I nakon zajedničke europske osude svakog totalitarizma, u hrvatskoj Rijeci cvjetaju crvene (krvave) petokrake, Nemanje, "Galeb", Maršalov (zlo)duh...

Kao ilustraciju procesa titoizacije i jugoslavenizacije, odnosno posrbljivanja, ovog lijepog i važnog hrvatskog grada donosimo dio izvješća objavljenog u tjedniku "Danica", Chicagu, 1958. godine.

"Hrvatska učiteljska škola” na Rijeci

Nedaleko riječke luke, a iza nebodera nalazi se žuta zgrada s nekoliko ulaza. Iznad jednog od njih nalazi se crna ploča s natpisom "hrvatska učiteljska škola". Po staroj tradiciji Rijeka je bila jedan od hrvatskih centara, premda su tuđinci nastojali od nje učiniti svoje područje. Nedavno, nema ni 12 godina, ona je stenjala pod tuđinskim jarmom, a sada "oslobođena" postala je plijenom srpskih aspiracija. U ime "bratstva i jedinstva" ona postaje pravim sjedištem mnogih tisuća Srba, koji poput nekadašnjih "Kulturtregera" šire u njoj najprije svoje ideje, a kasnije će u njoj, kao i tolikim drugim hrvatskim gradovima i pokrajinama, za sebe tražiti vlast. To vrijeme vlasti već se pomalo i ostvaruje: već se kroz dvanaest godina marljivo pripravlja za to teren. Mi ćemo ovdje iznijeti jedan takav pokušaj, koji ispunja brigom i žalošću mlada hrvatska srca. To je slučaj s riječkom učiteljskom školom, koja (da ironija bude veća) nosi naslov "hrvatska učiteljska škola".

Kao svagdje u Hrvatskoj, tako i ovdje ključne položaje zauzimaju Srbi. Direktor škole je Srbin, profesor hrvatskog jezika Srbin, profesorica povijesti Srpkinja, nastavnik predvojničke obuke također Srbin. Svakomu je jasno, da je kod ovog sastava profesorskog zbora odgoj usmjeren prema ciljevima srpske invazije u Hrvatsku.

Direktor, Ljubomir Sundić, javno pita: "Čemu taj naziv hrvatska škola?" I sam na svoje pitanje odgovara: "To je znak hrvatskog šovinizma". Kada je godine 1956-1957. došao na riječku školu, iza nekoliko uvodnih riječi "njegove prestolne besede", kojom se predstavio profesorima i svim đacima, romonila je ekavština i birani rječnik "šumskog sveučilišta". Otvoreno i javno je rekao: "Mene je partija postavila na ovo mesto da učinim red u ovoj školi". To je prijetnja i izazov: prijetnja đacima, da im utjera strah u kosti; izazov Hrvatima, da znaju kako će to biti komunistički zavod za uzgoj "komunističkih učitelja". Jadna naša domovina, kojoj će šumski profesor uzgajati učitelje!

"Drug" Vojo Tomić, rođen u Srpskim Moravicama, predaje hrvatski jezik. Jadni đaci, koje Srbin uči hrvatski jezik! Oni, uostalom, jasnim načinom pokazuju svoje negodovanje, jer svi od reda radije uče strane jezike nego li svoj rođeni i materinji jezik. No to ima svejedno sigurnih posljedica: s jedne strane dolaze nepripravljeni na sveučilište, a s druge strane pod pritiskom konačno ipak podliježu ovom konstantnom utjecaju. Ta mladi su i neiskusni i zato se ne trebamo čuditi da se svagdje osjeća utjecaj ekavštine i srpštine. Iako se na papiru neprestano govori o federalnim narodnim republikama, ipak se forsira naziv "srpsko-hrvatski" jezik, kako bi se što više izbrisale razlike, a Hrvatima polako naturio srpski jezik. Već su nam odavna pokrali sve naše kulturno i književno blago, počevši od dubrovačke književnosti pa sve do naše slavne prošlosti.

Poznata je činjenica, da svaki narod polaže mnogo važnosti kulturnoj i nacionalnoj izgradnji svojih mlađih naraštaja. No hrvatski đaci nisu danas poučavani u hrvatskoj povijesti, a ako i jesu, onda je to sve od reda feudalizam i slično. Ako se malo ili ništa govori o hrvatskim knezovima ili kraljevima, kao o Trpimiru, Domagoju, Tomislavu, Krešimiru, Zrinjskim i Jelačiću, onda su predavanja puna Nemanjića, Dušana Silnih, knezova Lazara, Obilića, Brankovića i Karadžića. Srbi svjesno konfundiraju komunizam s velikosrpstvom. A kad Hrvati hoće, da se jedna njihova škola zove hrvatskom, onda se to naziva šovinizmom. Tako i u toj školi predaje povijest jedna Srpkinja, koja osim toga, što je poput direktora svršila svoje "sveučilište" u šumi, ima još i jednu drugu odliku, naime, da svaki sat započne s "herojskom borbom narod og oslobodilačkog pokreta".

Kao što su nas nekada Srbi nesnosno opterećivali svojim "kajmakčelaskim zaslugama" i "za otečestvo prolivenom srpskom krvlju" tako nas danas upravo gaze svojim "herojskim zaslugama za vreme rata", kad su klali nevine Hrvate kao "fašiste i koljače". Tako i taj najljepši predmet omrzne đacima, jer im ga predaje Srbo-komunistkinja, žena general-majora Manole, prvoborca iz godine 1941. I ona je došla s "onu stranu evanđelja", to jest iz Beograda i u ime komunističke partije. Što može u ovakvim prilikama očekivati domovina od svojih najmlađih?! No ne treba pretjeravati, jer ti mladi ljudi, koji se uzgajaju potpuno u duhu srbo-komunizma, ipak instinktivno osjećaju nepravdu i bore se protiv nje, kako znaju i mogu, to jest pasivnim otporom i prkosom.....

Slavko Mažuran, Italija
Danica, Chicago, 5. III. 1958