Marijan Gabelica (1940. – 2023.)
politički uznik, emigrant, publicist, tihi revolucionar

U sagledavanju prilika u nekadašnjoj hrvatskoj političkoj emigraciji, u kojoj sam proveo nekoliko desetljeća, lako je uočiti da je ona bila jedinstvena u svom htijenju suverene i demokratske države Hrvatske. Ali emigracija je bila slojevita i višestrana. Imalo je to i pozitivnu stranu – unosilo je svojevrsno natjecanje u radu za oslobođenje, ali i zbunjivalo čuvare jugo-režima. No bilo ju je teško, može se reći nemoguće, ujediniti u čvrst savez i dugoročniji planski rad za ostvarenje zadanoga cilja. To se događa u svim emigracijama. Za takvo stanje bilo je mnogo razloga, od raznolikosti u radu i mišljenju do ubačenih udbaških (i drugih) klica razdora i osobnih ambicija.

K tomu, među hrvatskim političkim snagama postojao je jedan naoko sitan, ali važan i trajan negativan čimbenik: labav jezik. Naime, mnogi (većina) imali su napast (po)hvaliti se kako je on i/ili njegova skupina (udruga, stranka, „tajna” organizacija...) ne samo nešto poduzela, nego i da će poduzeti. Poznavao sam ljude koji su bili zaista domoljubi, spremni i život dati za hrvatsku slobodu (neki su i dali), ali jezik im je bio velik problem; jednostavno su morali „u povjerenju” sve reći ili barem „natuknuti” o čemu su trebali mučati. Rijetki su znali raditi, ustrajno raditi, i šutjeti.

Jedan od tih rijetkih, koji je kroz svoj cijeli emigrantski „staž” neumorno radio, pisao, okupljao... i šutio bio je Marijan Gabelica. Šutio je „k'o zaliven”! Nastavio je šutjeti i nakon povratka u suverenu Hrvatsku jer mu je bilo očito da u državi za koju je živio i radio i dalje „kolo vode” oni koji su njega i druge domoljube nekoć progonili. Osim toga, Marijan je bio tako samozatajan da i oni koji su mu bili suradnici i prijatelji nisu doznali mnoge detalje iz njegova života. Sve je to za njega bilo nevažno. Bitna je bila sudbina hrvatskoga naroda i države!

Domoljublje na djelu od ranih godina

Marijan Gabelica rođen je 21. siječnja 1940. u Podbablju kod Imotskoga. Obitelj je imala kuću i na Kamenmostu. Otac mu je bio Marko, a majka Mara rođena Buljan. Bila je to ugledna, domoljubna i imućnija obitelj.

Gimnaziju je otpočeo u Splitu, ali je morao prijeći u Imotski. Udbaški spisi kažu da je bio „istjeran” iz splitske gimnazije. Možemo lako pretpostaviti zbog čega je morao mijenjati školu! U Imotskom je u to vrijeme djelovala skupina domoljubnih srednjoškolaca koji su se organizirali (1957.) u Tajnu organizaciju hrvatske inteligencije (TIHO). Nažalost, ona je bila „provaljena” i članovi uhićeni. Među njima bili su poznati uznici Mate Babić, Bruno Bušić, Ivan Gabelica i drugi. Premda se ne spominje da je Marijan bio član organizacije, pretpostavljam da je bio blizak svojim malo starijim kolegama, posebice Ivanu Gabelici. Naime, organizacija TIHO je poticala mlade Hrvate da čitaju hrvatska književna djela, posebice ona zabranjena, proučavaju hrvatsku povijest i hrvatski jezik, budu domoljubi i šire ideju hrvatske slobode i nezavisnosti. Potpuno iste ideje Marijan je promicao samo koju godinu poslije u Osijeku zbog čega je završio na otoku Sv. Grgur.

Marijan je početkom 1959. došao u Osijek i nekoliko mjeseci poslije toga pobjegao preko granice. Dospio je u izbjeglički logor u Salzburgu, ali je uskoro umaknuo u Belgiju. Nakon pola godine vratio se u domovinu, bio kraće vrijeme pritvoren, i nastanio se u Osijeku. Je li zaključio sam ili mu je netko od iskusnih emigranata savjetovao da će biti korisniji u domovini nego u emigraciji, ne znamo. Ali znamo iz udbaških izvora da se nedugo nakon povratka u Osijek dao u povezivanje domoljubnih mladih ljudi. Sudjeluje u osnivanju tajne organizacije „Mladi Hrvati” i češće putuje u Zagreb, Split, Makarsku i Imotski.

Ilegalna skupina u Osijeku bila je kompromitirana i vodeći članovi kažnjeni su bez suda i presude. Naime, Udbino Drugo odjeljenje u Beogradu donijelo je „administrativnu” odluku (14. travnja 1960.) kojom poduzima „zaštitne mjere” i šalje „u određenu ustanovu Grgur” Matu Babića, Marijana Gabelicu i Milana Garca na dvije godine, a Matu Gabelicu na kaznu od godinu i pol dana. Zanimljivo je da osječka Udba predlaže vrhuški u Beogradu da se ti mladi ljudi ne izvode na sud jer to ne bi „imalo pozitivne posljedice, obzirom na nedavno suđenje proustaškoj grupi popova u Osijeku”. Bio je to sudski proces (1959. – 1960.) protiv nekoliko profesora i bogoslova đakovačkoga sjemeništa. Zato su Gabelicu i kolege mu krišom poslali u zloglasni logor za političke zatočenike na otoku Sv. Grgur.

Koliko mi je poznato, Marijan je samo jednom pisao o svojim uzničkim godinama, u članku „Srpski triumvirat na Sv. Greguru“ koji je objavljen u Vjesniku Ujedinjenih Američkih Hrvata, New York, kolovoz 1967., ali nisam uspio pronaći to izdanje.

Rad u izbjeglištvu

Udbini spisi navode da je Marijan bio jedan od najaktivnijih u „širenju neprijateljske propagande” među mladim Hrvatima u Osijeku i šire. S istim je žarom nastavio djelovati kad je, nakon zatočeništva, stigao u emigraciju. U Francusku je ilegalno stigao 1964. i boravio u Parizu, a oko dvije godine poslije toga došao je u New York.

Gabelica nije bio sljedbenik neke određene stranke, grupacije ili ideologije. U središtu je bila suverena i slobodna Hrvatska, a sve drugo bilo je u službi ostvarenja toga cilja. Premda je jedno vrijeme bio tajnik Hrvatskoga državotvornoga pokreta (1981.) za Ameriku, njega se nije moglo organizacijski „uokviriti” jer mu je prioritet bio konkretan osloboditeljski rad.

Neumorno je čitao knjige i tisak na više jezika. Bio je analitičar hrvatskih i svjetskih gibanja. Dubinski je sagledavao i secirao trenutačne i povijesne prilike, moglo bi se reći „igre” moćnika, i bio kritičan prema onima koji su hrvatsku sudbinu vezali, ili nastojali vezati, uz interese bilo kojih većih ili manjih čimbenika. Poticao je samopouzdanje i vjerovao da mi sami moramo izboriti svoju slobodu i nezavisnost oslanjajući se na domoljubne snage u domovini i iseljeništvu. Intelektualni i drugi čimbenici koje je iznjedrilo Hrvatsko proljeće bili su mu pokazatelj da zajedništvo domovinskih i izvandomovinskih domoljuba, ne obazirući se na ideološke razlike, može ostvariti san slobode i suvereniteta.

Foto: Politički zatvorenik, br. 297., 2023.

Gabelica je bio blizak suradnik Brune Bušića, a u pothvatu Zvonka Bušića, odnosno „Petorke”, i akciji otmice zrakoplova (10. rujna 1976.), sudjelovao je u pripremama promidžbenih materijala. Računa se da su misli i tekst Apela američkom narodu njegovo djelo. Budući da je znao šutjeti, američka policija mogla je sumnjati, ali ga nije mogla povezati s akcijom. Nakon tog pothvata, koji je cijeli svijet upozorio na sudbinu i volju hrvatskoga naroda, Gabelica je izabran za predsjednika fonda Slobodna Hrvatska za obranu Petorke i redovito objavljivao izvješća sa suđenja u New Yorku.

Njegovi dopisi, analitički članci i izvješća objavljivani su u više glasila: Hrvatska Država, Danica, Hrvatski list, Hrvatska Gruda, Spremnost... i Politički zatvorenik nakon povratka u Hrvatsku.

U svojim analizama Gabelica je znao biti kritičan prema ljudima kojima je bio prihvatljiv proces demokratizacije i liberalizacije u nadi da će prije ili poslije doći do potpunoga oslobođenja Hrvatske. On i mnogi drugi, posebice iz te generacije emigranata, u tom su procesu vidjeli opasnost trećejugoslavenstva, i to je bilo neprihvatljivo. Za tu emigrantsku borbeniju struju jugoslavenstvo je bilo neprijatelj broj jedan; ideologije dolaze i prolaze, a državu treba ostvariti i čuvati. Trebalo je, dakle, svjetskim moćnicima mrsiti planove i račune, a ne igrati na njihovu kartu. Takvo domoljublje bilo je opasno i tražilo žrtve u domovini i iseljeništvu, od osobnih i obiteljskih tjeskoba, pokora i straha do zatvora i pogibija. Pokazalo se da su Hrvati bili među najspremnijima na takve žrtve iz ljubavi za slobodu svojega naroda i države. Bilo je tako tijekom desetljeća prije 1990., a posebice u obrambeno-osloboditeljskom Domovinskom ratu.

Povratak domu svojemu

Proglašenje i ostvarenje državne nezavisnosti bilo je neizmjerno zadovoljstvo za Gabelicu i sve domoljube, ali je slijedila i spoznaja da tu voljenu domovinu samozvane „napredne” snage polako odmiču od njezine hrvatske baštine i vuku ju u balkansku močvaru.  U tom prednjače uhljebi koji, prihvaćajući iluziju apsolutne slobode i neselektivnih vrijednosti, razaraju sve što je sveto onima koji su se za hrvatsku slobodu borili i ginuli. Zato se Marijan posljednjih godina života okrenuo prema vrijednostima vječne domovine i tražio svoj mir koji je 17. rujna 2023. našao u krilu Abrahamovu. Vječni počinak našao je u groblju sv. Luke na Kamenmostu. Iza njega su ostali supruga Franjica, kći Luiza i sin Eugen.

Iako je uvijek bio tih i samozatajan, ovoga iznimno vrijedna čovjeka i domoljuba na djelu ne smije se zaboraviti!

dr. Ante Čuvalo

Poruka čitateljima

Ovo je moj posljednji prilog o Hrvatima u svijetu. Došlo je vrijeme pripremiti one što su objavljeni i objaviti u knjižnom obliku. Zahvaljujem uredništvu Portala HKV-a na srdačnosti i velikoj pomoći! Hvala čitateljima i svima koji su priloge komentirali!

_______________ 

Tijekom 2021. i početkom 2022. godine u nizu Hrvati u svijetu na Portalu HKV-a objavili smo 55 priloga o vrijednim, uspješnim i poznatim Hrvatima i njihovim potomcima u svijetu iz knjige dr. Ante Čuvala „Hrvati u svijetu – 101 životopis za školarce (i roditelje)”, CroLibertas Publishers, 2017.

U travnju 2022. godine dr. Čuvalo počeo je u istom nizu pripremati nove priloge, isključivo za Portal HKV-a, koji dotad nigdje drugdje nisu bili objavljeni. U tom nastavku niza objavljeno je 96 tekstova u kojima nam je autor otkrio i imena manje poznatih i nepravedno zanemarenih zaslužnika među našim iseljenicima, kao i onih o čijem životu i radu dotad nismo ništa znali.

Srdačno zahvaljujemo dr. Čuvalu na silnom trudu i vremenu koje je nesebično posvetio istraživanju i pripremi tih tekstova i svojim vrijednim prilozima obogatio Portal HKV-a! (hkv)