Vesna Parun Poetesa non plus ultra
U svježoj zelenoj travi među njegovanim grmljem i drvećem
Uz pošljunčanu stazu oko podneva
Mirno i gotovo nepokretno u kolicima
oko vrata, do brade, zaogrnuta velikim šarenim svilenim šalom
U invalidskim kolicima je, na toplom suncu, činilo se ne trepćući, sjedila
Pjesnikinja
Pokraj pošljunčane staze kojom, potpuno prozno
Pacijenti stružući šljunkom prolaze na ručak
Njoj nepoznat ne nađoh hrabrosti obratiti joj se
Ona meni iz nekoliko pročitanih pjesama poznata
Ali, Potesa non plus ultra
Kimnuh lagano se naklonivši i poklonivši, ali ne vidjeh vidje li ona moj naklon
Shvatih, da li, gledala je kako pacijenti stružući šljunkom prolaze
Život, što pokraj nje u svježoj zelenoj travi, uz pacijente, prolazi
Poslije je više ne vidjeh, ni u kolicima, ni u travi, ni na šljunku
Pacijetske priče pričahu kako sama živi o sobi„papira“ punoj
Ne znajući za to bogatstvo neobjavljenih pjesama
Negdje je, te godine, to završilo, samo Bog zna gdje
Kao što uostalom stade i poezija velike Poetese
Poetese non plus ultra...
Antun Drndelić
(Reminiscencije na boravak u Stubakima i prolazni trenutak viđenja i doživljaja neprolaznog i neponovljivog)