Branimir Bošnjak

(1943. – 2016.)

MJESTO U ŽIVOTU

                    Kakvo je to mjesto i gdje to boravimo u životu?
              Naravno, to je mjesto neuvjerljive sigurnosti, ali upravo
      stoga tu odlučujemo i s neke uzvisine gledamo zapuštena groblja
          mladost koja miješa strah i mržnju, osvetu i neprirodnost
                                               naš je
                              stolac i stol pretrpan papirima
                            tu je i nekoliko različitih olovaka
                                     koje sve slabije pišu
                                ne mogu izdržati pjesmu
                                          do kraja
                           Nekako smo se našli u poslu
                                      a poslodavac
               sve više očekuje od nas i naše slabe opreme
         No, kad nas nema, odmah poslije popodnevne utihne
                       ovdje su neki potpuno drugi ljudi
                  sjede sigurni i mrki na našim mjestima
                        troše silne kave i skupa pića
                   odlučuju o nekim važnim stvarima
                                razbacuju papire
                       kao da nas nema na svijetu
                      kao da nas nikada nije ni bilo
                                     i zaista
                         ako bolje pogledamo
                    ta gdje smo mi u to vrijeme
           u pretrpanom restoranu u dežmanovoj

Andriana Škunca

(1944.)

ZAJEDNO S TOBOM PRAH

Iz svake stvari koju dirnem diže se prašina – naboran zrak.
Maknem li stolicu, čeka me u vunastim naslagama na podu.
Uzmem knjigu, listam prah. Soba se naprašuje s jednog
kraja na drugi. Uronjena u sitne čestice što se pri jačem
vjetru ili hodu uzdižu iznad svog skrovišta.

Godinama se taloži i skuplja, tamni pri vrhu. Uočljiva za
jačeg svjetla. Jednostavno se pojavi kao znak nevidljive
duše predmeta i krajobraza.

Ulazi u ormare, pod svjetiljku, u pore zidova – sliježe se na
staklo. S njom i vrijeme ide na nas. Sjeda na olovku, uvlači
se u rukopis, među slova, izjeda papir.

Svaki dan pomalo nas izgriza iznutra i izvana. Prenosimo je
pokretima, udišemo, putujemo s njom.

Pripitomljena, svagda uz nas.

Istreseš li je, isprašiš štapom – navire istodobno s nekog
drugog mjesta. Cijeli svijet satkan je od njena pomična daha.

Ne vidiš li je, ne znači da je nema. Skrila se. Mahneš li
rukom, možeš je dozvati. Za trenutak pokrenuti. I tako,
zajedno s tobom idu prah i spomen da ćeš se u nj pretvoriti.

Željko Knežević

(1943.)

REČENICE BEZ SMJERA

Dok si ti, oče, nabranih obrva
sjekao u šumi visoka, snažna stabla
i nešto mudrovao o tome kako jasen,
grab, hrast, dakle i bukva nisu bez duše,
ja sam osamljen na kosini jednostavno čekao
koji će ogranak prvi vrisnuti.

Danas grohotom smije se cijela šuma
ako ne udarim sjekirom tamo gdje treba
ili ako iz neočekivanog smjera (jutarnja
svjetlost?) visoko ponad glave siječem
i promatram kako iz truleži diže se magla
i na drugu stranu brda odlazi.

Oče moj, ti si dugo radio na pruzi,
kao što i ja do danas radim na metafori.
Dakako, jednom ćemo samo nas dvojica pričati
o tome kakav je promet pod zemljom i tko sada
održava prugu, podmazuje i okreće skretnice
i zašto putnički u žurbi prema Zagrebu
gubi svoje vagone i raspada se
u ove rečenice bez smjera?

Anđelko Vuletić

(1933. – 2021.)

VELIKI TVORČE JA DIŽEM BUNU

Ne mogu zamisliti:
Na kraju puta, kao i duž cijele staze, opet
sve po starom.

Ne mogu vjerovati da će biti sve
kao što je i bilo:
svijeća na čelu,
kovčeg kao tamnica,
konopi, trka, tuga, vjetar, kiša i mnogo
svijeta, a ja
opet
sam.

Ima li iko da ga za to pitam?

Ti šutiš kao da te nije veliki Tvorče.
A ja tražim
samo jedan
tren, ili noć širom otvorenih vrata, bez
krova i bez zidova,
i da uđem i iziđem: pa gotova posla, i
kažnjenik jedan manje.

Ti i sad šutiš, veliki Tvorče, a ja
dižem bunu:
hoću smrt vuka.
Zima, ledeni vjetar, opake oči gladi, kuršum
ili ponor pustinje – i ja ću zaspati.

A već sutra:
kiše,
mlada šuma, mjesečina i
zvijezde
huje nad mojim kostima.

Hoću smrt vuka.
To je jedino, to je sve – što
tražim.

Radovan Ivšić

(1921. – 2009.)

KORACI SMRTI

     U sporome vjetru polagano
             teškim šumama
    Po korijenju goleme ruke
        srcem tamo trave
              kamenu
   nad muklim ponorima
         u mračnoj noći
 tratinama šumnih školjaka
              u vjetar
  u vjetar je ptica odlistala

(ANTOLOGIJA HRVATSKOGA PJESNIŠTVA od davnina pa do naših dana, sastavio Ante Stamać; ŠKOLSKA KNJIGA, Zagreb, 2007.)