Drago Štambuk

(1950.)

USKRSNUĆE MRTVIH KOSTIJU

Kada stvarnost biva brisana nasiljem
razmišljanje o njoj postaje činom vjere.
Claudio Magris, Dunav

Nema domovine dok duh četiriju vjetrova
ne udahne život truplima mora i razbucanim
kosturima, a Hrvati otisnu se k površju modro-
sinje grobnice, zaplove potom, krotkim zaveslajima,
srebru istočnih žala i zapute vrletima u puste,
rastrižene zemlje. Kucnut će brodolomnika
prova Božje providnosti, a iz guste tmine
izvući, anđeo plavce, vjedro slatke vode
i prinijet ga ispucalim usnama. Narode vječne žeđi
i trpnih saveza, bez straha i smiono, okreni se
moru svojega imena, zrcalu drhtave smrti
i trošenja, zagledaj u nj i dušu ćeš svoju
prepoznat raspetu. Ostarjelu poput hridina
skorenih solju, zapaljivu kano trava u žarištu
solarnog ljeta. Dušu koja pluta površinom
i s vodom se vremena ne miješa. Maslina,
tvoje križno drvo, narode žalosni, hrapavog je
zagrljaja i bolne prisnosti. Pa ipak uranjaš
stijenj u ulje dušno, u curk ljekovit iz tijeska
stoljećā, spajaš žiške otajnog jezika, da opravdaš
trnov slijed, nižeš imena kneževa i kraljeva; išćeš,
po tko zna koji put, vodu živu, Hrvatsku
vječnu u dvorima morske svjetlosti; da ne
presahne isponova, ponornica jedina, u kršu
poroznoga svijeta, od usamljenosti beskrajne.

Mate Sušac

(1938.)

SVJETLO IZA BODLJIKAVE ŽICE

Mučenicima moje domovine
Zadar, travanj 1991.

U zemlji Hrvatskoj nije bilo tamnica
cijela hrvatska zemlja bijaše tamnica.

Nijedan hrvatski čovjek ne bî utamničen
dojedan hrvatski čovjek bijaše utamničenik.

Ni jedna zvijezda na nebu iznad Hrvatske
ne bijaše zvijezda hrvatskoga neba.

Danas otvaramo nebo iznad domovine
danas oslobađamo svjetlo iz bodljikave žice.

Čovjek hrvatske zemlje danas ne likuje.
Hrvatski čovjek, danas, pali svoje suze.

Vlado Gotovac

(1930. – 2000.)

VUKOVAR IZA RIJEČI

Uzalud! — Ne mogu moje riječi
U tminu Vukovara. U tminu tvrđave
S nepoznatim riječima. Tminu novosti
Sa svojim zvijezdama. Gdje vlada
Božja jednakost — ona s Početka
I ona s Kraja. Spojeni u jeziku
Naših katakomba. Nijemi čvor Beskraja!
Carstvo gdje besmrtnost oblači malu djecu
U svoje ratnike. Oni imaju takvu tradiciju:
Neuništiva priviđenja svega što nisu vidjeli!
Mali podzemljari hrvatski
Pod razvalinama grada zamjenjuju čudo,
Sijedi čuvaju dragocjenosti svih mrtvih
Svojih.

Jozo Mršić

(1943.)

           VUKOVAR,
                  DUBROVNIK,
    NOVSKA,             OSIJEK,
             GRADIŠKA,       ZADAR,
KARLOVAC,     GOSPIĆ,      ŠIBENIK,
        KIJEVO,            SISAK,
ŠKABRNJA,     RUPE,      PETRINJA,
                               RAVNO,
           KRUŠEVO...

Ja sam grad,
veći i ljepši
od svih umišljaja,
čovjeka slosmrćena,
prastamba,
Kamengrad,
poharom mučen,
u zemljovid mržnje gromljen,
onaj tamo i ovaj ovdje,
prevelikim grobljem posvećen...
Ja sam stijena,
vjerodajnica prognaniku,
branjena ljubavlju,
kamen temeljni nade,
krstionica povratnikovu novorođenju...
Ja sam predziđe svih zidova braniteljnih,
građeno da ga uvijek nanovo ne bude
kako bi vječnim ostalo...

1992.

Joja Ricov

(1929. – 2017.)

MAĆUHO AIDSUROPO!

Jugos/t/radiji u pokoj

Ti koja gdje si
koja jesi-nijesi
možeš li za nas
možeš li uopće biti?

Ja sam se uzdaolnaivko

tukao se
nezahvalna

ja sam vjerovao u te.

Reci
otrombljena

reci a bez igre

koliko grkljanâ
još

koliko gradova kosturâ
tu
na tezulju da stavim.

I Dubrovnik da odvagneš?

I Jakova u Šibeniku
i Stošiju u Zadru?

O sveci
ljepotani

ranjenici mučenice Arvatije

Koliko još
bezobzirna

koliko razrooka
/s/lijepa

da ne predbace mi uskogruđe
da ne nalijepe mi škrtost
gȁdi tî livrirani
cicije!

Hrvatska je Bleiburg
rastepen spepeljelim međama

odredive?
zajažljive?
dogledive?

svjatosavske ru/p/tomanije:

Mamu/mu!/la
mitoman besprizorni

Kadija uzoriti
sjeme justificirane bȍje

Had-žić iz podzemlja
bezdušni!
vololik a olinjao

Buzdélac-krandić-marvtić…

podòbe s /l/eopoletama
obezljuđene

kojih će stidjeti se Srbija –
okaje li zločin!

kojih će stidjeti se /s/pravoslavlje –
zaboravi li nož!

kojih će stidjeti se Europa –
iskupi li ravnodušnost!

Anima u anus uuuuu!...
mister-messer-monsieur –

Jugostraviji ususret?

Nâs
ili vâs tû rȁdi?

Čuvate li Crkotinu da
Muzara zajamči vam dûg
ili
neiznevjerivu vam
eitku u crijevu?

If…, if…, if…, –
mon cher sir England
p/r/ogo/n/dbeni;

ne „Ako“ nego „Jer“!

Stid me je
krabuljo od „ifa“
što tebe nije stid

stid, Aidsuropo!

Crvènīm što
sav
traljav
robijaški mi vijek
tepah tvoje ime
s ushitom ponosna ti sina

pogana
of-/v/ucana
gubava

maćuho /k/E/lj/uropo
maćuho Keruropo

Eli
oprosti joj!

Njima također
p-s/v/ima

Jahve i zvjeradi pobješnjele

čopora bešćutne
razularene

krvopijne
duš/m/anove Seviae

oprosti
ako možeš

jer

muloševizirani

satanoīdi

znaju što nam rade!

Hrvatska, došašća 1991.

(CROATIA - VUKOVAR, priredio Mate Sušac, HKDS, Zagreb, lipanj 1992.)