Antun Branko Šimić
(1898. – 1925.)
MATERINSTVO
Sad znadem sve:
Rođenje bješe razdvojenje
I rastenje je samo rastajanje sa mnom.
Zaludu mi je što te tako ljubim;
Vidim: sve beznadnije te gubim.
O što učinih! Što te rodih!
Zar čim te primih svojom rukom, ne bi više moje?
I čim te u svijet stavih, svijet mi tebe ote?
O zašto vječno ne osta u meni
da s tobom, svijetom moga srca, živim, bdijem, spavam,
da sa mnom si u svakom času
ko ruka moja što je uvijek sa mnom.
Da sa mnom umreš
I sa mnom budeš u svim vječnostima!
Marija Čudina
(1937. – 1986.)
NE, NE MOGU U OVOME SVIJETU
Ne, ne mogu u ovome svijetu
u kome se plač čuje,
povijene glave mirno stajati,
a da se ne stidim žalosti koja dolazi.
Kako je otrovano njegovo veliko srce.
Vjetar kroz njega prolazi,
svjetlost u njemu nema onu sjenku
vremena kojeg se nježno sjećamo kad odlazi.
Ni naše sjenke nisu sjenke
onih pravih visokih mladića iz plamena,
onih pravih vitkih talasa
koji su došli iz voda netaknutih.
Bol se na kamenu hladi,
samo da ga ovo srce ne prevari,
da se vrata ljepote
u sjenci cvijeća ne zatvore.
Ali zatvorit će se.
Otrov će u dječja čela polako ulaziti.
Ne, ne mogu u ovome svijetu
biti mirna, ni spokojna.
Vladimir Nazor
(1876. – 1949.)
ZAPRTA NEBESA
A nebo sve gluše je, tiše,
Ko zaprta vrata daleka.
U vrtlogu zvjezdane kiše,
Pred okom, što čeka,
Zar nikad se više
Otvoriti ne će nebesa?
Zar nikada više
Da gledamo davna čudesa?
Zar nikad? – Al što će
Ta čuda, kad naše su oči
Sad drukčije? Kada
U grudi nam dozrijeva voće,
Iz kojega melem se toči
Na dušu, što jada?
Tko, skrušen, još čeka,
Da gromko na stožeru škrinu
Nevidljiva vrata daleka?
Tko čeka, s visoka
Da zvijezde mu sinu?
Sveđ i svud: sred dječjeg oka,
U dugi na kori vedraca,
Na licu mrtvaca,
U borama sijede nam majke,
Pod koprenom djetinje bajke,
U suzi, u pupu, što lista,
U kapljici rose, kad blista,
U uzdahu srca duboka,
Baš uvijek, i svuda:
Gle tajne, gle čuda!
Gle vrata visoka, široka!
Sa zida nebesa,
Što cvijećem se osu,
Najčistijeg zlata
Bog na zemlju prosu,
Na pregršti klice čudesa,
Pa zatvori sjajna ta vrata.
I mukom se nebo tad ovi
I kao da nekamo plovi
Kroz sunčeve kiše,
I biva još gluše, još tiše.
Ne silazi s čudom na pragu
Ko negda, sve niže…
Al zemlja sve lakše, sve više,
Po zvjezdanu tragu
K nebesima onim se diže.
Ivan Bunić Vučić
(1591./1592. – 1658.)
KUDA SRNEŠ, DUŠO MOJA
Kuda srneš, dušo moja?
Da li jedan obraz lijepi
sva vidjenja bistra tvoja
i zabliješti i zaslijepi?
Od sna duga osvijesti se,
neka oči tvoje vide
da put kojijem uputi se
njim se uprav k paklu ide.
Sve zamerne tej ljeposti
čijem se tvoja vila resi
malahan su zrak svjetlosti
od Višnjega zgar s nebesi.
On kî suncu svjetlos dô je,
jasnos zori i danici,
od ljepote poda svoje
jednu iskru tvôj diklici.
Da nje videć svijetle oči
poznaš da su ljepši gori
sunce i zora od istoči
i još ljepši ko ih stvori.
Ustegni uzdu plahijeh želja,
ne daj vlasti zlomu htjenju,
ne ostavi Stvoritelja
čim se klanjaš ti stvorenju!
Tužna dušo, ne pogini
kako ljepir na plam svijeće,
nu promisli život ini
da po smrti nam osviće.
Pusti umrlu tuj ljepotu,
vjekovječnu a zagrli,
u umrlom ter životu
išti život neumrli.
Nikola Milićević
(1922. – 1999.)
NA DNU
Posvuda mukla ravnodušnost stvari,
vjetar u zraku, voda podno brijega,
spokojnost bilja i hladnoća stijenja.
I ničeg da nas visinom ozari.
Ostaje samo, na dnu, poslije svega:
svjetlost ljubavi i svetost trpljenja.
(ANTOLOGIJA HRVATSKOGA PJESNIŠTVA od davnina pa do naših dana, sastavio Ante Stamać; ŠKOLSKA KNJIGA, Zagreb, 2007.)