Zlatko Tomičić
(1930. – 2008.)
ZEMLJA
Sad se budi zemlja teška, diže tijelo iz sna pusta.
U maglama skriva lice, proteže se, al' ne usta.
Jošte leži i ne diše, neg' duboko, tromo tutnji;
trava prva začinje se u nevidnoj nekoj šutnji.
Sa dna tamna korijenje se izvinulo, i u bilju,
zabrizgalo čistom krvlju, što u svemu gori žilju.
Zemlja zove. Podrhtava. Svoju muklu žudnju ne zna
i u snu se vjetru daje. Do zadnjega on je bezdna
živo sjeme razasuo. Ona gori. Ona pruža
svoje tijelo. Otkrivena, ko velika neka ruža.
Hoće kišu, hoće sunca, i u magli, i za jasna
jutra žudi, savija se, bezumna i tako strasna!
I dok šumne vode teku, i dok kiša kamen mrvi,
ona vrisne i, u rastu, bjesni bolno, sve od krvi!
Ogladnjela, teška zemlja, o uštapu i za mlađa
u nebo se hoće dići, hoće jednom već da rađa.
Boro Pavlović
(1922. – 2001.)
ŠUMA
I mi smo samo stabla. Visina koja se diže.
Zeleni tornji niz rijeku.
Briga nas, što nas jad i čemer i magla liže
i što nas bradve sijeku!
Mi smo te zelene oči na grani teških rukava,
i ona šutnja, što spava po žilama korijenja.
Mir smo taj. I buka snažnih trava
i mirisna i skliska odaliska treperenja.
Sami u bezbroju tijela, mi smo ludi od htijenja.
Ali smo krepki od krvi sa suzama ciklame.
Poznamo ono sunce, što nas preklapa, mrvi
u guste i tmaste lance bezglasne tame.
U obrazima iz lika, u krugovima goda,
u terasama lišća, teškim od zelena dima,
mi rastemo poput ploda, dok se beskrajna voda
proljeća, ljeta i zrenja natapa našim snima.
Jer i mi smo vrsta, i mi smo vegetacija.
I nacija porodica u križanju pokoljenja.
Sišemo nebo iz zraka, zvukove iz ptica
dok naše klice niču iz bezdušnog kamenja.
Mi smo ti hrastovi gromki, oni sa silnim stasom,
pod koje se skloni grm da moćnu prizna krunu.
Mi smo vihori ti, koji s neutješnim glasom
podižu zagonetnu ustalasanu bunu.
Mi smo ta šuma, što plače. Što prelama se. I šuti.
Ti struci, koji sustižu iz najmlađih guštika.
Mi smo ta vika mladica, trzavih još i mutnih
pred koračnicom ogromnih i novih spomenika.
Mi smo ta jeka što plovi. Proplanak, koji se kliže,
dok granata stabla snuju duge ekstaze.
Mi smo te gore, te planine sve bliže,
domovini svojoj, što služe za vječite straže.
Mi smo to planinsko sađe. Ono iskonsko mlijeko
u ciku prve zore.
Oblaci oni sadni, što u zagrljaj
mora i gora vijore.
Mi smo ta tvornica tkiva. Vanredni čin kulture:
tehnika vječnog stroja, bez željeza, bez skela,
potpuno gluha za rijeku tih časova, što jure
iz ustiju i čela bezbrojnih naših vrela.
Mi smo sa stablima braća. Naša i njihova tijela
u bratskom rastu idu. I sama se sebi čude.
Šume se isto ko i mi rasiplju gorke od želja
i podjednako ko i mi – iz beskraja beskraj žude.
Đuro Sudeta
(1903. – 1927.)
PODNE
Šumori stari hrast na rubu prastare šume
i tiho spušta grane pune mladoga žira,
podne se otajnim lukom prema zenitu penje,
zaljubljen pastir svira.
U docu drijemaju sela, ko klupko oblak se bȉjelī
u sitne pramove kida, livada pobožno ćuti,
krave na pojila idu, opita suncem vrelim
divlja jabuka žúti.
Zastaše potoci gorski, jezera sklopila oči,
kroz zlatna žita više ne prolazi oštra kosa,
jagoda zri na lišću, tih se maslačak preno,
na glavu sjela mu osa.
I sunce se pomiče, ide: plime sunčane teku
i plȁvē tihe doline, sela i livade rodne.
Omara; čas svečan; čovjeka prolaze srsi,
u zenit ušlo je podne.
S nebeskih krugova modrih Bog sad silazi dolje
i tiho blagosivlja ljude, šume, polja, doline,
i sve su stvari svete i tako čarobno lijepe
da nam se braćom čine.
Dragutin Tadijanović
(1905. – 2007.)
VELIČANSTVO MORA
Cvrčci u borovima cvrče pjesan bez kraja,
A more uzburkano šumori i udara o hridi,
I huči, i buči, pod suncem rujanskim.
Dovikuju se, neprestano, plivači; njihovi glasi
Ulaze kroz odškrinuta vrata crkve
Na Dančama, nošeni vjetrom, i umiru
Ispred Triptihona Nikole Božidarevića
(MCCCCCXVII MENSIS FEBRVARII
NICOLAVS RHAGVSINVS PINGEBAT).
U davnini, i on je slušao
Šumorenje mora o kojemu sada
Učiteljica mlada, u crno odjevena,
Tumači svome razredu malih
Djevojčica i dječaka; govori im,
Skupivši ih okolo sebe, pokazujući rukom
More: „Svratite, djeco, pažnju
I pogledajte kako se more razbija
O hrid, i kako se pjeni, i kako… Hej vi,
Dođite bliže i slušajte mene…“
Sedam dječaka, u košuljama zelenim,
Prestaše da osluškuju šumorenje mora
Da bi čuli glas učiteljice koja zna sve
O moru: i kako se talasa, i kako se pjeni,
A nije u nedoumici, kao ja koji sjedim
Na bliskoj klupi, u zavjetarju, i ne znam,
Premda su mi usta otvorena, kazati
Ni riječi pred veličanstvom mora,
Pred modrim šumorom vječnosti.
Dubrovnik (Park Gradac), 27. rujna 1954., ponedjeljak, popodne
Dobriša Cesarić
(1902. – 1980.)
TIHO, O TIHO GOVORI MI JESEN
Tiho, o tiho govori mi jesen:
Šuštanjem lišća i šapatom kiše.
Al zima srcu govori još tiše.
I kada sniježi, a spušta se tama,
U pahuljama tišina je sama.
(ANTOLOGIJA HRVATSKOGA PJESNIŠTVA od davnina pa do naših dana, sastavio Ante Stamać; ŠKOLSKA KNJIGA, Zagreb, 2007.)