Šiško Menčetić

(1457. – 1527.)

BLAŽEN ČAS I HIP

     Blažen čas i hip najprvo kad sam ja
     vidil tvoj obraz lip od koga slava sja.
     Blažena sva mista kada te gdi vidih,
      dni, noći, godišta koja te ja slidih.
     Blažen čas i vrime najprvo kad čuh
     ljepoti tve ime kojoj dah vȁs posluh.
     Blažene boljezni ke patih noć i dan
    cić tvoje ljubezni za koju gubljah san.
      Blaženi jad i vaj ki stvorih dosade
    želeći obraz taj sve moje dni mlade.
      Blaženo vapinje kad ime tve zovih
      i gorko trpinje u željah kad plovih.
     Blažen trak od uze ljuvene u kojoj
  stvorih plač i suze, želeći da sam tvoj.
 Blažena ljepos tva, blažena tva mlados,
    pokli se meni sva darova za rados.

Dinko Ranjina

(1536. – 1607.)

TAČ LIJEPA PASTIRKA

    Tač lijepa pastirka viditi bi meni,
gdi bosa gažaše po vodi studeni,
da oči ljepšu stvar
od nje vijek ne zriše pod suncem nikadar,
i jedno nje pritanko platno, ko peraše,
po vodi tjeraše,
ko valov tekućih brzi vir nosaše.
Ja, ki je željami
tuj gledah za čudo stojeći jak kami,
kako me upazi,
iz rijeke on čas van sva stidna izgazi,
pak ide ter se skri
među dubje zeleno, kladenac gdjeno vri,
a jadan ja ostah kako dub u gori,
koga moć vihora sgar na zemlju obori,
od ke sad na sviti
stvari, jaoh, spomena čini me zlo mriti.

August Harambašić

(1861. – 1911.)

RUŽO MOJA

Ružo moja netaknuta,
   Štono cvateš zimi, ljeti,
   Tko će tebe ubrat smjeti,
Ružo moja netaknuta?

Ja te motrim izdaleka,
   Zlatnim suncem obasjanu,
   Blagim vjetrom milovanu,
Ja te motrim izdaleka.

To je sunce – čuvstvo žarko,
   Što ga ćutim samo za te,
   Što ti šalje trake zlate,
To je sunce – čuvstvo žarko.

Taj je vjetrić – uzdah plahi,
   Što se k tebi kradom krade,
   Da ti ljubi čari mlade,
Taj moj vjetrić – uzdah plahi.

Ali on se nujan vraća,
   Jerbo toplo primljen ne bi,
   Ja ga opet šaljem k tebi,
Ali on se nujan vraća.

Ružo moja netaknuta,
   zar mi nećeš kazat htjeti:
   Tko će tebe ubrat smjeti,
Ružo moja netaknuta?

Rikard Jorgovanić

(1853. – 1880.)

NA PRAGU

Na pragu stojim tvoje sobe,
Al ne usuđujem se ući,
U sobi nešto slatko miri
I zvone zvuci zamirući.

Ne gledajuć te vidim tebe
Kod glasovira sjedit nujnu,
I ručicama skladat pjesan
Žalobitu i slatkočujnu.

Sve nježnije i tiše zvuci
Daleko u dalj tamnu hrle,
I čujem gdje ti krila duše
Žestokom strašću nekog grle.

August Šenoa

(1838. – 1881.)

KOLIKO LI LJUBAV TRAJE

Koliko li ljubav traje?
Znaš li, kadno suza pane,
Kad je teško duši;
Suza pane, sunce grane;
Suza se posuši;
Slavljem smijeh rastjera vaje:
Toliko ti ljubav traje.

Koliko li ljubav traje?
Znaš li, kako usne gore,
Kad se dijele jadni;
Tek što drugi prešô gore,
Usna već ohladni;
Vjetrić rasu uzdisaje:
Toliko ti ljubav traje.

Koliko li ljubav traje?
Gledaj, ruža kako momi
Sja u pramih gusti';
Ah al' moma ju prelomi,
Ruža glavu spusti,
Poniknula, uvela je:
Toliko ti ljubav traje.

Koliko li ljubav traje?
O kak' su im suzne oči,
Gdje ti zinu raka,
Suzom gorkom se namoči
Zemlje svaka šaka;
Trava klica, bol prošla je:
Toliko ti ljubav traje.

(ANTOLOGIJA HRVATSKOGA PJESNIŠTVA od davnina pa do naših dana, sastavio Ante Stamać; ŠKOLSKA KNJIGA, Zagreb, 2007.)