Prigodna crtica

Hercegovci su prije 120 godina utemeljili prvo muslimansko društvo u Americi

U knjizi 100 godina Bošnjaka u Americi, Chicago: Bosnian American Cultural Association, 2006., navedeno je (str. 84.) da su Bošnjaci „osjećali... potrebu za svojim trajnim udruženjem u novoj zemlji. Tako su jula 1906. osnovali prvu muslimansku organizaciju u Ilinoisu pod nazivom Džemijetul Hajrije: Muslimansko uzajamno potpomagajuće društvo”.

Budući da je ove godine 120. obljetnica osnutka toga povijesno važnoga udruženja, ne samo za muslimane iz Bosne i Hercegovine nego i za povijest muslimana u Americi, ukratko ću se osvrnuti na dvije točke vezano uz njegovo utemeljenje i jednu „sitnicu” koju knjiga ne spominje, a tiče se Hrvata.

Prvo, muslimansko društvo Džemijetul Hajrije [potporno društvo] utemeljeno je 1. svibnja 1906., a ne u srpnju te godine. Naime, nekoć poznate chicaške novine Hrvatska zastava, u broju 19, 10. svibnja 1906., donose (i) sljedeću vijest: „Lijep broj Hrvata iz kršne Hercegovine, osnovali su na prvi svibnja o. g. u Chicagu 'Muslimansko podpomagajuće družtvo Džemijetul Hajrije', te ih se je u družtvu okupilo do sada oko 80 članova, a svaki dan javljaju se novi članovi, tako da će družtvo u skoroj budućnosti brojiti oko 200 članova. Ovo je prvo muslimansko družtvo u Americi, kog sačinjavaju naša braća iz Hercegovine. U odbor su birani ovi rodoljubi: Predsjednik Salih [Z]ekky Bakšić, podpredsjednik Zaim Kapić, blagajnik Nazif Volić, tajnik Arif Kapič[dž]ić, blagajnikov zastupnik Abas Arslanagić, tajnikov zastupnik Hamdija Drljević, revizorni odbor Smajo Busuladžić, Muslija Bekić, Šaćir Ćatović. Ovih dana družtvo je poslalo vladi u Springfield [glavni grad države Illinois] molbu za charteriranje [registraciju]. Veoma nas veseli, da su se evo i naša braća muslimanske vjere počeli organizirati u dalekom tudjem svijetu. Pokretačima bilo njihovo djelo na čast, a narodu od koristi.” Hrvatska zastava, dakle, donosi dan utemeljenja društva i imena njegovih prvih dužnosnika, a društvo je dobilo potvrdu odobrenja (certifikat) države Illinois 9. srpnja 1906. godine.

Utemeljitelji udruge Džemijetul Hajrije bili su Hercegovci, većinom iz južne, kolokvijalno istočne, Hercegovine i poneki iz zapadne. U to vrijeme najviše muslimana iz BiH pošlo je u Ameriku upravo iz Hercegovine jer se „američka groznica” širila od priobalja prema unutrašnjosti i mlađi muslimani, kao i drugi, iz dubrovačkoga zaleđa pohrlili su tražiti sretniju budućnost na drugoj strani Atlantika. Najveći ih se broj nastanio u Chicagu i okolici. Koliko mi je poznato, prvi imam u Chicagu bio je Ljubušak Munib Krehić (1885. – 1950.).

Drugo, zanimljivo je zamijetiti da novoutemeljeno muslimansko društvo nije imalo nikakav etnički, pokrajinski ili državni predznak, nego samo vjerski. Dok su, na primjer, sva imalo važnija hrvatska društva u Americi već krajem 19. stoljeća u imenu nosila nacionalni predznak, društvo Džemijetul Hajrije nije bilo etnički/nacionalno definirano. U useljeničkim spisima na Ellis Islandu nalazimo da su se na ulasku u Ameriku tadašnji hercegovački muslimani većinom izjašnjavali kao Hercegovci, neki kao Hrvati, rijetko „Bosnian”, možda poneko i Srbin, a zamijetio sam da jedan Ljubušak (iz Studenaca) izjavljuje (1911.) da je Turčin. Dakle, uzelo je podulje vremena dok su članovi Džemijetul Hajrije i drugi muslimanski doseljenici iz BiH počeli svoju zajednicu identificirati pod bosanskim imenom. To svjedoči i registracija Muslimanskog vjerskog i kulturnog doma u državi Illinois, odnosno u Chicagu, iz 1955. godine. Tek 1968. članovi tog Doma promijenili su naziv u Bosansko-američko kulturno udruženje. Činjenica je da među muslimanima iz BiH i u Americi nije bilo čvrstoga zajedničkoga nacionalnoga nazivnika pa, vjerojatno, (i) radi vjerskoga jedinstva nisu se htjeli dijeliti po nacionalnim osjećajima ili pokrajinama iz kojih su dolazili.

Nekadašnji Hrvatski islamski centar u Torontu;
od 1995. „Bosnian”

Nadalje, ne ulazeći u povijest, posebice ne u sadašnjost, hrvatsko-bošnjačkih odnosa, gore spomenuta knjiga prešućuje (a to je danas nekakav standard) jedan važan segment međuvjerskih poštovanja i međuljudskih odnosa između Hrvata katolika i muslimanima iz BiH u Americi, a slično je bilo i drugdje u svijetu.

Naime, Hrvatska zastava pratila je rad chicaških muslimana i pozdravila njihovo organiziranje, a vjerujem da su to radile i druge tadašnje hrvatske tiskovine u Americi. Mi koji smo u Americi živjeli dobro znamo kako su muslimanska društvena i kulturna događanja bila redovno popraćena objavama i člancima u hrvatskim glasilima kao što su bila franjevačka Danica u Chicagu, HSS-ov Hrvatski glas i Hrvatski put u Kanadi, i drugim glasilima. Slično je bilo i s lokalnim hrvatskim radijskim rasporedima. K tomu, analitički članci, rasprave, pjesme... muslimanskih autora objavljivani su u časopisima kao što je bila Hrvatska revija.

Još konkretnije i znakovitije, kad se u drugoj polovici 1950-ih radilo na gradnji džamije u Chicagu, svoj su doprinos davali i Hrvati katolici (uključujući i fratre), a gradnju džamije, odnosno Hrvatskoga islamskoga centra u Torontu (i Melbourneu, Australija) zdušno su pomagali Hrvati katolici, novčano i dragovoljnim radom. Ali u spomenutoj knjizi (i drugdje) to se i ne spominje, osim usputno da se u Torontu radilo o „hrvatskim nacionalistima”! Na drugoj strani, muslimani doseljeni iz BiH odazivali su se na neke od katoličkih poziva za pomoć i suradnju. Još se sjećam rahmetli Mehe Zulića koji je, na primjer, prikupljao u Chicagu pomoć (i) za samostan časnih sestara u Bijelom Polju. Sve navedeno može mnogima danas izgledati kao samozavaravanje i obmana, ali bila je to stvarnost koju ne bi trebalo preskakati i ignorirati kad se povijest piše.

Osim toga, jedan broj muslimana iz BiH u Americi i drugdje, uključujući i vrhunske intelektualce, bili su Hrvati, ne samo „deklarativno”, nego po osjećaju i djelovanju. Brojni su bili u prvim redovima u radu za slobodnu i nezavisnu Hrvatsku. Istina, jedni su bili pobornici demokratske države Hrvatske u kojoj bi BiH imala federativni položaj. Ovi su bili bliski HSS-u, središte im je bilo u Londonu i jedno vrijeme izdavali su glasilo Svijest – list Društva bosansko-hercegovačkih i sandžačkih Hrvata muslimana u Velikoj Britaniji. Drugi su bili za Hrvatsku bez federalizma i izdavali su list Hrvatska volja – glasilo Hrvata na Orijentu. Sljedbenici obiju struja bile su pobornici države Hrvatske, samostalne, slobodne i demokratske. Istina, bio je tu i Ljubušak Alija Konjhodžić (1899. – 1984.), koji je pripadao četničkomu pokretu i u Torontu izdavao srpski list Bratstvo.

Spomenute „sitnice” napominjem jer kod pisanje povijesti muslimana iz BiH, ili bilo koje druge povijesti, treba uzimati u obzir činjenice, kakve god one bile, sviđale se one nama ili ne, a ne ih zaobilaziti ili ih prekrajati zbog trenutačnih (ne)prilika i/ili novopečenih ideologija. Ono što ne ide „pod kapu” današnjim ideolozima, ne znači da nije postojalo. Uostalom, tko ima pravo nijekati osobni identitet, vjerski ili nacionalni, bilo pokojnima ili živima. (Istina, imamo u BiH i one koji zlorabe ovo pravo i mijenjaju svoju „nacionalnost” prema trenutačnim osobnim i/ili političkim interesima.)

Povijest nije modna pista na kojoj ljudima i događajima možemo „u hodu” mijenjati „odoru” prema trenutačnoj „modi” i/ili ideološkim prohtjevima. Od povijesnih čimbenika i onog što se zbilo ne smije se zazirati, nego ih treba što objektivnije sagledavati da bismo doznali što je zaista bilo, a ne što bismo mi željeli da je bilo.

dr. Ante Čuvalo