Ante Tresić Pavičić

(1867. – 1949.)

ŠIŠMIŠ

Ko srce tugom dol se puni tminom;
Odijevaju se nejasnoćom stvari:
Sve biva čudno šumom i planinom,
Ko narav u snu plaho da sanjari.

Taj borik drevni uzdiše dolinom,
Ko da mu duša s nečesa krvari;
Tajanstven strah se pomalja širinom
Iz šume, dola. Bor se ježi stari…

Taj čudni strah mi prodire svu dušu,
A ne znam zašto… Nešto sveta leti,
Kad narav tako sanjari, kroz tmušu.

Tad jedan šišmiš glavu mi obleti,
Čudnovat, smion… Duh, il ironija,
Što tako sanjam kano suton i ja?...

Vladimir Nazor

(1876. – 1949.)

TURRIS EBURNEA

Ovdje gdje se orli s vjetrovima bore
I ledenjak sja se iznad mračnih jaza,
S ebenovim vratma, s krunom od topaza
Moja kula strši na vrhuncu gore.

Kraj nje nigdje nema trave, grmlja, vrutka.
Stoji sama, tiha – i s visine gleda,
Gdje je sa svih strana stiska obruč leda
I tvrd nasip kruži blistava bjelutka.

Ona ne zna što su putnici i gosti.
Ne zna za smijeh ljudi i za pjanu buku,
Ništa još ne taknu, osim mojih ruku,
Bijelih joj zidova od slonove kosti.

Sazdana u carstvu snjegova i bura
Ona ne zna za plač i za lažne jade.
Otkad ovdje strši, jošte joj ne stade
Ljudska noga blatna na prag od biljura.

Stoji moja kula sjajna, tiha, sama
Hiljadu već ljeta gore na vrhuncu.
Netom zora svane, otvaram je suncu,
Da me plam prožeže, da me mine tama.

Jedem zlatno voće sunčevih drveta,
Pijem svjetlost zvijezda, lazur u grud livam;
I tom hranom pȉtan uvijek veći bivam
Ovdje na vrhuncu hiljadu već ljeta.

A sred noći, kad u docu magla vri,
Ebenova vrata otvaram oluji.
Tad se na me dižu s vjetrinom što huji
Stari gorski dusi i divovi svi.

Ja se s njima rvem sred huke i tmine:
Sada truplo dižem, sad me peta tlači.
I tom borbom krijepljen postajem sve jači
Tisuću već ljeta na bȉlu planine.

To je raj što čara lijepe dane moje.
Takve su mi slavne večeri i noći.
– Kad ću, kad ću jednom jak i dobar moći
Da međ ljude siđem iz te kule svoje?

Vladimir Vidrić

(1875. – 1909.)

PLAKAT

Kud pade snijeg bjelasaju se staze,
Na hridih stijenah bijele se i ginu.
U snijegu stope. Blijed se ljulja mjesec
U svijetlih krpah što po stijenah plinu.

A podno stijenā sjaji timor-šuma,
I ledna, snježna, ruši se i sniva
U plavet doli – gdje u staklu vodā
Tavna slika mitskog grada pliva.

Ja vrač sa hridi slazim uklet, silan,
I k mraznom srcu stištem cimbal snova;
Po jasnom snijegu plave mi se stope,
A sjen moj pada kao plašt bogova.

Zvonko Milković

(1888. – 1978.)

ČAS STIŠAVANJA

Veče je; slušam život što ide svojim tijekom.
Daljina biva dalja; osamljenom jekom
Po koji zvuk se gubi u miru što pada.
Što bješe trpko, u sebi se ruši sada
Ko žalost –
Izlazim, uzmem kaput, bacim ga preko leđa.
Najradije bih išao zaklopljenih vjeđa.

Zvonimir Balog

(1932. – 2014.)

PRAVIM

Pravim red u svojoj glavi
Brišem prašinu skidam paučinu
Razmještam svaku stvar na svoje mjesto
A toliko toga ima i sve su prostorije zatrpane
Pod teretom predmeta daske škripe
Škrguću zagonetne ribe u teškim ormarima
Skrivene od svjetla i pogleda
Stavljam svaku stvar na svoje mjesto
Teško pronalazeći kadgod mjesto za pojedinu stvar
Teško pronalazeći stvar za poneko mjesto
Pravim red u svojoj glavi opterećujući pretince
Dok neka polica ne popusti i izlete ladice
Pa se sve sruši i grozničavo pomiješa
Isplete i polomi
Tada neko vrijeme čekam dok se smiri prašina
Da vidim gdje je šta je

(ZLATNA KNJIGA HRVATSKOG PJESNIŠTVA OD POČETAKA DO DANAS, Treće, prošireno izdanje, sastavio: Vlatko Pavletić, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1971.)