Nikola Milićević

(1922. – 1999.)

NA GRIČU

Ovdje je noć i rujan: dašci juga
pokoji list iz krošnje već domame.
Zidine gričke tamne su i same,
kesteni bdiju, šute: noć je duga.

A dolje s trga blista krug do kruga,
izvode igru neonske reklame,
i neboder se novi tu iz tame
vitkošću svojom starom Griču ruga.

Al gle! Pa tko to pod svjetiljkom prođe
Ko sjena šmugnu i nesta iz vida,
a ko da bješe u starinskom fraku.

Možda je varka, možda Matoš dođe,
pogleda s Griča, pljunu preko zida
i onda ljutit nestade u mraku.

Matija Petar Katančić

(1750. – 1825.)

VINOBERA U ZELENOJ MOLBICE DOLINI
PRIKAZANA VILAM SAMOBORSKIM

O zelena gorice Molbice, lipa, ugodna,
tebe štuju snašice, divice, gizda i plodna;
ti si svakoj divi mila, tebe želi svaka vila:
     ti si dobrim vinom i sadom rodna.

U tebi je baščica, grančica kitna, zelena,
a po sridi travica, ljubica šumskog plemena;
oko tebe loza vita i gorica kano kita,
     po tebi se diva šetka ljubljena.

Amo šumski mladići, ditići hode veseli,
š njima hitrih snašicā, Nimficā kolo bit želi;
ufate se skladno skupa, stoji nogu lakih lupa,
     Pan pribira svirku – „Hop!“ Satir veli.

U kolu je Milica, Ljubica, sestrice mile,
izvan kola Danica, Ančica i druge vile;
tu Milica pismu piva, a Ljubica njoj odpiva,
     Nimfe igru pismom uredno dile.

Strane Bakus mlađani, kićeni, na šest pardusā:
u ruci mu dvojnica kupica slatkoga kusa,
na glavi mu grozdja vinčac, oko boku lista lančac,
     kite kola grozdi lipog mirisa.

Pored Nimfā prolazi, njeg pazi sestra vesela,
slide Bake vijane, pijane, strumavog čela,
Satirim se podruguju, rukam, nogam podsprduju:
     to gledaju vile, gledaju sela.

O zelena dolino, planino, lipa si dosti,
ti si kratke prilika, ti slika svita radosti.
S Bogom, vile, misto vaše! Spomente se pisme naše!
     O Molbice, s Bogom, raju mladosti!

Antun Nemčić

(1813. – 1849.)

BRŠLJANI ŽIVOTA

(ulomak)

Tim prođoše ljeta
     Bez svakog otrova
U društvu slovnice
     I grčkih bogova.

Mnoga ipak stradah,
     Dok od musa, musae
Dođoh do quadrata
     Od hypothenausae.

Koješta se učih
     Kroz mnogo godina,
Žalibog ni riječi:
     „Što je domovina?“

„Kako l' Hrvat pade,
     I Sloven sirota?“
Ah, od svega toga
     Baš nijedna jota.

Nu tim mnogo više
     Od nekih Avara,
Od šepe Vulkana
     I tmasta Tartara;

Od tuđih bogova,
     Više neg' je dosta,
Da mi za domaće
     Mjesta ne preosta.

Petar Preradović

(1818. – 1872.)

RIBAR

Ribice lude,
Hodite amo,
Ribice, kuda
Bježite tamo!
Méka je slatka,
Udica tanka,
A živjet krasno
Na zemlji vanka.
Ribicam ovdje
Ljuska se snima,
Bojnog oklopa
Ne treba njima;
Jer svatko živi
Š njimi u miru,
Bokci i bogati
Stol im prostiru.
Svatko im gleda
Pribavit slasti,
Mjesto u vodi
Plove u masti.
Ribice lude,
Kušajte samo,
Kako je ovdje
Bolje neg' tamo –
Kušajte jednoč,
Tako mi sreće,
Znam, da ni jedna
Vratit se ne će!

Antun Gustav Matoš

(1873. – 1914.)

BASNA

Sva se perad skupila na prelo:
Susjed lisac trijebi naciju!
Zaključi se poslati mu smjelo
– Kao uvijek – deputaciju.

Zastupnici ostaviše selo,
Sastaviše delegaciju,
Državniku stigoše na sijelo,
Predaše mu deklaraciju.

Majstor – kao uvijek – družinu
Zakolje i spremi užinu
Sve bez zbora i bez dogovora,

Dok je sabor konstatirao
Da se komšija blamirao
Kršeć jasni smisȏ ugovora.

(ANTOLOGIJA HRVATSKOGA PJESNIŠTVA od davnina pa do naših dana, sastavio Ante Stamać; ŠKOLSKA KNJIGA, Zagreb, 2007.)