U prostorijama Društva hrvatskih književnika u Zagrebu u petak 8. travnja 2022. održan je tradicionalni susret „Lirika Velikog petka“, jedan od mnogih programa u sklopu svečanosti Pasionske baštine. Tijekom susreta čitala se poezija šest pjesnikinja nadahnutih Kristovom mukom: Enerike Bijač, Ive Čuvalo, Božice Jelušić, Dragice Vranjić-Golub, Ljiljane Matković-Vlašić i Tuge Tarle. Pjesme u izboru književnice Tuge Tarle prigodno objavljujemo u idućim danima. (hkv)

Josip Botteri Dini, Isus Krist

4/ DRAGICA VRANJIĆ-GOLUB

SMOKVA

Iza ove smokve sakrio si svoju nagost,
ali sve pokazuješ u vrelini daha,
sunčano tvoje oko, zjenica svijeta
koji je s tobom dijelio put,
nakit vijenaca, nepovratno vrijeme,
penješ se predziđem, savladavaš okomicu
vjerom u naručje Dalekosežnoga.
Otvaraju li se to vrata za nas
psalmima što si ih putom sricao,
sada te nadrasta svjetlost,
blagdansko nadahnuće ovoga govora
i pismo koje se ufamo prisvojiti,
tihim znakom prisvojit ću riječ,
u kojoj bilježim skrovit sat pijeska u posudi
koji sipi niz naša lica sa pečatom odaziva.
Sve prolazno bilježim u ovoj vječnosti,
sveopća raskrižja za naše odluke,
reljef duha u koji utiskujem glasnice,
rezbarim jezik uputom Onoga
koji imenujući dolazi.

RAZGOVOR S TOBOM

U šutnji lakše razgovaram s Tobom,
govor dolazi neimenovanim putovima,
uzimam štap da bi sigurnije hodala,
podupirem stopala, temelj zidam u koraku,
prikupljam zrnje, riječ kruha,
drvo jezika kolijevku tvoju već ziba.
Jednostavno je ovo disanje
i sve je krenulo k meni ljubaznim pohodom,
znamenjem koje ne ranjava.
Označavam svoje rubove da mi nitko ne priđe
do čovjeka svjetlošću poškropljena,
uspraviti ću te izgovorom
pripravljena za put
na kojemu se podupiremo.
Što si mi dao u slovu, ja sam ti vratila sobom,
usnim putokazom, jezikom jezika ove putanje
u kojoj berem konačno Tobom.

DALEKOSEŽNI

Pozivam riječ da se razdijeli u
početak i završetak s iste strane puta.
Dalekosežni posija tu množinu
da progovori na mnoga usta,
posvećen put i usputni znaci
više ne rađaju iz mudronosna sjemena,
sada razdor raste u slovu,
vrt južine s ove strane svijeta
donosi sol na jezik i začin snova.
Tako ti dosuđuju da se izgovoriš
načinom od kojega ne možeš odustati,
sponom roda i čelom koje dodiruje svoju kolijevku.
Otključavaš sve razloge, rastvaraš dlanove,
više te nema u nepotrebnim riječima.
Hoću li te prepoznati?
Evo, već listam tvoje oblike!

OČE

Oče, prohodna riječi
kroz tebe teče svijet i vrijeme,
rađanje i umiranje,
protječeš bujicom duha
koji uzima i daje da
jesmo u tebi sa svijetom,
jezikom neutaživa pohoda
što u vječitim pretvorbama traje,
metaforo dvostrukosti,
reciprocitet kolopleta
jezika i duha.
Jedno drugom vječit smo most
i posezanje zajedništva početka.

Povezano: Lirika Velikog petka u DHK-u