Boro Pavlović

(1922. – 2001.)

POEZIJA

Pjevamo.
Pjevamo da bismo prestali
pjevati samo mi.

Da bi pjevalo sve.
Da bi pjevali svi.
Kao što pjevam ja.
Kao što pjevate Vi.

Pjevamo da bi budućnosti
pjevale dalje same,
kao što pjevaju pogledi
izgledi i panorame.
Pjevamo da bi mladići
s djevojkama mogli ići.
Pjevamo da bi se moglo
prije u nebo stići.

Pjevamo da bi pjesniku
zauvijek nestalo mjesta.
Da bi pjevala ulica,
kuća i pokret i gesta.
Pjevamo da bi se moglo
pjevati, slikati, vikati
plesati
uvijek i svugdje,
uvijek i svugdje i smjesta!

Vesna Parun

(1922. – 2010.)

PRAVA PJESMA

Pravu je pjesmu trebalo napisati davno,
kad tamne urne života stajahu visoko
na pozlaćenom zenitu ljeta, nepomične,
i zvuci dubina
nisu ih dodirivali.
Kad su šutnje bile gorče a riječi lepršavije
i misli su se susretale s mislima
poput sunčanih zraka u začaranim odajama juga.
Pravu je pjesmu trebalo napisati davno,
dati je ljudima, da je prezru, i bez nje otići dalje
da bismo se mogli za njom
u mraku
obazreti.
Ali prava bi nas pjesma bila odvela za sobom, u svoju zbilju
gdje se drveće smrzava i gdje rastu
velike mrtve oči ljudi
kao jezera.
Prava bi nas pjesma utopila u njih, u ta jezera,
čak ni kada saznamo sve zablude koje smo gajili
mladošću, očima nesigurnih mijena i priviđenja.
Ali bilo što da smo našli u riznici zemlje,
ljubimo to zauvijek, zauvijek.
     I samo zauvijek,
jer drugu riječ ne umije da nam kaže
nepoznata vječnost. Ona spava.

Drago Ivanišević

(1907. – 1981.)

MLADIN PISNICIMAN DALMATINSKIN

Ako van je smišno ovo kâ brškanje po mrtvin
kostiman,
ako van je smišno ovo kâ pasje zavijanje za mrtvin
daniman,
znajte da smo i mi nenavidili one
ča pišedu na oštracin aloja,
da smo i mi, liti i zimi, po dalekin valan landrali
žeju imajuć velu zaudobit svoju samoću.

Prijateji, jubili smo sebe u sven ča je mlado
na svin putiman svita neizmirnin
kâ more.
Zato nan je ona prva morska sol još uvik u jočiman.

Vladimir Vidrić

(1875. – 1909.)

ADIEU

O moja je leđa lagano
kucnula mandolina
I moj se je kaput raskrio.
Purpurna pomrčina
Moje je vjeđe prekrila
Od sunca, vjetra i vina.

A moja se ruka ganula
Koja pjesmice sklada,
Svijetlu je suzu utrla
Što mi sa zjenā pada.
– Tako silazim, gospojo,
Stubama tvojega grada.

Stanko Vraz

(1810. – 1851.)

NADRIKNJIŠTVO

Kod nas piše sve što nosi uha,
     Nudeć kupcu pa kakvo je da je,
     I umrijet će, ako l' tako ustraje
     Duh slovenski s tog svagdanjeg kruha.

Ne ima u čorbi toj soka ni duha:
     Da sad kemik pretapljat je ustaje,
     Ne bi izašlo tolik smoka iz taje,
     Što bi triput najila se muha.

(ANTOLOGIJA HRVATSKOGA PJESNIŠTVA od davnina pa do naših dana, sastavio Ante Stamać; ŠKOLSKA KNJIGA, Zagreb, 2007.)