Oton Iveković, Smaknuće Matije Gupca (na trgu ispred crkve sv. Marka u Zagrebu), 1921.
Mato Marčinko (Mate Juranić)
(1925. – 2010.)
POGLED GORE
Iza ovog zida i slike vrućeg pijeska
kosti i kruha na svagdašnjem stolu
groznicâ veljačkih u potopljenim oknima
ima
iza ovih snova luđačkih od smole
koja lijepi prste skrućene u prosvjed
pod mostom dimljivim od vlakova
ima nešto
iza kromiranih ticala polivinilastih zabava
nestalnih šatora pokraj krčmarskih stolova
slijepih očiju na crkvenim vratima
ima nešto drugo
Možda bez odziva kao gavranova smrt
ispod blistavih antena što izazivaju nebo
Ove večeri kad posljednja nada
tone brodolomom u ustajaloj vodi
AUGUST VELIKI
Koliko i koliki uzrasli su i ojačali
na štitu s kojeg u mrak svijetle
ti slova gesla
A G M
Takvo je lice takav brk moj otac imao
patničke oči utonule u čelo
pogled kao da motri nešto izvan stvari
posmijeh natopljen mržnjom i nevin
Otvorio je prozore svijetu
Pročistio je staju od ustajalih naplavina
pustivši u nju gromove i oluju
Za svijet još i danas je
prozor zatvoren
S našim patnjama u torbi
bolovao je pod tuđim zvijezdama
slobodu tražio u slijepim ulicama
neizlječiv od Hrvatske
Dok u tuđini gladne sanjao je zanose
Europa je bludno stenjala pod bikom šireći noge
Dobrodošlica pokladna bje šala
strancu poklonjena za uzdarje
Odkrivao nas je uzaludno u nama
vičući da makar čuje jeku
Našao nas je ne pod našim nebom
jer nas je nosio u srdcu
Oče u tvom obličju mi dolazi
noću kad se mrtvi vraćaju na zemlju
žele nam reći sudbonosnu poruku
ali zov pijetla zamrzne im usta
u bezdan ih vraća
Tri slova zrače
neprekidno u tami
Rodio nas je iznova
najljepše darovao nam krajolike
muževnosti nas učio
sam popljuvan
Hoćemo li ikada odgonetnuti zapis
što ga je nemoćnom rukom
zapisao u mukama
tražeći zraka u zrakopraznu prostoru
Vidim
krv
teče iz posvećena grla
kapa na naše glave
žeže na rukama
Bjegunac i osuđenik
beskućnik i skitnica
gažen u blatu
ostavio nam je vjeru
Postao je svjetionik
MATIJA GUBEC
Kriv si. Prerano si se rodio.
Nisi ti birao ni vrime, ni prostor, ni roditelje,
ni misto, ni rodnu kuću, pa ipak si kriv,
jer bio si Hrvat i, preblagi Stvoritelju,
još k tome, seljak, kmet.
Hrvat se uvijek prerano rodi,
kad traži nešto za sebe,
bilo slobodu, bilo pravicu, bilo što bilo,
i, sačuvaj Bože, ako još traži
vlastitu državu, (stid ga bilo!), tad mu krivnju
ne mogu oprati sve rike svita.
Uzoraka koliko hoćeš:
Ti prvi,
Zrinski i Frankapan,
Eugen Kvaternik,
Stipan Radić.
Sada ste preuranjeni mučenici,
kao što su neki bili preuranjeni buditelji.
A ti si želio sve ovo što nabrojih,
i državu, i slobodu, i pravicu.
Zaista, zaslužio si
najstrašniju smrt.
Nije važno što su tuđinci,
velikaši pljačkaši, silnici baruni,
tvrdili uporno, da si se prerano rodio,
nu sudbonosno je što i tvoja domaća gospoda
govore to isto, govore, govore, govore,
kako im se samo ne osuši jezik,
da su bar psi koji laju, ne bi grizli,
ali oni su podmukle psine i ugrizu te
u najosjetljivije misto, znadu gdi boli.
Dovršava se žetva na stubičkom polju,
bogata žetva posičenih tila,
jabuke i šljive urodile su plodom
obišenikâ, ono isto kolje
što posluži za obranu i lozu,
dobro će doći za drvored glava,
da njime prođu braća pobidnici.
Još malo pa će i noć.
Koljači su već umorni od dobro obavljena posla.
Ranjeni seljak glavinja po zgaženu klasju.
Gledaš kako oko tebe
umiru suborci pregaženi kopitima,
poslidnjim trzajem grčevito stežu zemlju
za koju su se borili, ne mogu se rastati,
uzalud, snaga napušta tilo,
prve se zvizde gase u njihovim umirućim očima.
Nisu te ostavili, nisu izdali.
Zato jaučeš u sebi, proklinješ.
Lakše bi ti bilo, da si ostao sâm,
da su te svi napustili prije bitke,
išao bi u susret smrti svadbenim korakom,
razdragan bi slušao treći kukurik pitla.
Imaš samo jednu glavu,
premalo je to za odkup od sebe sama.
Stubica je pregažena.
No Stubica nije pobiđena,
iz krvi mučenika izrast će cvit slobode,
ne će ga moći spržiti munje, slomiti vitar,
pod njim će naša dica i naš sanjati san.
Ne žali! Ne kaj se!
Učinio si sve što si mogao
i to je bilo čak i previše za jedan ljudski život.
Misli na to, dok te kroz muke
budu vodili do užarena pristolja.
Zbogom, Gubče!
Lahka ti hrvatska zemlja!
SPOMENIK SLOBODI
Heleno, kojoj dosudi sudbina,
da se udaješ za borce umisto za lipotane,
ponosna ženo, osuđena na borbu,
tvoj narod zaostao je za tobom,
ne što je htio, za goli se je borio život,
ti si baš ta bila, zastava slobode,
prerano ili možda prekasno podignuta na jarbol,
nu prečista i smiona,
kolino bansko kraljevskije od kraljeva.
Kako su se samo konji pod tobom gizdali,
nisi tribala ostrugâ, da ih podbadaš,
letili su u najkrvavije okršaje,
prenosili te nepobiđenu kroz kreševe i bitke.
Tvoja ruka, prilipo prirodino dilo,
vitlala je sabljom postiđujući muškarce.
Živila si za osvetu, ne što bi ti nježnost
bila nepoznata ili što ti je srce
okrutno bilo i duša suha i tvrda.
Ti nisi podniti mogla,
da nepravda snom pravednika spava.
Istirala si neprijatelja iz obedemljenih skloništa,
gole, da ih svi vide bez pozlate i maske,
nemilosrdno si ih gonila, nisu znali za odmor,
nikad nisu uspili doručati, niti ih je noć
dočekala odmorom i okripom.
Rekla si i porekla nisi:
„Oni ne će imati mira,
svaki je grm zamka, svaki put nepovrat,
blagi umor sna ne će im sklopiti oči,
bižat će i od vlastite sine, bojeći se zaside,
nosit će glavu natraške od plašljiva osvrtanja,
sami će u jame padati koje su drugima kopali,
molit će za brzu smrt, nu ona će polako,
polakše, polaganije prilaziti im sporim koracima.“
Ženo od vatre i plamena, ognja i žara!
Pridvodiš i vođe i nepokorene vojnike,
tutnje kopita po zamrznutoj zemlji, odliću
poplašene vrane,
oštrice sikirâ osvitljavaju noć,
koplja se spuštaju za napad, sivaju mačevi,
triba isplivat čitav iz krvave kupke.
Slobodu ne dile kao milostinju na uglovima ulica,
niti je poklanjaju velikodušnošću obuzeti,
sloboda se osvaja silom,
borbom prsa o prsa izboriti je triba.
Sloboda je, dotad pobiđenu,
nagradni pobidnički plin.
Ovdi počiva domina Helena Zrinia,
Slava svog spola i svog stolića.
Jednako je slave svi Hrvati.
Nebrojene su njezine vrline i patnje.
Umrla je u Nikoziji godine 1703.
KRVNIČKOM MAČU
Uokolo odsutne oči na ukočenim slikama
Izcrvotočene knjige u neprobudivoj prašini
Zahrđalo oružje (kubure, koplja)
Zastave uzgibane privarljivim vitrovima
priorani grobovi
Groblja zamuljenih kula
U bezglasju ova gluhonima glumišta
ne rastu biljke niti se zeleni trava
povist caruje na razvalinama
Nečujni koraci sîna
pokopnim mimohodom pokraj stalaka
bliže prema izlaznim vratima
Iza zastrtih prozora
sja sunce odraženo na pločniku
Strah se ugnizdio u zatiljku
glave se plašljivo osvrću
iako nigdi nikog svi su mrtvi
Ipak nikad se ne zna
što kriju tajne zaside
oprez je još jedino
što je ostalo od života
Samo On
iz tamne škrinje
(čuvan pod staklom)
čeličnom oštricom
prosica mrak
Krvnički mač
obzirno očišćen i nabrušen
Na njemu urezan kobni krug
iz kojeg nisu uspili pobići
Frankapan i Zrinski
Fran Krsto i Petar
Leži na svilenu jastuku
spreman za ponovni zamah
Samo je on ostao živ
nakon svih pokolja
i sada tu pokazuje zube
mogućem drzniku
Malo umoran
od tolikih odsičenih glava
podmuklo se smiši
zagledan u budućnost
Chroatam
et quidem Zrinium
esse scio
Biti Hrvat i biti Zrinski
može li se
preživiti u tom znaku
Roditi se Hrvatom
ne znači li ne imati svoju zvizdu
u beskraju oceana neba
Zlokobni Vrač
možda je naredio suđenicama
da trnu svitlo
kad smo se rodili
I pred ovim krvničkim mačem
što ovdi i sada još uvik priti
treba li sagnuti pokorni vrat
zavezanih očiju
Ili se golim prstima odhrvati oštrici
žrtvovati ruke
da bi se sačuvala
glava na ramenu
Biti Hrvat
Biti Hrvat
Biti Hrvat
Svukud mrtve oči u mrtvim šupljinama
Odjek neodlučnih koraka guši se u zatvorenu prostoru
Oduvik sumrak
zarobljuje nevidljivim stupicama
nigdi ni u daljini
osvitljena prozora
samo crna cesta
koja se produžuje i preko obzorja
Omča grli grlo
ledenim zagrljajem
Ne ne želimo i ne ćemo samo tako umriti
na smetištu izvan svih događaja
to viču glagoljske knjige pisane hrvatskim jezikom
zvekeću sablje grme bubnjevi
maljevi ustitraše ustajali zrak
vitezovi iskočiše iz okvira
planuše prkosom oči
Izađimo iz ova muzejskog zatvora
da povist
nastavimo na ulici
NEOBORIVI HRAST
Sunca, sunca, zraka, zraka,
dosta nam je crna mraka,
makar bila domovina
od Zagreba do Šestina.
Iz sna pticu zvono budi.
Mi smo ljudi. Mi smo ljudi.
Ključa lava iz dubina
od Zagreba do Šestina.
Od Zagreba do Šestina
otac vodi na grob sina,
gdi hrast raste iz kamena,
nagorio od plamena,
mlado srce da okripi,
da ga život ne zaslipi,
živom kapljom stara vina
koje teče iz Šestina.
Smrknut Starac, nalik tuči,
slobodi nas ovdi uči,
njegova se pruža sina
na Hrvatsku od Šestina.
Kadkada ga čeljad neka
obilazi izdaleka,
podvinuta im repina
od Zagreba do Šestina.
Pokoji se sumnjom hrani
izdajstvo da obrani,
čemu takva domovina
od Zagreba do Šestina?
Probude se lav i vila,
potrese se zemlja cila,
umukao lavež psina
od Zagreba do Šestina.
Grmi Stari čela mrka,
a smiši se ispod brka,
veća nam je domovina
od Zagreba do Šestina.
(MOLITI NEBO, Mato Marčinko, Matica hrvatska, Biblioteka Pleter, Zagreb, 1995. – iz zbirke POVRATAK PTICE, Mate Juranić, Zajednica Ranjeni Labud – ZIRAL, Rim, 1975.)