Ivo Vojnović

(1857. – 1929.)

NA MIHAJLU

Jedan po jedan dohodu vlastela
u crnom l'jesu nošeni od fakina
na zadnje s'jelo gdjeno znak propela
grobove kruni posred ruzmarina.

Nakon svih borba nasl'jegjenih strasti
i mržnje davne, što ti žile pali,
i šetnja, i šala, i plandovanja, i lasti,
harno je leći, gdje su nav'jek spali

Djedovi mrtvi, kad je Knez još vladô.
Tu sami trunu dalje bar u miru,
dok cv'jetnom travom pase krotko stado,

Što san Gospara ne budi u svom gaju.
– „Requiem aeternam!“ – – – čuj eolsku liru
čempresa grobnih!... možda šapću o raju.

Nikola Milićević

(1922. – 1999.)

REQUIEM

A sada ste smireni, mrtvi moji.
Dobra zemlja dade vam konačnu
zaštitu. Mir vašim ranama i vašim
krikovima! Mir vašim rukama!
Pepeo kisne pod kišama,
korijenje vas prožima i klice
izbijaju i dani teku nad vašim
zaboravom. Mir i pokoj vašoj
dobroti i vašoj patnji, što ostade
u kamenu upisana čudesnim
pismenima, koja nitko više
ne zna pročitati.

Rajmund Kupareo

(1914. – 1996.)

NOSTALGIJA ZA NEBOM

Pognuti od muka koračamo stazom,
Na nama su teški izgnanika svežnji.
Umorne nam oči pokazuju da je
I beskrajni svemir uzak našoj čežnji.

Jer horizont svijeta htjeli bismo preći,
Da u Božjem gradu savijemo gnijezda,
Odakle su sunca poletjele lopte,
Odakle se šalju vatrometi zvijezda.

I gdje radost struji poput naših voda
Iz Kristova srca na rod besmrtnika,
Gdje ekstazom bukte lugovi i gore,
Gdje umjetnost živi brata Angelika.

To dom je naš što ga izgubiše negda
Praoci u borbi za dobića nova,
A mi se sad opet povraćamo k njemu,
Da nam se na čelo Božja stave slova.

Tamo ćemo stići, ali još nam treba
Golgotskoga vrha osvojiti kamen,
Da možemo njime rasporiti nebo
I ući u slavu. Amen, amen, amen!

Josip Pupačić

(1928. – 1971.)

RUŽE, BIJELE RUŽE

SJENI SVOG OCA

Ruže bijele ruže rastrčale se po tvome odru
Puna ih zemlja i krajevi na rubu tvoga sna
Na nebu i u našem domu
Tako ljupke te ne znaju prestati da mirišu
U zavjetrini gdje oduvijek rastu

Zasadi li ih tvoja usnula ruka zarad svijeta
Il radi ove pjesme
Koja ti u njima kao u svojim punim ustima
Odnosi ovaj poljubac
Na drugu stranu neba?

Veselko Koroman

(1934.)

UPLETEN U SVE

Ne žudim otići iz ovog neba i ove zemlje.

Neka novo nebo bude ovo isto
i nova zemlja neka bude ista.

Tu je moj dom od početka svijeta.
Moja ljudska povijest.
Sva patnja koju sam doživio.
Smrti mojih dragih.
Beskrajna nada.

Kad nestane vremena
neka ovdje bude sve moje,

opet isto,

a ipak više od ovog što je bilo.

(ANTOLOGIJA HRVATSKOGA PJESNIŠTVA od davnina pa do naših dana, sastavio Ante Stamać; ŠKOLSKA KNJIGA, Zagreb, 2007.)