Mara Švel-Gamiršek

(1903. – 1974.)

BOŽIĆNA PJESMA

Sjevernjak je noćas dočarao priču
o Božiću, što će sutra nama doći,
poljane, šume i sve bijelo je bijelo...
svetačno sve je prekrilo velo.

Svako je stablo mladenka bijela,
i grm je svaki u sniježnu cvijetu...
Pa dok mi vjetar u lice bije,
radost u mojoj duši se smije.

Sutra kad lagano badnja se veče
spusti, a puste prikaze u tami,
zapalit ćemo šarene svijeće
na našoj mirisnoj božićnoj grani.

Kada u ponoćno mrtvo nam doba
zvona najave Božjega Sina,
spustit će se anđeo bijeli
tiho sa zvjezdanih rajskih visina.

1936.

Jakov Ivaštinović

(1919. – 1994.)

NA BADNJAK SAM DALEKO OD KUĆE

Jutros je otac zapalio vatru
nasred dvorišta kraj starog duda.
Bratova djeca su se kraj vatre grijala,
bura je vijala,
pečenica se pekla,
a mast je niz svodak tekla
polako.

– Djedo, a gdje je čiko –
pitao je bratov mali.
A otac mu je bolno odgovorio u šali:
– U gradu. I ne će doći.
I kum
i ujak
i stric
su pitali,
a očev odgovor je uvijek bio isti.

Svi spremaju za Božić
(otac kuha rakiju i vino,
a bratov mali oštri nožić).

Mirišu dunje
u sestrinu ormaru,
mirišu
i čekaju mene.

O sestro, do ludila voljena,
sjećam te se
i šaljem ti u mislima
čestitku svoju…

Sestro poljubi majku i oca
danas
mjesto mene –
poljubi malog Vladu
i reci mu,
da čiko čeka Božić u gradu.

Danas je Badnjak.
Večeras će otac donijeti slamu.
I svi će za večerom biti zajedno
osim mene.

1942.

Pere Dulčić

(1906. – 1994.)

BADNJOK

Zgarčeni od trudih, brigih i nevoje
Storci, ženske, dica kleču kraj komina.
Na trupici Badnjok, s medulin rožonjac,
Kofa pašuratih, dižva čorneg vina.

A vonka je škuro, praznina i studen.
Od mirih po pojih niz more oldoje
Glos Ovemarije, ča duše skrušije
A u sarcu radost i tugu zadoje.

Makle su se pešnje, zadorčala sarca,
Spustile se vije... Kroz prozne ponare
Molitva se libi, s mortvin obahodi
I grebe i poja, konobe i žare.

Pok kako na jidra iz zemje Harvoske
Priko oceana mišjon burdižaju:
Večeras, na Badnjok, uz maleg Ditića
svi živi i mortvi uvik se sastaju.

Darču žujne ruke ča blagoslov doju,
Plandaju obrazi, srića oči širi...
Kako rilko, Bože, kako kruto rilko
i pod našu plonu radost kad zaviri!

Ma kad zvon zamukne, molitva utihne,
Sve bogatstvo, dori tot su kraj komina:
Blagoslovljen Badnjok, s medulin rožonjac,
Kofa pašuratih, dižva čorneg vina.

1938.

Verka Škurla-Ilijić

(1891. – 1971.)

U REMETE NA POLNOĆKU

Eto… Eto tako…
Je li ti dobro, da sjediš ovako
Sasvim do mene?

O pogledaj!
Pogledaj kako jure saone naše
Crveno obložene,
I kako se iznad konjskih vratova
Visoko uzvijaju
Duge šarene…
I poslušaj!
Poslušaj, kako u njima
Cinkaju sitno
Praporci sitni:
Cin… cin… cin…

Nitko noćas stići ne će
Bijeli naš brijeg
Nizbrdice,
Strjelimice
Kroza snijeg!
Mimo nas sijevaju bijeli šljivici
Ko jata laka
Bijelih oblaka!
Kako bježe! Kako, bježe!
A nad nama svud se ježe
Po stranama,
Med granama
Kuštrave, sijede
Imele,
Ko da su starcima nekim
Glave rabili bijele,
Ko da su starci pre smrti suze ronili vrele…
Plaču, plaču imele sijede,
Njina se prozirna zrnca lede
Svud vijori sniježno perje
U bezmjerje.

Čekaj!
Ovako
Da l' ti je sada toplo i lako?
Pravo mi kaži!
Gle:
S obje strane našega puta
Ruše se, ruše strmi pejzaži
Bijelih krovova,
Kosih dolina.
Nas grabi
Daljina, daljina, daljina.
A to? Na tvojoj trepavici?
Tuga li jedna – neisplakana?
Suza li jedna – neiskapana?
Neka li draga, stara
Uspomena?
Il pahulja hladna, snijega
rastopljena?
Ta cesta naša – pogledaj – sva je
Zvijezdama ovijena!
I nitima dugim,
Strjelovito brzim
Prošivena!
Te niti lete, lete,
Te niti zuje, zuje
Uz naše dvije strane:
To je žbunje, to su grane
I plastovi i ravnine,
I daljine! I daljine!
Ta cesta naša – pogledaj – sva je
Zvijezdama ovijena,
A stara mjesta – pogledaj –
Sva su nam
Snijegom pokrivena.
Ta vidje li ljetošnje glogove naše?
U kosom nizu – munuše blizu…
A ono? A ono?
I tamo – i tamo
pod snijegom čuči?
One sitne, sitne luči?

Božićna sela!
Uza nas sijevaju,
Uza nas nestaju
Kristalne šume
Hristovih jela –
I jure u bijelom galopu
Tornjevi Badnjega Dana –
A nad nama – eto
Crno se razgrću
Žalosni rojevi
Vrana. …

Reci! Tebi je dobro?
I koljena – su tvoja umotana
Kako treba?
U rukave tvoje ne ulazi
Hladan vjetar?
Glava je tvoja polegla
Meko?
I bijelo ćutanje neko
Tvoje je sklopilo oči?
Mi ćemo
– Je li –
Na vrijeme doći?

Ja ne znam…
Ne znam, dragi brate,
Što to bijele letove naše
Crna jata prate?
No u tvom srcu
Dobri su znaci – je li? –
Ovi tanki, dugi traci,
Tako meki, tako bijeli,
Bijelu su nam sreću spleli?
Gle! Po svakoj uvalini
Ovog starog, starog puta,
Posvuda je
Naša draga, draga mladost
Razasuta…

Pusti snijezi prekrili su
Mrtvo cvijeće…
Zar se ono nikad više
Sipat ne će?
Ti mi samo jedno reci:
U kutiću srca tvoga
Je l', da noćas mnogo ima
Bijele sreće?
Po dragome dlanu tvome
U biserje.
Badnje veče – drago moje –
Badnje veče!

Božićnica zvijezda
Sija,
A snijeg vija
I ovija
Nas oboje
Brže, brže!
Da se stigne…
Daleko je!
Znaš, da stara crkva čeka,
Izgleda nas iz daleka,
Da na prste izdiže se
Toranj stari…

Nama će vući ponoćno uže
Odavna mrtvi zvonari.
I stari bunar tamo stoji.
Oko njeg kruže
Mrtvi monasi,
Hor se njihov
Sunca boji,
Danja svjetlost
Sve ih gasi…
I stari bunar tamo stoji.
U bunarskoj vodi vri
Mjesečina:
I svijetle izbacuje ključe…
Čuj, u daljini,
Ponoćka naša već tuče.
Tame se krunom
Bijeloga snijega
Bijeli krunio mir
I k nebu je dizao
Sklopljene ruke,
Stari manastir.
Al se noćas
Iz sna trže –

Samo brže! Samo brže!
Brže samo!
Da stignemo!
Da smo tamo,
Gdje kroz mantije
Monaha mrtvih
Srebrne zvijezde
Prolaze, prolaze,
Monasi mrtve naćulili uši:
Da li već dolaze?
Da li već dolaze?
I sklopljenim očima
Hoće da vide:
Da l' se to ide?
Da l' se to ide?
Al jedno te molim:
Tom srcu mome
Zapovijedi odmah, neka se smiri
I kuca malo tiše –
Ta ništa se ne čuje više…

Zaista jure saone naše…
Zaista jure!
Vidiš li tamo one konture?
Stara crkva
Toranj stari?…
Čuješ li?
Čuješ li kako zvone
Odavna mrtvi zvonari?
Samo još ovo jedno polje!
O pogledaj bolje,
Pogledaj bolje!
Da li se i tebi tako čini:
Redove redaju
Mrtvi Pavlini,
Da li se i tebi
Tako čini?
I uz one stare mire
Za naš prolaz
Tiho nižu
Duge, crne
Špalire?
A sad ćemo
– Drago moje –
Tiho, tiho, nas oboje
U čudesnoj ovoj noći
Tuda proći…

1929.

(Hrvatska božićna lirika od Kranjčevića do danas, antologija; Božidar Petrač, Naklada Jurčić d.o.o., Zagreb, 2000.)