Dubravko Horvatić

NE MOGU TE SE ODREĆI, ZEMLJO

Zemljo moja, kad bih i htio, ne bih mogao
odreći se ničega od onog što te tvori
kao što ne mogu ni svog tijela se odreći, ni udova
nit ičega od onog od čega sam sazdan.

I ma koliko bila nevoljna, zemljo moja
ne postoji ništa, baš ništa što moglo bi te odmijeniti
i svako tvoje selo zbrisano s tvoga tla
i svaki dom tvoj srušen u paljbi i paležu
i svaki tvoj razoreni grob
i svaki tvoj leš bez groba
sva tvoja nevolja koja me iz dana u dan prati
sva nevolja tvoja i moja
draža mi je nego li sva sreća tuđega svijeta.

I kad bih htio, zemljo moja, ne bih mogao
odreći se ničega od onog što te tvori.

NOĆ

Dolazi mi mrtav otac noću,
mrtav otac.
Blistaju mu smrtne rane na prsima
kao sjajne, rumene kolajne.

– Vrati se u onu vašu jamu, oče
u neznane mi šume gdje ležite u nespomenu
i miran budi na sve vijeke,
nikada te ničim nisam izdao.

Blistaju mu smrtne rane na prsima
kao sjajne, rumene kolajne.
Iz mukle, gluhe noći
tutnjavom se glasi zemlja.

U RAZORENOM, PUSTOM GRADU

U razorenom, pustom gradu
kad oglasi se noću ćuk iz neke rupe
iz zida iznad izgorjelih postelja
iz razvaline koja je jučer bila
nečiji dom

strah me hvata da nam opet ide smrt u pohode
zrakom, u odjeći od teških kovina
i nabijam kacigu na čelo, uvlačim se u zid kuće
koja ima samo pročelje

uvlačim se u te krhke cigle, u tu rasutu žbuku
u svoj nezaklon
među naše mrtve
koje ne možemo ni pokopati.

HRVATSKI KRAJOLIK

Izlazeći iz sna u kome su me opkoljavali
sa psima i sa strojevima, sa strojnicama i s lancima
u kome su me utapljali u kaljavoj plitkoj vodi
u kome su oko mene munje noža svijetlile
izlazeći iz sna u slobodu zbilje
ulazim u srušen grad, među one na štakama
među one na traljavom ruhu kojima je
dalek spaljen dom
među one u crnini kojima su djeca ubijena
ulazim u srušen grad, grad bez vode i svjetlosti
koji strpljivo čeka posvemašnju pobjedu. 

SVIJEĆE DILJEM DOMOVINE

Sinovi moji izmučenih tijela
iznakaženih lica, iskopanih očiju
sad ulaze u raj kao anđeli
iz krvave močvare, iz planine krvave
dok moje sestre, jadne, leleču
u svojim pustim, žalosnim selima.

A iz boli naše, očajničke nade
da nam ne će tako ginuti unuci
sad gore svijeće diljem domovine.

Sad gore svijeće diljem domovine
dok oni nad njom lebde kao zaštitnici
kao njena sjena na nebesima.

(RATNA NOĆ, Dubravko Horvatić; K. Krešimir, Zagreb, 1995.)