Mate Balota

(1898. – 1963.)

BOŽIĆNJA NOĆ

O draga mati,
nikad mi nismo bili bogati,
ma na viliju Božju imali smo svega,
slanca, bakalaja i ribe
čistu robu za večer i druge potribe
i znali da ni zlega
kad svi skupa jimo
i na ognjištu svi skupa sidimo.

Večeras će tamo zvoniti nan zvona
debelo divice Marije i tanko svetog Antona,
na ponoćnu mašu, prvi put, drugi i treti
a ti ćeš po škrinjah šuškati s koreti
i pokle večere
modre iskati za šćere.

Po banki će stati mendule, smokve i rakija
i kuća će biti puna tamijana
i dragosti tajne, ku san najvolija
kad si ti me zvala: moja mala grana.

I sada te gledan priko tri sto brigi, priko devet vod
u božićnjoj noći zgrčenu i slabu
ma ni na ognjištu skupljen svi tvoj rod
da pozdravi mater, da poljubi baku.

Kada zadnji glasi po selu uminu
u staren kantunu sama ćeš ustati
prećući po ognju, još ćeš svojen sinu
zadnje misli svoje u tujinu slati.
Kako una mati, pridobra i mila
ka je noćas sina za druge rodila.

1933.

Luko Paljetak

(1943. – 2024.)

ROĐENJE

Što li je zvijezdu malu
   nagnalo da svoj sjaj
baci na prostu štalu
   u zabit i pust kraj?

Komu to zvijezda sjajna
   kazuje put, tko doć'
ima, i otkud, kamo
ide, i zašto? – tajna
to je za koju samo
   zna ona i ta noć.

Što će se tamo zbiti,
   može li itko znat,
tko li to tamo hiti
   u kasni noćni sat?

Magarčić uhom striže,
   brzo mu lupa grud,
u štalicu kada stiže
   nagrađen mu je trud.

I krava tamo leži,
   topao njen je dah,
vani je noć i sniježi –
   nije ih više strah.

Marija dijete rodi
   na oštroj slami toj,
sve ono tu se zgodi
   što anđel reče njoj.

Plakati dijete stade
   ko svaki ljudski stvor,
a tada osmijeh mu pade
   na usne mu kad zbor

pjevati iznad glava
   poče ko bistri vir:
„Nek je na nebu slava,
   a ljudima nek je mir!“

Dječačić ruku malu
   podiže, ko da mlad
mjesec što sja na štali
   dohvatit želi sad.

Mlađak s nebesa sađe,
   ostavi noćni svod,
pod nogama se nađe
   Mariji kao brod.

Djetešce ono nago
   u nježni uze dlan;
mjesec se ljulja blago,
   da usni slatki san.

1997.

Cvjetko Škarpa

(1898. – 1968.)

PASTIRI

I.

Pastiri su mnoge već noći
Čekali, da im se javi
Bar netko, koga će moći
Njihova duša da slavi...

Jer noći bjehu bez plama,
A pašnjaci pusti i škrti,
I duša bez ljubavi sama
I žalosna do smrti.

Pa kad su u ponoćnom času
Spazili zvijezdu onu
Rep kako po nebu giba,

Tad pođoše za njom, pa su
U spilji Madonu na slami
Našli, gdje Isusa ziba.

II.

Nad jaslam, kada su vola
Vidjeli, kako tu diše,
Da utopli Dijete, tad bola
Nijesu osjećali više...

Od onoga dana, kad slute
Noći bez zvijezda, bez plama,
Oh, oni sad više ne ćute,
Da im je duša sama.

Sada, kad ušute gnijezda
Ne čeka duša im mlada
Da joj se itko javi...

Od sjaja betlehemskih zvijezda
Duša im ima sada
Koga da ljubi i slavi.

III.

Pa zato sad pred večer, kada
Sunce pri zapadu baca
Posljednje zrake na stada
Njihovih bijelih ovaca;

I kada sad prije noći
Po šumama zašute gnijezda,
Ko alemi sjaju im oči
Od svjetlosti sunca i zvijezda...

Nad njima nebo je prozirno,
Pred njima polje ravno,
A posvud sve sama čudesa...

A ipak koracaju mirno
Ko duše, što spoznaše davno
Sve vječne tajne nebesa.

1927.

Boro Pavlović

(1922. – 2001.)

BOŽIĆ

Pišćencev, račićev, guščićev, ždrebićev,
praščićev, sega obilja i mira i Božjega blagoslova

Po podu i stolu
prostrta
unakrštena slama:
svi smo mi danas
Božja djeca
u malim jaslicama
po podu i po stolu
pruženim na Božju volju.

I sve je tako po domaći,
sve vonja po mirisnoj orehnjači,
stolnjaci
i kolači,
pitoma, draga aroma
skromnog seoskog doma.

Kraj vatrice što piri
skupili se pastiri,
od božićnica
smiješi se kuća i okućnica.

I trobojka i barjaci
i pšenica u zdjeli –
i čestitke došljaka
i didaka i baka
i tetka i tetaka
i ujaka
i svuda prijatelji.

Sad se čuju zvončići
i saonice što jure
sad će nas obići Isus i sveci
o doći će, doći će oni malenoj djeci.

Ponoć je. – Dijele se darovi.
Iz dvorišta se čuju
i volovi i garovi.
I s crkve zazvone zvona,
polnoćku,
rumeno bijelo polnoćku
javljaju svečano ona,
jer čudo se opet dogodilo,
malešni Isus se iznova
u priprostoj jaslici rodio.

S tavana,
iz starih škrinja
rominja rubenina
i miris inja;

toplina iz pećišta sije,
dok susnježica vije,
paluca topli dašak
licem
presvete Familije.
Ljubljenje, čestitanje:

meni se čini –
da sam i sam tad bio
ovakvo dragušno janje...

(Hrvatska božićna lirika od Kranjčevića do danas, antologija; Božidar Petrač, Naklada Jurčić d.o.o., Zagreb, 2000.)