRKO IVANJEK

ČAS ČAŠE
I ČAŠA ČASA

Čaša do vrha natočena slabošću poniženoga
čas kada se snaga očituje u slabosti
tolikoj da se predala u ruke nesnazi ljudskoj
prezira vrijedni prezirno ga zabiše čavlima o drvo srama
ne bi li osramotili i onemoćali Moćnog.

Snaga sakrita u slabosti
u taj čas čaše
u toj čaši časa
kada su duhom mrtvi
misleć da imaju moć
izrugati Svemoć
i ubijali Život.

A tko bi i pomislio
da je moć u slabosti
i da je slabost moć?!
Ta tako slabašna i stidljiva
pokorna i poslušna ljubav.

Očitovalo se to u času čaše
u čaši časa
koju je i nama iskapiti
do dna svoje slabosti
da bi zbor jakih bio potpun.

NASLONJEN NA GETSEMANSKU MASLINU

Sud sam glineni.

Oprosti što nemam boljeg spremišta za Tvoje darove.
Kuća sam na pijesku.
Oprosti mojoj arhitekturi.
I Čuvaj me od oluja!

Vlasnik sam uljanice bez ulja,
a tvoje me svjetlo obasjava.

Pozvao si me da s Tobom bdijem,
a ja spavam
i svaki puta kad me Tvoja ruka prodrma
neprestano ponavljam:
Ne znam, kako se to zbilo te sam opet zaspao.

Evo, budim se,
oprosti na mamurluku...
Ali nisam siguran da mi se to opet ne će dogoditi...

Ne, nisam siguran u sebe...

Moja sigurnost si Ti.

NA BRIJEGU IZVAN SVETOG GRADA

Natovariše na Tvoja ramena sveukupni teret čovječanstva.
Nisi više mogao nositi.
Padao si i tražio pogledom uokolo tko bi Ti mogao pomoći.
Ali koliko ih je koji žele stati na stranu gubitnika?

Ni ja ne mogu.
Uspon na goru tako je uzak, strm i visok,
a ja na leđima nosim tek svoje promašaje.
Ne mijenja se prošlost,
ona je tu sa svim svojim posljedicama.

Gledam Tebe kako se podižeš i govoriš:
Ustaj! Nisi sam. Nakon mog pada nisi sam u ustajanju.

2/12 ANTON TAMARUT

ISUS U SUDNICI

Žena iz Magdale upozorila me da ne ulazim u dvorište;
ne zato što bih te i ja mogao zatajiti, nego
jer tebe tamo nema,
a njima čovjek u običnim haljinama ne znači ništa.

Ti si ponovno na sudu, a oni pjevaju
uvjereni kako se opet negdje častiš i veseliš
u društvu carinika i bludnica.
Ne vjeruju da uživaš u posljednjim mjestima
niti da je pranje nogu slugama najvažnije što si im imao pokazati.

Kada siromašne nazivaš blaženima,
oni misle da se to tako mora govoriti radi tuge siromaha,
a dobro znaš da pomoći može samo onaj, tko puno ima.
Zato, dok te nema,
oni se svađaju oko prvih mjesta:
broje zlatnike, kupuju njive i grade dvorce
u kojima će ispravljati tvoje riječi,
jer si ih rekao u zanosu, kad su oko tebe bila mnoštva.

Krivo si mislio da će tvoj križni put i smrt promijeniti ljude.
Na kraju te je stranac morao skinuti s križa
i smjestiti u svoj grob.

Oni, koji poznaju svijet bolje od tebe,
ne mogu ti oprostiti naivnost;
htjeli bi te prosvijetliti i nagovoriti
da konačno budeš realan i lukav,
da se ne zamjeraš bogatima
i ne prekoravaš poglavare naroda.
Zar ne znaš da tako možeš naštetiti
i svojim prijateljima?!

Zašto zazireš od kraljevstva ovoga svijeta?
Zeloti su ti spremni pomoći da osvojiš vlast
i mačen, ako drukčije ne bi išlo;
uvjereni su, samo ako si na vlasti
možeš mijenjati svijet.

Neću ti se nuditi za odvjetnika;
znam da je Paraklet u tebi,
a onih koji te brane po službenoj dužnosti,
zbog novca i svoje časti,
i tako je previše.

Kada izađeš iz sudnice,
u ulici milosrđa,
molim te samo pogled.
Ne usuđujem se tražiti riječ,
jer si i zbog mene optužen krivo.

Nek' samo sjena tvoja na mene padne!

3/12 TOMISLAV MARIJAN BILOSNIĆ

ISUSA OSUĐUJU NA SMRT

U licu Isusa lice Očevo, lice svakog djeteta.
Pilatovo lice u Kainovo se preobrazilo.
Tu je i lice koje se naginje na lice koje će se na brdu raspeti.
Svjetina je mislila na zabavu.
Nitko ne pogleda u nebo, u Sunce koje plovi.
A ja dvadeset stoljeća mislim što je između kamene ploče
na kojoj sjedi Krist i stolice na kojoj sjedim pišući ove stihove.
Zapisujem li nešto posve različito od riječi Pilatovih?
Ne nađoh na njemu smrtne krivice!
Zašto je svjetina urlala slaveći Barabu?
I je li Sokrat uvijek isto mislio o Platonovoj sumnji?
U takvim mislima obuze me strah
ne mijenja li se istina kao što se dani mijenjaju,
kao što voda teče i ljepota prolazi.

Gori Rim, Moskva gori, gori Washington,
gori nafta Saudijske Arabije.
Sionski brežuljci postaju egipatske piramide.
Otvara se zemlja, a zatvara svijet.
Naše oči proždiru svjetlosti munja.
Stiglo je vrijeme plača,
dani teški za Zemlju i za Čovjeka.
Ovo je vrijeme sudaca,
vrijeme onih koji peru ruke u krvi našega tijela
i blato bačeno na naše lice uklanjaju trnjem
skrušeno govoreći:
Evo čovjeka!
Ovo je vrijeme koje vrijeme briše i postojanje ljubavi
u hramovima poezije.
Pilat Te šalje Herodu, Herod uz pompu vraća Pilatu.

Ura na nebu odredila je svjetlosni čas
a ne Pilatova presuda.
U pripovijest o sucu ne vjerujem,
svaka te riječ otkriva, živiš ne mijenjajući se.
Ti si Božji stil, i tako jednostavan
kao svaki dječak prije nego bilo što poželi.

Ni časa nisi bio zatečen, za njih si čuvao svoje vapaje.
Raspni, raspni, raspni, vikaše, u zamjenu za razbojnika.
Recite, recite, recite, nevin sam od krvi ove!
Kriknite, jauknite, sutra ćemo u noć muzeja,
od svoje ruke skončati
dok je operemo u vodi hladnoj.

Suci grčki, suci rimski, suci proleterski,
recenzenti pjesama i pjesnika, superrealisti
suci jezika na kojemu se izležavate po cijele dane
u kući jeruzalemskoj,
suci beskrajnih ljepota svijeta,
samo raspeti ispunjaju Božji spasiteljski plan.

_____________

Povezano - Lirika Velikog petka uz stihove dvanaestero pjesnika