Članak uz znanstvenoistraživački i izdavački projekt Varaždin i sjeverozapadna Hrvatska u Velikom ratu 1914. - 1918.

Uvod

Početak školske godine 1914./1915. započeo je za cijelu Hrvatsku, pa stoga i za uršulinski samostan i njegove škole, u velikim neprilikama i žalosti. Redali su se nemili događaji nakon 28. lipnja, kada je u Sarajevu bio izvršen atentat na prijestolonasljednika Ferdinanda i njegovu trudnu suprugu Sofiju, nakon čega je 28. srpnja 1914. Austro-Ugarska objavila Srbiji rat. U taj su rat, u koji su se odmah uključile velike, i to ne samo europske sile, bile uvučene tisuće Hrvata. Bila je zahvaćena i varaždinska regija, te su mnoge žene i majke bile u neizvjesnosti zbog sudbine svojih muževa i očeva djece od koje je izvjestan broj bio i u uršulinskim školama.

Uz tu ogromnu nesreću rata nadošla je i žalost zbog smrti Pape Pija X., mirotvorca kojega nisu poslušali. Taj je veliki Papa, promatrajući dugogodišnje prilike Europe i svijeta, „prorekao rat već 1911. godine, a onda se u više navrata na nj navraćao i silno trpio. Kad se te godine od njega opraštao brazilski veleposlanik, zaželio je Papi dug život. No Papa ga je prekinuo riječima: 'O ne! Godine 1914. buknut će veliki rat. Učinit ću sve da ga spriječim, ali neću uspjeti, neću preživjeti...'.

Crtež: M. Marie de l'Incarnation Vendomois

Nekoliko mjeseci prije njegove smrti dojaviše mu da je diplomatski zbor pri Svetoj Stolici otišao na praznike i da će se vratiti u listopadu. 'Ne, ne, odvrati, diplomatski zbor pri Svetoj Stolici neće se vratiti, jer će u listopadu već bijesniti rat'... Trpim zbog svih onih koji umiru na ratnom polju; trpim zbog njihovih duša, trpim zbog njihovih obitelji.' Ili opet: 'Milijuni ljudi će umrijeti. Volio bih da sam ga mogao spriječiti..., ali nisam mogao. Ostaje mi samo bol... Žrtvujem svoj život Bogu za život mojih sinova!' Njegovi suradnici tvrde da je doista umro od tuge" (1).

A umro je 20. kolovoza 1914. godine. Budući da je i sam potjecao iz siromašne obitelji, bio je pravi otac sirotinje, pun sućuti i razumijevanja prema rubnima, te je najviše zbog te Kristove dobrote bio proglašen svetim 1954. godine. Uz to, imao je posebno razumijevanje za djecu i dopustio im ranu svetu pričest, a svim vjernicima dao mogućnost česte, svagdašnje pričesti. Uršulinske su učenice zahvalno cijenile taj njegov dar i neke su od njih, posebno pitomice, i svaki dan pristupale k stolu Gospodnjem.

No već 2. rujna izabran je papa Benedikt XV., koji je, iako tjelesno vrlo slab, iznio teret toga rata kao patnički otac tolikih milijuna vjernika uključenih u rat, ne samo na bojnom polju nego i u osobnom životu zebnje, gladovanja i stradavanja svake vrste.

Stanje u školama Uršulinskog samostana tijekom rata

Školska godina 1914./15. započela je radom sa zakašnjenjem, ne 1. već 15. rujna, jer je u gradu harao šarlah. Nakon nekoliko dana redovite obuke pojavio se on i među školskom djecom, tako da je obuka bila obustavljena od 30. rujna do 12. listopada. Te je godine bilo upisano u nižu i višu pučku školu 339 učenica. Uz njih je bila u internatu (konviktu ili gojištu) još 71 učenica: 3 seminarke ili kandidatkinje, 40 solventica, t. j. onih koje su plaćale stan i opskrbu, 4 „privatistice" ili djevojke koje su nakon završenog 8. razreda učile određene predmete u vidu usavršavanja. Tako su Jelena Dina iz Beograda, Hrnjak iz Otočca i Josipa Porschinsky iz Stubice učile razne tehnike ručnog rada; Erna Hasslacher iz Osretka uz ručni rad učila je Uršulinski samostan francuski i njemački jezik.

Uršulinski samostan početkom 20 st.

Uz njih je bilo 11 „štipendistica", djevojaka početkom 20. stoljeća koje su dobivale stipendiju od neke zaklade. Te su godine četiri učenice primale još iz zaklade carice Marije Terezije: Marija pl. Domjanić Zelinska, Vjera pl. Labaš, Josipa Porschinsky i Nada Gostiša; četiri iz zaklade nadbiskupa stožernika (kardinala) Jurja Haulika: Hermina Krklec, Vjekoslava Kapetanić, Blanka Klepić i Miroslava Mahin. Zlata Ričar primala je od biskupa Maksimilijana Vrhovca, Mira Češković od posvećenog biskupa Ivana Kralja, a Mira Kovačević od posvećenog biskupa Pavla Guglera. Svih ratnih godina samostan je besplatno uzdržavao 12 do 15 djevojčica, pretežito onih koje su ostale bez oca u ratu, ili čak bez oba roditelja. To je činio i od svojih početaka uzdržavajući na svoj račun u konviktu šest do osam djevojčica. Vanjska škola bila je uvijek besplatna, a u vrijeme kriza djevojčice bi plaćale minimum, uglavnom za ogrjev.

Broj učenica tijekom rata je varirao. Te ratne godine 1914/15. bilo je 410 upisanih, od toga 9 je ostalo neispitanih, 29 ih je izostalo tijekom školske godine, a djevojčica Marija Belić iz prvog razreda umrla je od upale pluća. Opetovnice te godine nije bilo. Na početku 1915./16. g. u konviktu je bilo između 115 i 118 konviktica! U 1916./17. broj se znatno smanjio. Manje je privatistica, a solventice su posve izostale zbog opće nesigurnosti, jer su uglavnom bile u internatu daleko od obitelji. Za učiteljsku školu nema podataka.

Za godinu 1917./18. nemamo evidenciju, jer se od 1917. do 1932. nisu tiskali školski izvještaji zbog teškog ekonomskog stanja u zemlji, a samostan ne posjeduje ni imenike ni glavni registar koji su oduzeti 1945. godine.

Budući da su uslijed ratnog vihora u Varaždin bili dopremani ranjenici, gradska viša i niža pučka djevojačka škola bila je određena za privremenu bolnicu. „Ravnateljstvo (uršulinskih škola) je ususret pošlo gradskom poglavarstvu i tako bi zaključkom ovoga dne 22. rujna 1914. određeno, da će spomenute škole već od 1. listopada početi obuku u samostanskoj zgradi. Ujedno se odredilo da u 8 razrednih soba ima obuka biti cjelodnevna i to za svaku školu samo tri dana t. j. ponedjeljkom, srijedom i petkom za gradsku, a utorkom, četvrtkom i subotom za Uršulinsku djevojačku školu.

Radi toga su s dozvolom vis. kr. zemaljske vlade na prijedlog gradskog poglavarstva neki predmeti reducirani na manji broj satova, pa je tako u svemu bilo na nižoj pučkoj školi u I. i II. razredu po 15, u III. i IV. po 18, a na višoj u V. i VI. razredu po 18, u VII. i VIII. po 19. sati na tjedan" (2) . Reducirano je i trajanje pojedinog sata. Prvi i drugi razredi imali su obuku samo do 31. ožujka. Isti je raspored ostao i za naredne godine. Te je 1914. godine i po treći puta izbio šarlah u jednom prvom razredu, te je za nj ponovno bila prekinuta obuka od 30. studenoga do 8. prosinca.

Da se prištedi na novcu, sestre su same krečile školske prostorije i raskuživale podove i namještaj. No to su činile i tijekom cijelog razdoblja prisutnosti u gradu i ne samo zbog neimaštine, nego u vidu očuvanja zdravlja. Stoga je na utjehu što je u varaždinskoj uršulinskoj školi i u internatu bilo manje smrtnih slučajeva od tuberkuloze, šarlaha ili drugih priljepčivih bolesti, a posebno u usporedbi sa školama u drugim zemljama. Zdravstvena je inspekcija bila uvijek zadovoljna uvjetima, osim što je primijećeno da je u razredima previše djece.

Iste je 1914. godine, kako je spomenuto, 21. kolovoza do daljnjega ukinuta opetovnica, ali se pojavila već 1915./16. s 25 učenica. Bio je te 1914. otvoren 1. tečaj privatne učiteljske škole. „S dopuštenjem vis. kr. zemaljske vlade, odjela za bogoštovlje i nastavu u Zagrebu, od 3. ožujka 1915., broj 3543, učile su na ovom zavodu privatno 1. tečaj učiteljske škole i koncem školske godine podvrgle se na preparandiji u Zagrebu godišnjem ispitu sljedeće pripravnice." (3) Slijedi popis trinaest pripravnica, od kojih je šest bilo iz Varaždina, te po jedna iz Rogatice u Bosni, Karlovca, Tuhlja, Petrinje, Sošica, Vivodine, a jedna čak iz Berlina. Ta privatna učiteljska škola djelovala je tek nekoliko godina, da ne bude hiperprodukcije učiteljskih sila, kojih je već bilo dovoljno za Hrvatsku (4). Školska „Spomenica" I., na str. 84 bilježi da su učenice Stanka Eršeg i Jelisava Ladić „učile privatno na ovom zavodu 'Merkurovu školu' i potom izvan samostana pred posebnim povjerenstvom položile ispit s dobrim uspjehom".

Upravo te ratne godine uz uršulinske škole spominje se napose dječje zabavište. Kasnije se nazivalo sklonište, obdanište, danas vrtić, s nekoliko djevojčica, no broj se počeo uvećavati. Na molbu roditelja bili su primani i dječaci, tako da je već 1930. to mješovito zabavište dobilo i pravo javnosti i djelovalo je do 1946. godine. No začetke zabavišta nalazimo već u šk. g. 1872./73. kada su u „Maticu učenica više djevojačke škole bile ubilježene djevojčice od 5 i 6 godina. Tako su upisane Filipina Deutsch i Hermina Pollak (izr.), kćeri varaždinskih trgovaca, te Pavica Stražimir, kćerka kr. sudca i vlastelina u Varaždinu: imaju 5 godina. Filipina ima sestru Ljubicu (14 g.), a Pavica sestru Ivanku (11 g.).

U opasci stoji podatak da su u zabavištu I., odnosno II. godine. Adela Blühweiss (izr. sa sestrama Henrijettom, 13 g., i Josipom, 13, g.) i Anka Linbacher također su kćeri trgovaca. Antuna Prausa i Pavica Gradwol kćeri su udovica, Zlata Somođy sa sestrom Marijom od 12 g. i Slavom od 9, kći je varaždinskog bilježnika, dok je Anka pl. Ožegović kći savjetnika sudbenog stola u Križevcu, i ona je u konviktu. Jednako su u konviktu Marija Walter, kći c. k. pukovnika u Beču, sa sestrom Antunom, 8 g., i Josipa Weidinger, kći vlastelina u Brezju. I one imaju 6 godina.

S Josipom je u konviktu starija sestra Ljudevita od 9 godina, koja je solventica. Pavica Gradwol bila je sa sestrom Augustom od 7 i s Marijom od 14 godina, koja je u konviktu kao stipendistica Haulikove zaklade. S Ankom pl. Ožegović su dvije starije sestre u konviktu: Zlata, 13 g., i Irta od 16. Možemo pretpostaviti da su im majke bile bolesne pa su bile prinuđene udaljiti na neko vrijeme te male djevojčice da ne obole.

Suradnja samostana s dobrotvornim društvima i s gradskom upravom

U svim tim nedaćama vrlo je utješno što su se tolike osobe angažirale u djelatnu pomoć na svim područjima. Nevolja i zajednički križ povezaše ljude u pravo zajedništvo gdje se sve dijeli. To nam može dočarati i naš Domovinski rat u kojem je hrvatsko srce pokazalo koliko je bilo oblikovano duhom Evanđelja: „Što god ste učinili jednome od ovih malenih, meni ste učinili" (Mt 25,40) (5). I uršulinske su se učenice brinule za potrebnike uvučene u rat ili pogođene ratnim posljedicama, ali su se zato razni dobročinitelji brinuli jednako za potrebe škola.

a) Dobročinitelji škola

Tako čitamo u školskom izvješću za tu godinu: „Društvo za potporu uboge školske mladeži školske mladeži darovalo je ljetos 60 pari zimske obuće i 80 toplih opravica, koje je kao i svake godine sašila samostanska krojačica č. Mater Blandina (Skibovsky) sa svojim pomoćnicama" (6). Ili ovo: „Slavno gradsko poglavarstvo darovalo je za nabavu spomen-slika prvopričesnicama 20 K, za nagradne knjige odličnim učenicama 63 K, za školske knjige i ručni rad siromašnim učenicama 126,41 K, pa i mnogo drugih prinosa davalo je za uzdržavanje ove niže pučke škole... Presvijetli gosp. dr. Pero Magdić gradski načelnik poklonio je 20 K za opravice dvjema siromašnim učenicama naše pučke škole, a 10 za nagradne knjige dvjema učenicama više djevojačke škole koje najbolje uče hrvatski jezik." (7)

„Prve nedjelje svibnja (1915.) primilo je 56 učenica II. razreda prvu svetu pričest. Poslije svečane sv. mise imale su sve prvopričesnice zajutrak u blagovaonici Uršulinskog konvikta, priređen samostanskim troškom. Na spomen ove radosne zgode dobila je svaka prvopričesnica i jednu lijepu spomen-sliku" (8). Taj se običaj ponavljao svake godine, i nekad su se našli i drugi dobročinitelji da razvesele djecu. I u drugim zgodama školu su uz samostan izdašno pomagali školski katehete i ostali svećenici, Potporno društvo za siromašnu školsku mladež, Društvo varaždinskih žena (kasnije Društvo jugoslavenskih žena) ili Društvo za prehranu školske mladeži. Ovo je društvo tijekom tjedna pružalo topli obrok za različiti broj djece (od 30 do 60 i više), zavisno o mogućnostima.

No najveći dobročinitelj samostana i škole, bio je zagrebački nadbiskup i metropolit, dr Antun Bauer. On je bio ministrant u uršulinskoj crkvi, u njoj je imao svoju mladu misu, a kad je bio u Rimu na posvećenju za biskupa, čuo je za smrt svoga oca koji je godinama bio nadglednik samostanskih imanja. Nadbiskup je svoju prvu biskupsku misu imao opet u uršulinskoj crkvi za dušu pokojnog oca, 31. siječnja 1911. godine. Jednom je otkrio veliko siromaštvo sestara, te im je dao izvjesnu svotu za poboljšanje i njihove prehrane. Nije bilo potrebe gdje nije uskočio, ako je ikako mogao. Dobro je poznato koliki je bio mecena za brojne kulturne i humanitarne ustanove u Hrvatskoj.

Nadbiskup dr. Antun Bauer

b) Humanitarna djelatnost učenica

Učenice su se uvelike uključivale u humanitarni rad. Školska spomenica izvješćuje: „Prema okružnicama gospodina bana i kr. vel. župana nastojalo je učiteljstvo, da povjerena mu mladež činima požrtvovnosti dokaže svoje domoljubno osjećanje... prema hrabroj vojsci. S tim u savezu ističe se ovdje da je mladež marljivo sakupljala kupinovo lišće, da je izradila 117 komada vunene robe, kapa, dokoljenica i orukvica i da je pridonijela 200 K božićnih darova za ratnu pripomoć, odaslala 95 kruna kao iznos za poslanih 300 žepnih (sic!), 30 blok koledara i 50 papirnatih vojnika, da je za 'Zakladu za nemoćne vojnike grada Varaždina' i županije varaždinske iz svjetskog rata 1914-15 sakupila 88 kruna, da je marljivo sakupljala razne kovine, da je nabavila 50 komada ratnih spomen-znakova 'Mladež domovini 1914-15' uz cijenu 50 fil po komadu i napokon da je za ratne invalide Kraljevina Hrvatske i Slavonije sakupila u mjesecu svibnju i lipnju svotu od 120 kruna" (9). Za sljedeće godine piše slično kao i za spomenutu.

Učenice su uz kovine (željezo, mjed i drugo) sabirale i staru vunu, odjeću, gumu, papir, i sve to unovčile. Za šk. g. 1917./18., pod naslovom 'Darovi školske mladeži našoj vojsci' Spomenica bilježi ovo: „Sakupilo se:

180 K 20 fil za 1500 bojnih dopisnica, što su učenice ili sebi nakupile, ili rasprodale drugima. Višak od 5.50 kruna narastao je, što su mnogi malim prodavačicama i nad određenu cijenu po komad plaćali; (10)

2. studenoga 26. otpravila je uprava škole sabranog 14 kg 20 dkg ljekovitog bilja i 95 kg 20 dkg divljeg kestena, te šljivinih i breskvinih koštica;

3. VII. ratni zajam potpisale su Zdenka Goger i Malvina pl. Ladenhauser, svaka po 100 kruna;

4. Invalid-koledar po 1 K naručilo je 35 učenica;

5. U dobrotvornu lutriju platile su 84 učenice svaka po 1 krunu;

6. Čisti prihod predstave dne 30. travnja (11) sa sabranim svotama prigodom dana 'Ratne siročadi' i 'Dječjeg dana' te s godišnjim prinosima školske mladeži, ukupno 2165 K 30 fil odaslalo se Središnjem odboru za zaštitu porodica mobilizovanih (sic!) i u ratu poginulih vojnika iz Kraljevina Hrvatske i Slavonije u Zagrebu".

Godinu dana ranije učenice su sakupile 94 kg knjiga iz beletristike i časopisa za vojnike na ratištu i odaslalo ih Odboru vojničkih čitaonica. Za božićne darove za vojsku preko Crvenog križa uputile su 594,59 K.

Ta je ljubav učenica prelazila i granice Hrvatske, te su 1921. i 1922. poslale 600 odnosno 680 Dinara za rusku siročad i za gladne u Rusiji.

A kad je siromaštvo jako steglo, posebno u prvim godinama nakon rata, onda su i same učenice, posebno one iz viših razreda, sabirale između sebe za pomoć gladnoj djeci. U tu svrhu davale su i mnogobrojne priredbe, a 24.4.1922., na 'Dan siročadi', čak su, naravno uz dopuštenja gradskog poglavarstva, sabirale novac i po gradu (12). Skupile su svotu od 1570 K!

Jedan vid te delikatne pažnje i pomoći bilo je i šivanje. Učenice više škole naučile su uz pomoć sestara nastavnica šivati rublje, te su šile i za ratnike kao i za siromašne učenice, posebno za manje koje si još ne znaju šivati.

Metražni materijal za šivanje darivali su dobro stojeći građani, posebno koji su imali trgovine. Neki su davali gotove odjevne predmete, a drugi hranu. Sestre su sa svojim mladim pomoćnicama same šivale da se prištedi, a to je bilo korisno i za same djevojke, koje su se tako izvježbale da su znale šivati i zimske kapute, što im je kasnije dobro došlo u životu. Dobivale su materijale i iz varaždinskog Tivara i tvornice vune, od mariborske predionice u Varaždinu, koja je davala platno. Učenice su šile i ručnike za djevojčice da mogu prati ruke kad se vrate od ručka. Izvješća spominju da su šivale čak i vreće za pijesak u ratne svrhe za zaštitu (samo jedne godine 70 komada). Čakovečka privatna tvornica čarapa također se uključivala. Darove su donosile i supruge gradskih službenika raznih razina, kao Emilija Jurinac, Otilija Suppan. I sam samostan uspostavio je svoju „uršulinsku zakladu".

Za ranjenike učenice su skupljale hranu, slatkiše, otkupljivale za njih od raznih udruga korisne knjige za čitanje, krunice, križeve i sve čime bi im uljepšale dane.

Svaka je pomoć dobro došla u tim preteškim danima, jer su cijene vrtoglavo rasle. Spomenuto je da je vanjska škola uvijek bila besplatna, no za vrijeme rata morala se uvesti mala školarina: početkom rata bila je 2 krune, a 1920. bila je 17 kruna, u visini 3 jajeta (usp. tabelu niže.

Uloga dviju glavarica u karitativnom i kulturnom životu škola za vrijeme Prvog svjetskog rata

Na samom početku rata bila je glavaricom Majka Josipa Köröskenyi. Tu je službu vršila od 1906. do 1915. godine, kada je 7. listopada bila izabrana M. Klaudija Boellein. M. Josipa je bila tiha i vrlo diskretna osoba, ali je poduzimala sve da se što manje osjeti rat sa svojim zlima. Nabavila je razne strojeve da se nadoknadi manjak muške radne snage, jer su sluge zadužene za veliko imanje potrebno za život samostana, konvikta i škola bili pozvani u rat. Ostale su same sestre sa ženskim osobljem pri obradi zemlje i kod uzgoja životinja. Kako nije bilo odgovornih muškaraca na imanju, mnogo je toga bilo pokradeno i sa njiva i iz voćnjaka. Jednom je bila ispražnjena i sušionica mesa na samom majuru pokraj samostana (uz Vrazovu ulicu).

No M. Josipu mučile su i druge brige uz gore navedene nakon početka rata. Već je 29. siječnja 1915. godine preminula jedna suradnica, „č. Mater Antonija Volčić, koja je kroz 44 godine djelovala na ovoj nižoj pučkoj školi, te je i zato u priznanju stečenih zasluga na polju odgoja i nastave bila Previšnjim rješenjem Njeg. ces. i kr. apostolskoga Veličanstva dne 6. svibnja 1902. odlikovana 'Jelisavinom kolajnom'. Sprovod časne pokojnice dne 31. siječnja blagoizvolio je pratiti i sam presvijetli gosp. Stjepan Belošević, kr. vel. župan, kao i mnogo druge odlične gospode i gospođa.

M. Benedikta Rasperger: Sv.Anđela Merici

A osim učenica ovoga zavoda prisustvovahu sprovodu i vanjska gradska viša i niža djevojačka kao i dječačka škola sa svojim ravnateljstvom i učiteljstvom. Dne 30. siječnja bijahu čitane zadušnice za dušu pokojnice" (13). Tijekom rata uslijedile su smrti i drugih sestara pa i sestara nastavnica, a umrle su i dvije učenice. Djeca su se već od početaka učila sudjelovati i u radostima i u žalosti svoje škole i njihovih dragih učiteljica, jer je po zamisli sv., Anđele Merici, utemeljiteljice Sv.Anđela Merici uršulinki, odgoj bio majčinski, kao u obitelji. Djeci su redovnice imale biti majke, posebno onima koje su nekoliko godina bile u internatu, jer im je internat bio dom. I vanjske su učenice, t. j. Varaždinke, trebale osjetiti svu zauzetost odgojiteljica oko njihova dobra.

Da su to iskusile, pokazale su svojom privrženost svojim učiteljicama kroz cijeli život. Stoga su učenice u vrijeme rata sudjelovale i u molitvama i misama za ratnike i njihove obitelji, za ranjenike, za ratne invalide, za prestanak ratnih grozota, „za pokojne junake". Zato im nije bilo teško ići i na sprovode, što mi danas malo teže razumijemo. Sv. otac Benedikt XV. odredio je da školska mladež nedjeljom i blagdanom nakon sv. mise moli litanije Svih Svetih za prestanak rata i ublaženje posljedica. Domoljubna je nota uvijek bila prisutna u školi.

Uza svu nesigurnost koju donosi rat, u školama je vladala radost; svaka situacija bila je popraćena nekom priredbom, veselicom za stvaranje ozračja bezbrižnosti u školskom ambijentu, ili pak kojim ozbiljnim komadom kojeg su davali roditeljima, građanima pa i gradskom i županijskom poglavarstvu. Ovi su pak u to ime davali i poveće priloge na razne humanitarne nakane, što je opet bio novi stimulans za djelovanje učenica. Tako je 30. travnja 1918. izvedena drama u 4 čina „Nagrađeno milosrđe" popraćena veselom operetom donijela za ratnu siročad 712 K. Prvih 100 K položio je prvi na sabirni pladanj veliki župan Franjo grof Kulmer, a njegov su primjer slijedili i drugi. O tome će biti govora kasnije.

Druga glavarica za vrijeme rata bila je M. Klaudija Boellein. Zapravo, 1915. g. bila je izabrana M. Margarita Blanquios, no kako je bila Francuskinja, nije mogla biti potvrđena, jer je još vladala Austro-Ugarska monarhija, koja je bila u sukobu s Francuskom. Tada je nadbiskup Bauer odredio M. Klaudiju za tu odgovornu dužnost. Iako je to bila osoba posve uronjena u molitvu, bila je ipak vrlo praktična i otvorena prema svim osobama i događajima, te dovitljiva u pronalaženju sredstava potrebnih ne samo za dobro, nego i za odlično funkcioniranje samostana i škola.

M. Klaudija Boellein

Tada je, naime, glavarica bila ujedno i ravnateljica škole. Budući da je potjecala iz dvije ugledne obitelji, Hrvat i Boellein, od obje je naslijedila veliku darovitost. Djed Mirko Hrvat bio je pravnik i sabornik te deset godina predsjednik Hrvatskog sabora (1883.-1893.), na kojoj je dužnosti i umro od upale pluća. Drugi djed, Dragutin Boellein, bio je osobni prijatelj biskupa Strossmayera i upravnik svih đakovačkih biskupskih imanja. Kao takav imao je i glavnu brigu pri gradnji katedrale. Otac Janko bio je djelatnik u đakovačkoj štedionici i s djedom Dragutinom jedan od utemeljitelja trećeg pjevačkog društva u Đakovu (14).

Sama majka Klaudija bila je glazbeno i umjetnički vrlo nadarena i dobro je poznavala Sv. pismo. Poznata varaždinska uršulinka, m. Anđela Zemljak izjavila je da nije bilo priredbe u kojoj ona nije dala svoj znatan doprinos. Stoga nije čudo da su upravo u to najteže vrijeme rata i poraća, koje se poklapa s njezinim šestogodišnjim mandatom (1915.-1921.), bili izvođeni vrlo kvalitetni komadi kojima su se podupirala karitativna djela, a u školi su stvarali duh vedrine, poleta i nade. Tako se ujedno održavao na visini i kulturni život škola.

Evo samo nekih naslova:

Moglo bi se još nizati raznih prikaza iz god. 1920. i 1921. Za vrijeme drugog mandata M. Klaudije: 100. obljetnica rođenja biskupa J. J. Strossmayera (4. veljače 1921.), proslava Mahnićeva dana (13. lipnja), Dani Zrinskih i Frankopana, te imendani i rođendani cara Franje Josipa I., poslije Karađorđevića, školskih kateheta, glavarica... No i ovo pokazuje i obilje proslava i visinu izvedbi, jer su i odličnici grada dali najviše pohvale. Mnoge od predstava bile su izvedene i više puta, pa i nakon dvadesetak godina.

Viša djevojačka škola 1919. g.

Tako je predstava 'Konstancija ili vjerna do smrti' davana četiri puta za imendan M. Klaudije. U to vrijeme u ratne svrhe skinuta su sa zvonika sva tri zvona: ono najljepše Viša djevojačka škola 1919. g. i najstarije iz 1761. godine već 1916. Kako ljudi nisu imali ure, a nisu čuli poziv na misu iz uršulinske crkve, nisu tu ni dolazili, te je i redovno mala milostinja za potrebe crkve bila još više reducirana. Stoga je sabrani novac bio određen za nabavku prvog zvona.

U veljači 1919. M. Klaudija osniva u samostanu tzv. patronaže, nedjeljne zabavno-poučne sastanke. Okupljale su učenice više djevojačke škole ali i starije. Tu su čitale lijepe knjige, učile krojiti i šivati, skladale i pisale pjesme i veselile se. Sestre nastavnice imale su također svake nedjelje svoje sastanke da jedne drugima prenesu pokoje (pokusno) predavanje i da izmijene odgojna iskustva.

Unatoč raznih nevolja, Varaždin i u njemu uršulinski samostan uživahu relativan mir i spokoj u odnosu na frontu gdje su naši ljudi ginuli. Da, Hrvati su ginuli, opet za tuđina i nametnuto od tuđina. Različite su procjene poginulih. Prema Miroslavu Krleži bilježi se 190.000 poginulih (15) , a samo malo Međimurje dalo je 4363 žrtve.

Kako to da je u samostanu vladala smirenost i da su djevojke bile toliko pune elana da čine dobro? Odgovor možemo naći velikim dijelom u blagom liku M. Klaudije, koju su svi vrlo voljeli i smatrali svetom još za života. I onda su je nazivali Dobra Majka Klaudija. Iz nje je doista izbijala Božja dobrota i topla blizina. Jedna paralela s Drugim svjetskim ratom. M. Klaudija provela je dio rata u varaždinskom, a dio u zagrebačkom samostanu. Djeca u podrumu u Zagrebu plakala su od straha pod uzbunama. Tada ulazi jedna konviktica studentica i kaže: „Deca, zakaj plačete? Ovdje je Majka Klaudija, a gdje je ona tu sigurno bomba neće pasti". I djeca su se doista umirila. Slično je djelovala i u Varaždinu, tješila, no ne toliko riječima koliko smirenim i blagim nastupom i nježnošću. Ulijevala je pravi Kristov mir. To je bila njezina metoda. Istina, za vrijeme Prvog svjetskog rata nije bilo bombardiranja grada, ali tolike nevolje mogle su biti izvor velikog straha i nemira, no tolika djela dobrotvornosti i tolike predstave i šale posve demantiraju postojanje strahova i očaja.

Iz jednog pisma možemo malo dublje ući u život jednog drugog teško iskušanog uršulinskog samostana.

Majci Klaudiji stizala su zahvalna pisma s bojišta od vojnih kapelana koji su zahvaljivali na poslanom misnom ruhu što su dolično mogli slaviti sveta otajstva i na bojnom polju i tako krijepiti duh svojih vojnika. Jedno takvo lijepo ali potresno pismo stiglo je 1916. godine, pisano u predvečerje blagdana sv. Uršule, kada se svećenik Mijo Jurić sjetio uršulinskog samostana u Kolomiji u Ukrajini, koji je bio pretvoren u vojnu bolnicu. Tamo je ležao posve iscrpljen od tifusa. Pismo spominje i naše borce iz Zagorja. Vlč. Mijo pripadao je „Bojnom dušobrižništvu kruga 27. domobranske pješačke pukovnije". Bio je mrak, nije znao ni gdje je, i on se dao na razmišljanje:

„Bilo nas je u sobi sedmorica... Gdje su moji hrabri junaci – gdje su moji mili siromašni zagorci? Bog zna što se od njih u ovim krvavim bojevima desilo. Dok sam ja bio, dnevno ih je jačao Isus u sv. Misi, koju sam samo za njih služio – kad na jednom u tim mislima u dubokom sumračju odjeknu jakim čistim zvukom zvono sa tornja crkve koja se nalazila preko puta te ogromne vojničke bolnice". Tada je ušla redovnica koja mu je rekla gdje je. Ona je već čula da je stigao svećenik, te mu je, piše, počela govoriti o školama i sestrama. A o čemu bi inače mogla govoriti jedna uršulinka ako ne o djeci, o sestrama, o dušama za koje živi, moli i radi! Mogao je služiti i sv. misu. I vlč. Mijo piše: „Oh, sveta Misa vrlo žuđena slijedi polagano, sveto. Molio sam se – i to samo za siromašne ove časne sestre zaručnice Isusove, a sljedbenice sv. Uršule. Ta ja sam znao njihovu teškoću, ta cijela naša vojska tjerala je gorde Ruse preko Kolomeje. One sirote koje se nisu udaljavale od doma svoga morale su trpjeti strahote rata, kugle i granate i strah od Rusa. Da, u zidinama odijeljene od svijeta, služile su, radile su samo za nebeskog zaručnika svoga Isusa. A sada – izvrgnute zloći svijeta. To mi je bilo poznato – zato sam vruće molio. Poznavajući red, govorio sam samo nužno i ispitivao prilike ruske invazije. Opazio sam kako su sretne kod svete Mise, osobito kad su saznale da se kod oltara nalazi onaj, koji je podnosio sve teškoće rata. Zadnja sv. Misa bila je opet oproštaj. Zaželiv glavarici zaštitu Isusovu, otišao sam, a bilo je to oko 4. veljače do 11. veljače 1916. I sad se nalazim na bojnim poljanama ako ne tako blizu, a to nije baš ni jako daleko od časnih sestara sv. Uršule – opet sam se bacio na razmišljanje o ovim Mučenicama, na to me je potaklo u brevijaru čitanje i molitva sv. Uršuli...".

Vlč. Mijo završio je svoje pismo pozivajući varaždinske uršulinke da mole za svoje mučeničke sestre u Kolomiji riječima: „Časna sestro vrhovna glavarice i ostale časne sestrice! Zato sam evo napravio ovu uvodnu historiju i zato upravljam ovaj list na Vas da Vam Vaše sestrice preporučim u osobitu zaštitu, a ta je zaštita molitva i sv. pričest za ove Mučenice. S druge strane da Vam predočim sreću, koju uživaju duše Bogu posvećene, koje su daleko od ratne vreve – od rike topova. Koliko sam puta uzdahnuo i rekao: Sretnih li naših redovnica, i to onih redovnica koje su sasvim zatvorene od svijeta i ne gledaju zlobu, zloću, pokvarenost ljudsku... A evo, i redovnice sv. Uršule u Kolomeji trpe. Sve im je oduzeto, dapače i ono malo dvorišta i slobodnog zraka kud su hodale i slavile zaručnika nebeskog Krista.

Oduzeti su im i ležaji – sve – a one sirote krvare od strelica surovih ljudi... Kako su sretne naše sestrice u Varaždinu kada u miru pune ljubavi Božje s pjesmama izvode hvalu Presv. Trojstvu, zaručniku Isusu i miloj presvetoj Gospi.

Časne sestrice! Ne zaboravite mile si drugarice u svetoj molitvi. Molite i prema mojoj nakani... Težak je život svećenika na ratištu. Buran. On mora biti svima utjeha – uzor. Poradi tih teškoća preporučam Vašim anđeoskim molitvama i sebe. Svećenici moraju biti sveti Bogu svome i ne smiju imati ništa na duši što bi se protivilo Svetosti.

Uz molitvu moja vjera jest živa – čvrsta, jer sam iskusio toliko puta u teškim časovima, a i svaki dan gledam moć molitve osobito svete Mise – Žrtve Isusa u Presvetom oltarskom Sakramentu.
Moj skromni pozdrav u Isusu svima vama. Gospodin Isus vas čuvao i sačuvao za život vječni. Amen!
Hvaljen Isus i Marija!

Najnevredniji Isusov sluga Mijo Jurić".

Te sestre, koje svećenik Mijo naziva mučenicama, bile su poljske uršulinke. Ali tek za vrijeme Drugog svjetskog rata mogle su doista dobiti taj slavni naslov. Glavarica, M. Klemensa Staszewska, jer je pomagala Židovima i drugim patnicima, bila je odvedena u koncentracijski logor u kojemu je umrla, a druge dvije, s. Kajusa i s. Akwilla, bile su divljački mučene dok su se opirale obeščašćenju. Prva je proglašena blaženom sa još 107 Poljaka, a za ove dvije vodi se kanonski proces.

Donosimo primjer još jedne nedužne patnice rata, ali i drage brige Providnosti.

„Središnji zemaljski odbor za zaštitu porodica mobilizovanih i na ratištu palih vojnika iz kraljevine Hrvatske i Slavonije u Zagrebu od 28.IX.1918. br. 9612, zamolio je zavod, da li bi primio besplatno siroče bez oca i majke, Veru pl. Marković, uč. IV, razreda niže pučke škole. Samostan je učinio to dobro djelo.

Otac, bilježnik u Josipdolu, pošao je najme da sabira za ratni zajam. Putem ga zlikovci iz zasjede napali i sasjekli. Oduzeli mu sav novac i on jadnik nakon nekoliko sati umre. Žena mu već otprije boležljiva doskora umre od žalosti. Ostalo je petero nejake djece. Zavod je 11 godišnju Vjericu primio i skrbio za sve njezine potrebe. Pojavila se je španjolska groznica. Umire sve, djeca i starci. U studenome 1918. dobismo vijest da nam je umrla jedna 16 godišnja učenica koja je polazila zavod da se izobrazi u glazbi. Jadna majka piše jednoj učiteljici: 'Ne mogu nikako da se utješim bez moje jedinice. Pripravna sam uzeti za svoje jedno tuđe dijete, kad bih samo znala za nj.' Nekoga dana dođe ta čestita obitelj u samostansku govornicu, da se malo utješi i porazgovori s učiteljicom njihove mile pokojnice. U razgovoru spomene im ta učiteljica da bi znala za dijete, koje bi im moglo da nadoknadi gubitak njihove Vilme. Plemeniti su supruzi odmah zaželjeli da vide dijete. Dovedosmo im malu Vjericu. Već na prvi pogled osjete u srcu ljubav i sućut. Prve riječi bile su: 'Hoćeš li ti mene za svoju mamicu?' Vjerica je samo plaho gledala i na ponovno pitanje šapnula: 'Jest!' Ali kad ju je jedna od učiteljica sjetila, kako je srećna, što je našla tako dobru i plemenitu majčicu i oca, da joj je tu sreću sigurno isprosila na nebu njena pokojna majčica, briznula je mala u plač. Mi smo svi zaplakali. Naskoro se smirila i plaho gledala svoje nove dobročinitelje." (16)

I Spomenica nastavlja kako je brižno oko gđe Josipe Peschl odmah vidjelo što djevojčici treba, ponudila joj je satove sviranja, što je Vjerica rado prihvatila. Gospođa joj je pisala iz Ivanca, posjećivala ju, te je mala polako prihvaćala tu nenadano ponuđenu ljubav i na nju odgovorila ljubavlju i zahvalnošću. Budući da je glavarica bila M. Klaudija Boellein, a preko glavarice se uređuju sve glavne stvari, sigurno je ona Vjerici našla roditelje kao što ju je i primila u internat. Kao vrsni glazbeni pedagog, možemo pretpostaviti da ju je osobno prihvatila za vježbe sviranja, kako bi joj ukazala na svijetlu budućnost unatoč jada.

Poraće

Rat je završio 11. studenoga 1918., ali njegove teške i žalosne posljedice i dalje su svom težinom pritiskale stanovništvo. Hrvatska je ušla u novu tvorevinu. Školska se spomenica na to osvrće i kao da nešto predosjeća za budućnost:

„Dne 29. listopada bio je prelom Hrvatske sa Austro-Ugarskom. Veselo su zaorile slavjanske pjesme. Ori se gora i dol. Obuke toga dana a i dva naredna nije bilo. Svagdje su radosne manifestacije. Barjaci se naši svuda vili. Mladež zanosno pjeva: „Hrvatska nam slavna stoj." – Presto je jaram mađarskoga silnika. U veselje kapnula je i koja gorka. Sad se pitamo: „Hoće l' svanut žuđena sloboda – il nas možda novi gori čekaju jadi?" (nagl. autor) – On sam znade koji zemljom trese, a mi samo molimo se Bogu za dom mili i za slogu i jedinstvo pravo... U nedjelju iza toga pjevao se Te Deum u svim crkvama. Bilo Bogu na slavu, a domu na spas." (17)

No, cijene su rasle i rasle. M. Klaudija je sve bilježila iz godine u godinu. Oskudica je bila velika. Da bi doskočila manjku šećera, odnosno skupoći, jer je 1 kg stajao 90 kruna, nabavila je za 100 K tri roja pčela, a kanonik i dobročinitelj Milan Kučenjak poklonio je još jedan. On je istodobno uveo u pčelarstvo učiteljicu i glazbenicu, M. Viktoriju Hanl. Još pred kraj rata M. Klaudija nabavila je i nekoliko koza da djeca imaju zdravo mlijeko, jer je harala i tuberkuloza i španjolska groznica. Nabavila je i mladu kravu te jednog jakog vojničkog konja. Kupila je i motor za rezanje drva, jer su nakon rata otišli ruski zarobljenici koji su vrlo lijepo surađivali s njom i obavljali teške poslove. Kronika piše da su bili marljivi i dobri. No ni drva se nisu mogla dobiti, te je od Božića 1919. do 21. siječnja 1920. bio prekid rada u školama. Vagon ugljena stajao je 7000 K!

Budući da je petrolej bio vrlo skup, uvela je struju u prostorije samostana i škole gdje je još nije bilo. Da bude nevolja još veća, ugibali su i konji i ostale domaće životinje, no prodavala se koža za pravljenje obuće, odnosno predavala se za štavljenje. Kako je već spomenuto, siromašnoj su djeci potporna društva darovala obuću, no također se obuća i popravljala jer je bila jako skupa. U samostanu su uvijek postojale i redovnice koje su znale izrađivati i popravljati cipele, što je u tim vremenima bila prava blagodat. Jedna je sestra naučila taj obrt kod svog oca. U cijeloj je Hrvatskoj prijetila glad zbog suše, posebno u Dalmaciji i Hercegovini, te su i ta djeca bila prihvaćana po sjevernoj Hrvatskoj. Brašno je bilo čak 15 K po kilogramu. (18)

Ova tabela pokazuje cijene barem nekih od artikala nužnih za život:

Ovdje bismo spomenuli jedno od brojnih djela ljubavi koja su išla i onkraj granica Hrvatske. Bio je to čin djevojčice Anđele Haller. Spomenica bilježi ovo:

„Dne 6. siječnja (1919.) ubrao je Previšnji u malom perivoju kongregacije niže pučke škole učenicu IV. razreda Anđelu Gretu Haller. 30. siječnja prebivale su sve učenice od I. do VIII. razr. u 8 sati svetoj misi, koja se služila za pokojnicu. Mjesec dana prije smrti čitala je poziv za srbijanske male i velike patnike. Puna milosrđa pokupila je dozvolom svojih roditelja sve svoje što je mogla. Odjeća, obuća i iste svoje igračke. A da osladi svoj dar, priložila je milo pisamce sa svojom slikom, da bude dar onoj, koja bude te darove primila. – Jelena Dukić, učenica IV. razreda osnovne škole, odgovori joj 15. veljače te godine iz Beograda dirljivim pismom. Nju bo je zapao taj dar. Kad je pismo stiglo, Anđela je već snivala slatki san u grobu. – Anđelini roditelji poklonili su kongregaciji 380 K, koje je Anđela imala uložene u štedionici. Kongregacija će to vazda zahvalno spominjati" .

Unatoč svemu, školski se život odvijao uglavnom bez većih problema. Školska spomenica piše na kraju 1918./19. o glazbenom Društvu 'Milozvuk' ovo: „Svršio se rat. I ako se nije u zavodu prestala gojiti glazba, tamburice ipak umukoše, barem prvih najstrašnijih godina rata. Pomalo se ipak izvodio po koji ozbiljniji komad.

Dne 16. veljače 1919. Oživje nanovo naše omiljelo tamburaško društvo 'Milozvuk'. Upisalo se 15 članova. Izabrale su sebi za predstojnicu Boženu Novak, VIII. r., za tajnicu Dragicu Kovačić, VIII. r., a za blagajnicu Mariju Mance, VIII. – I sada se razliježe zavodskim prostorijama sitan cilik omiljeloga našeg narodnog glazbala. Uoči godovna svojih poglavara čuje se vesela podoknica, koju naša mladež izvodi na tamburici" (str. 115).

M. Klaudija Boellein potrudila se da kod Narodne tiskare u Varaždinu 1921. g. izda Kratku teoriju glazbe i pjevanja, što je po svoj prilici sama pripremila. U uvodu piše da je iscrpljena naklada školskih glazbenih teorija i da nema nade da će uskoro izići novo izdanje, stoga je „priređena ova teorija, koja sadržaje najvažnije definicije glazbe". Također je kod istog izdavača i iste godine izdala i Zajedničke molitve gojenica Ursulinskoga samostana u Varaždinu. To je kratki molitvenik malog formata na 26 stranica prvenstveno za gojenice, no sigurno su se njime služile i ostale učenice.

Iako je samostan oskudijevao, već je 1917. godine M. Klaudija nabavila iz Austrije vrlo ljupki kip Bezgrješne Djevice kao zavjet za što skoriji svršetak rata i molitvenu pomoć svim stradalnicima. Kip je nakon blagoslova bio postavljen u crkvu. Jednako tako, na prijedlog nadb. Antuna Bauera, zajednica se 3. veljače 1918. g. posvetila Presv. Srcu Isusovu. M. Klaudija je zamolila nastavnicu slikanja, M. Uršulu Bratoljić, da naslika sliku Srca Isusova, koja je doista uspjela. Posvetile su se i učenice i obnavljale svake godine svoju posvetu.

Zaključak

Moglo bi se još mnogo toga reći o životu u samostanu i u školama, no i rečeno dovoljno govori o nepobjedivom duhu redovnica koje nisu ni u jednom času klonule. Dizale su djevojčice, djevojke i njihove roditelje moralno i pomagale materijalno, a same su priznavale da im je Bog bio uvijek sigurna stijena i utočište u nevolji, da im nije nikada uzmanjkalo ono najpotrebnije, te su iz te sigurnosti prelijevale na učenice mir i povjerenje u budućnost pod okom Božje providnosti. Ni kulturni život nije nipošto zamro.

Gradsko poglavarstvo uz ranije spomenuto posebno je još pomagalo u nabavci novih knjiga, a i samostan je živo nastojao oko toga. Čak su se i učenice uključivale u darivanje svoje knjižnice raznim djelima. Tako je, na primjer, u godini 1917./18., uz izvjestan broj hrvatskih i njemačkih, pa i francuskih časopisa, na početku školske godine u učiteljskoj knjižnici bilo 1109 djela u 1606 svezaka. K toj su knjižnici bile pripojene i knjige gospojinske Marijine kongregacije. Na kraju se broj povećao na 1425 djela u 2028 svezaka. Zastupane su knjige iz mnogih područja. Učenička knjižnica je od 786 djela u 968 svezaka na početku imala na kraju 823 djela u 1014 svezaka.

Dolazi mi na pamet povijesna usporedba: Dok su Turci pokoravali dio po dio naše zemlje, rekli bismo da su naši preci predvođeni svojim biskupima, držali mač u jednoj ruci, a knjigu u drugoj. To nam pokazuje izdanje prvotiska veličanstvenog glagoljskog Misala iz 1483. godine: jedva je prošlo 28 godina od prvotiska Gutenbergove Biblije 1455.! Ne znam koji je narod u svojoj povijesti tako brzo i u takvim uvjetima tiskao svoje knjige.

Gutenberg pokazuje prvu tiskanu Bibliju 1455. god.

Možemo se samo pokloniti pred genijem svoga naroda, i klanjati se Bogu u zahvalnosti za sve darove koje nam je dao. Mali ali neslomljivi Narod ukorijenjen u katoličkoj vjeri pod okriljem Božjim i Marijinim.

LITERATURA

1. ĐURAN, s. Klaudija, Stupanje Uršulinskog samostana sv. Uršule u Rimsku uniju, I.,II., Varaždin, 2002., računalna obrada
2. ĐURAN, s. Klaudija, Igrokazi u školama uršulinskog samostana u Varaždinu, računalna obrada, Varaždin, 1998.,
3. FRANZEN, August, Pregled povijesti crkve, KS i GK, Zagreb, 1970.
4. Internetski članci o Prvom svjetskom ratu, početci, uzroci, posebno: Hrvatska u Prvom svjetskom ratu
5. Izvještaji o višoj i nižoj pučkoj djevojačkoj školi uršulinskoga samostana u Varaždinu za školsku godinu 1914./15., 1915./16., 1916./17. (tiskani).
6. Samostanska kronika, II, rukopis na njemačkom i hrvatskom jeziku
7. SVALINA, s. Marija Assumpta – ĐURAN, s. Klaudija, Hrvatske uršulinke, Varaždin, 1979.
8. Školska spomenica I

Sažetak

U velikom metežu koji je zahvatio gotovo cijelu sjevernu polutku Zemlje i odnio desetke milijuna ljudskih života, pogođena je mnogim zlima i Hrvatska, ni kriva ni dužna, kako je to često doživljavala tijekom svoje mnogostoljetne povijesti na ovim prostorima. Platila je danak s desetcima tisuća ubijenih, s brojnim ranjenicima od kojih toliki ostadoše invalidi, s tolikom djecom bez jednog ili oba roditelja.

Tu je svoje mjesto milosrdnog Samaritanca pronašao i uršulinski samostan sa svojim učenicama. Unatoč neizvjesnosti ishoda rata i sve većeg zahuktavanja siromaštva, u samostanu i u njegovim školama život se odvijao u smirenosti i u predanom radu u korist brata čovjeka. Možemo se danas diviti kako su se svi udružili u stvaranju ozračja solidarnosti na djelu, kada je postojalo pravo takmičenje tko će kome iskazati dobro. Gradska uprava, svećenici sa svojim nadbiskupom dr. Antunom Bauerom, brojne ustanove, građanstvo i samostan pokušali su ublažiti siromaštvo i očaj na sve moguće načine. Posebno su im bili na srcu „hrabri vojnici na ratištu", invalidi, udovice i siročad. I uršulinska škola dobivale je razne oblike pomoći za djecu u nižim razredima pučke škole.

Učenice su pak sa svoje strane iskazivale velikodušnost i slobodno vrijeme žrtvovale u sabiranju sredstava za izravnu pomoć: čajevi, stari materijali za preradu, novac. Tolike su naučile šivati te su se uključile sa sestrama u šivanje rublja za vojnike, ručnika, vreća za pijesak u vidu stvaranja obrambenih nasipa, plele su im pulovere, kape, šalove, čarape, rukavice. Za siromašne djevojčice šivale su uz rublje haljine pa i kapute.

No ni kulturni život nije nipošto zamro: nabavljale su se knjige i časopisi, a nekoliko puta godišnje učenice su izvodile lijepe predstave, akademije, šaljive komade. U većini slučajeva dobivale su i znatniju svotu novca koja bi odlazila za najugroženije. Posebnu ulogu tu je odigrala M. Klaudija Boellein, glavarica samostana i ravnateljica škole svojom nenametljivom prisutnošću koja je jačala i hrabrila, svojom sposobnošću u upravljanju duhovnim i materijalnim dobrima, ukazujući svima na činjenicu da Bog sve vodi i da onima koji Boga ljube sve se skupa okreće na dobro, kako nas uči sv. Pavao (Rim 8, 28).

S. Klaudija Đuran, Uršulinski samostan Varaždin

(1) Đuran, s. Klaudija, Stupanje Uršulinskog samostana sv. Uršule u Rimsku uniju, I, Varaždin 2002., str. 95-96.
(2) IZVJEŠTAJ o višoj i nižoj pučkoj djevojačkoj školi Uršulinskoga samostana u Varaždinu za školsku godinu 1914. – 1915., str. 4.
(3) Isto, str. 25.
(4) Odlukom carice Marije Terezije g. 1777., uz višu djevojačku školu uspostavljena je i t. zv. glavna djevojačka učiona koja je osposobljavala učiteljice za cijelu Hrvatsku. Djelovala je više-manje do otvaranja učiteljske škole sestara milosrdnica u Zagrebu 1847. godine. Nakon nekoliko pokušaja, samostan je dobio dopuštenje za otvaranje učiteljske škole s pravom javnosti tek 1941. godine. Prve su učiteljice zbog čestih uzbuna za vrijeme Drugog svjetskog rata polagale ispite u podrumu od 26. travnja do 5. svibnja 1945. i pokazale izvanredne rezultate. No jer su završile školu u samostanu, dobivale su radna mjesta uglavnom u zabačenim mjestima.
(5) Uz Prvi svjetski rat rado bih povukla paralelu s Domovinskim ratom. Između tolikih drugih zaslužnih osoba spomenula bih bivšu uršulinsku učenicu, gđu Ružicu Juras, koja je s drugim gospođama neumorno pomagala naše Branitelje i ohrabrivanjem i konkretnom pomoći. One su isplele na stotine rukavica, kapa, šalova, pulovera i drugih stvari i slale na bojišnice poprativši pošiljke pismima potpore i pokojom pjesmom o ljubavi i dobroti i podržavale s njima vezu. Idimo i dalje, 2012. godine, u noći prije oslobođenja naših haških zatočenika, gospode generala Gotovine i Markača, probdjele su cijelu noć u molitvi za njih, unatoč visokim godinama, unatoč načeta zdravlja. Ljubav ih je tjerala na djelovanje, i ništa im nije bilo teško.
(6) Izvještaj o višoj i nižoj pučkoj djevojačkoj školi uršulinskoga samostana u Varaždinu za školsku godinu 1914/15., str. 5.
(7) Školska Spomenica, I, str. 87.
(8) Isto, str. 6.
(9) Školska spomenica I., str. 87-88.
(10) Iz ovog podatka je vidljivo da su se u akciju prodavanja uključivale i manje učenice pučke škole.
(11) Spomenuta predstava bila je „Nagrađeno milosrđe", prema djelu Ivane Brlić Mažuranić, i jedna opereta „Dan-danas biti kuharica". Usp. popis predstava. Spomenica, I., str. 98-99.
(12) Taj običaj darivanja učenica posebno je dolazio do izražaja za Nikolinje. Desetljećima su učenice viših razreda predstavljale sv. Nikolu i darivale manje djevojčice. Da bi se zadržao i dalje, 27. studenoga 1930. godine, zbog ekonomske krize, ravnateljstvo uršulinske škole uputilo je „Slavnome gradskom načelstvu" zamolbu pozivajući se na tu praksu: „U uršulinskoj školi bio je već od mnogo godina taj lijepi običaj da su najstarije učenice darivale o sv. Nikoli učenice osnovne škole raznim darovima. Ali ove godine su upravo najstarije učenice dosta siromašne, te ne bi mogle iz vlastitih sredstava to plemenito djelo poduzeti. Umoljava se stoga slavni naslov, da dopusti, te se kod veledušnih (sic!) dobrotvora u gradu sabiraju (sic!) dobrovoljni prilozi. Prilažemo sabirni arak, te se nadamo da će slavni naslov uslišati ovu molbu" (odaslano pod br. 357/1930). Stoga nije čudo da su uršulinske učenice cijeli svoj život bile iznimno osjetljive na potrebe siromašnih i podržavale koliko god su mogle dobrotvorne akcije.
(13) Spomenica I, str.87.
(14) Pjevačka su društva imala uz kulturnu i rodoljubnu zadaću te su i okupljala domoljube. Prvo takvo društvo utemeljeno je u rodoljubnom Karlovcu 1858. godine pod naslovom „Zora", drugo u Zagrebu 1863., „Kolo", a treće 1863., „Sklad" u Đakovu.
(15) Krleža, Miroslav, Zastave, knjiga treća, Naklada Ljevak, Zagreb, 2000.; navedeno na internetskim stranicama, Hrvatska u Prvom svjetskom ratu, str. 17.
(16) Spomenica I., str. 111-112.
(17) Isto, str. 101.
(18) Spomenica I., str. 101.