Fran Galović

(1887. – 1914.)

MOLITVA

Ja ne vjerujem više! ... O, smiluj mi se, Bože,
I spasi dušu moju! ...
U divljem nepokoju
I stradanja i sumnje i žalosti se množe ...

Na mozak kadno moj se bijes i strepnja slože
U očajničkom znoju,
Tad mučim pamet svoju
Pred nepoznatim krajem – tek strah ga stvorit može ...

Katedralska samoća u svetom sjaju šuti,
S oltara gore bliješte Madonne zlatni skuti ...
Šarenilom se rajskim okna krijese

Kroz grimiz Božji zapadnoga sunca;
Sve sumnje jednim mahom razbile se
Nad grješnom glavom klonulog bjegunca ...

Zlatko Tomičić

(1930. – 2008.)

ZABORAV DUŠE

Dušo, koja si sašla
u ovaj svijet
iz bezdanih visina Raja
– zar se nisi onečistila
niskom ljubavlju Svijeta
koji te primio u se
kao divni Dar?

Dušo, koja si sašla s Neba,
u blud si pala
i u grijeh; u slatkoću
tijela, u neprestanu strast.

Zanesena divnom mukom
u kojoj sve pišti i svršava
– vide se časti vječnosti
kao magla, kao vatreni čuperci:
iskre bivšeg velikog Sjaja –
zaboravljaš boj koji si vodila.

Zvonko Milković

(1888. – 1978.)

RIJEČI U SOBI

          I.

Bože, tko ima pravo da zaviruje
K samoćama, gdje Ti – tek kao slutnja – sjedaš?
Puštaš li kome, da me uznemiruje,
Dok blizine moje u svjetlu sunca gledaš, –
Dok zvukove govora, koji sam naučio
Još kao dijete, punim Tvojim vinom,
I kruh taj, koji nama si izručio,
Prsti mi lome nad svagdanjom gorčinim –
O, zašto, puštaš, da mi iskrivljuje
Smisao slika, izuštenih riječi,
S kojima ljubav – iz tajna – oživljuje
Sve oko mene, sve što u meni ječi ...
Koga to vidiš, nada mnom da produžuje
Iz dana u dan sjene svojih ruku,
I da mi srce s trpnjama rastužuje –
Dokle ću morat snosit ovu muku?

Jer sve što imam, tek još ovo malo je
Sabranosti, kad znam odjeke života,
Kad slušam, tko je dobar, a tko zao je,
I kad me časom znade zanijeti ljepota.
Kad znam, da valja biti ustrpljiv i uporan
– Ma bio poput gorušičina zrna! –
I uspravan, s vedrinom uzimat svoj dan
I onda, kad je u njem trn do trna.
Jer dobrina ima ko jutra, što opijaju
Kad smjernosti približe nepoznate žrtve,
I kad nas bilje, korijeni, s oranicama spajaju,
Te nastavljamo u sebi i žive i mrtve.
Jer ima drag put, kud se laktima ne dolazi,
Gdje čisti oganj duše izažima i mije –
O, daj nam mir u času tom, što prolazi;
Čuj vapaj, koji srcem u tišini zrije!

          II.

Mržnja je sila zla. – Odredi, da prva nije,
Ne daj, da nas zaslijepi! U najdubljim dubinama
Našeg je srca ljubav sadržana; mi je
Često nismo svjesni, no ona u tišinama
Upravlja naše čine, i vodi nas iz lutanja
I stranputica – kao vječno svjetlo sred tama:
Al, jednog dana, zalije naše tlapnje i ćutanja
Bezmjerjem plamenova, proljećem u nama!
Kako smo onda jaki, u mislima jedni, sabrani!
Nije li pravednost Tvoja onda kraj naših cesta?
Neki je topao zvuk, nimalo nalik zabrani,
Ili tvrdoći; u dahu ide od mjesta do mjesta ...
Osjećam: ne znajući mi nosimo dio bremena
Zajedno; bivamo laki, svaki u svojoj samoći.
Kud stavim ruku lagano, razabirem bilo vremena.
O, daj nam radost: za život, kojim još imamo proći.

          III.

U svim morima i vodama su Tvoje oči,
Jednom plave, jednom zlatne, jednom sive, –
Il zelene, u blijesku, – il kao noći
Tamne, zvjezdane, nad snima žive.
Na daljinama, blizinama su oči Tvoje.
Tko ih zna dokučiti? – Mi smo kao djeca,
Tražimo sakrito; mi ne znamo, što je
Blizu, uz nas; nemamo ushit sveca.
Ali su najljepša jutra, iza sna! Sve teži
K vedrini; ništa ne ganeš da se svidiš ...
Neki je tanji sluh: sve je u ravnoteži,
Sve je u Tvojoj ruci – Ti sve vidiš.

Izidor Poljak

(1883. – 1924.)

PLANITE, B'JELI OGNJEVI DUŠE

Neću da moji dani proteku
Mračni u tihu lijuć se r'jeku
Vječnosti.
Putove moje pjesan nek prati
Orla, što s plamenim suncem se brati,
Kuda koracam,
Hoću da bacam
Snopove zlatne svjetlosti.

Planite, b'jeli ognjevi duše,
Uždi se, srce, s'jevaj,
Vjetrovi mržnje vijore zemljom,
Hristovu pjesmu pjevaj.
Pokriti ledom pupovi ruža
O toplom suncu sniju,
Neka ih tvoje ognjene zrake
Plamenom svojim zgriju.
Hladnom i golom pustarom zemlje
Množija gladnih vrvi;
Ekstazom bukni, pripravno mr'jeti
Svoje im podaj krvi;
Stani nad zemljom, gdje milijuni
Sapeti gvožđem trunu,
Zv'jezdama daždi, s neba im trgni
Sunčanu sjajnu krunu!
Planite, b'jeli ognjevi duše,
K nebu se, srce, popni i gori
Plamteć izgori.

(U SJENI TRANSCENDENCIJE, Antologija hrvatskoga duhovnoga pjesništva od Matoša do danas, II., izmijenjeno i dopunjeno izdanje; Neven Jurica, Božidar Petrač, Školska knjiga d.d., Zagreb, 1999.)