Dinko (Nedjeljko) Šuljak (1915. – 1985.)
pravnik, knjižničar, publicist, političar, emigrant

Prijatelj, kojega zanima sve o hrvatskom iseljeništvu, nedavno me upita kakvi su bili (i ostali) odnosi Hrvata i Srba u Chicagu (gdje sam ponajdulje živio) i drugdje u svijetu. Kažem mu: „Odlični!“ To ga je začudilo, pa priupita: „Zaista odlični?“ „Da, savršeni! Živjeli smo odvojeno, svatko u svojoj etničkoj zajednici, u svom svijetu, i bilo je savršeno!“ I dodam: „Nisu nama problem Srbi, nego ideolozi i sljedbenici 'srpskoga sveta', a na hrvatskoj strani, sljedbenici jugo-sekte koji se nisu otrijeznili ni nakon svih tragedija što su se zbile od Odese 1916. do danas.“

Nažalost, u hrvatskoj novijoj povijesti zadugo se među Hrvatima provlačila jugoslavenska zabluda srpsko-hrvatskoga ujedinjenja. Premda se ta ideja u praksi pokazala za Hrvate pogubnom, zagovaratelji takva jedinstva sebe su smatrali (i smatraju) „progresivcima”! Čak i danas neki ne prihvaćaju realnost, nego gledaju unatrag i sanjaju o „regionalnoj” budućnosti. Stvaraju svoju virtualnu jugo-sferu koja je, kao i u prošlosti, samo maska „srpskoga sveta”.

Naravno, bilo je i hrvatskih idealista koji nisu bili ideološki jugoslaveni, ali su smatrali da se sa Srbima može napraviti pošten sporazum i potom miran suživot. Među Srbima su tražili istinske demokrate. Na takve su čekali i nikad dočekali! Poznata su imena nekoć vodećih Hrvata koji su se tražeći i čekajući na srpske partnere opekli i potom vratili u krilo hrvatske državotvornosti. Jedan od takvih domoljuba i demokrata bio je i čovjek o kojem je ovdje riječ.

Životna staza

Dinko (Nedjeljko) Šuljak rođen je u okolici Zadra 17. siječnja 1915. godine. Nakon završene osnovne škole (1926.), sjemenišnu nižu i višu gimnaziju pohađao je u Šibeniku i na zagrebačkom sveučilištu završio pravne nauke (1940.). Još od ranih godina slijedio je nauk Stjepana Radića i pripadao mladim aktivistima Hrvatske seljačke stranke. Imao je liberalni svjetonazor i pripadao tzv. lijevomu krilu HSS-a.

Nakon završenih studija, zaposlio se u upravnoj službi Banovine Hrvatske i ostao u državnoj administraciji prvih godina Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Službovao je u Biogradu, Ninu, Crikvenici, Karlobagu i na otoku Pagu. Bio je i tajnikom bana Šubašića. Nakon pada Italije, otišao je „u šumu” i pridružio se partizanima.

Godine 1944. otišao je u Egipat i jedno vrijeme proveo u izbjegličkim logorima Tulumbat i El Shatt. Sporazum Tito-Šubašić omogućio mu je službu u jugoslavenskom veleposlanstvu u Kairu. Nakon propasti sporazuma, Šuljak je postao politički emigrant i u Rimu se pridružio tamošnjim vodećim HSS-ovcima (dr. Ivanu Pernaru, dr. J. Torbaru, i drugima). Tijekom tog vremena doktorirao je pomorsko pravo u Rimu i u travnju 1948. odselio se u Ameriku, u Chicago.

Na University of Chicago stekao je titulu magistra (MA) iz politologije (1952.), magistra prava na John Marshall Law School u Chicagu (1961.) i magistra bibliotekarstva na University of Chicago (1965.). Radio je kao knjižničar na sveučilištu Northwestern u Chicagu (1962), na University of Chicago (1965. – 1967.) i na kalifornijskom sveučilištu (University of California) u Devisu (1969. – 1983.).

Naglo je preminuo u Sacramentu 16. siječnja 1985., dan prije navršenih 70 godina. Bio je oženjen američkom Hrvaticom Estelle Lasić (1918. – 1997.). Potomstva nisu imali. Nakon Dinkove smrti, Estelle je u čast svojega muža na sveučilištu u Devisu utemeljila zakladu za odabrane studente politologije. Dinko i Estelle pokopani su u gradskom groblju u Devisu.

Politički hod

Nedugo nakon dolaska u Ameriku Šuljak je postao ne samo ključna osoba HSS-ova ogranka u Chicagu, nego i tajnik Glavnoga odbora HSS-a za Ameriku. Također, sa stranačkim kolegom Mladenom Zorkinom uspio je preuzeti Američki jugoslavenski glasnik, koje je od 1929. u Chicagu izdavao Stjepan Vrančić (Wranick), promijeniti mu ime u Američki hrvatski glasnik i pretvoriti ga u glasilo HSS-a u Americi. Šuljak je tiskovinu uređivao od 1950. do 1952. i 1955.

Dinko je bio jedan od HSS-ovih prvaka u emigraciji i blizak Vladku Mačeku. Uvijek je spremno objašnjavao, odnosno branio, Mačekova (i svoja) politička stajališta i izjave. Bio je žestok polemičar i svojim izjavama znao je izazvati burne reakcije državotvornih skupina i pojedinaca. Najžustrije rasprave 1950-ih godina pobuđivala su dvije teme: nezavisnost hrvatske države i hrvatska sloga.

Šuljak, odnosno poratni vodeći ljudi u stranci, nastojali su pronaći „istinske” srpske demokrate s kojima bi rušili komunistički režim i došli do „poštena sporazuma” između Srba, Hrvata i Slovenaca. Prema njihovu mišljenju, proces ostvarenja hrvatske državnosti odvijao bi se postupno kroz sporazume. Šuljak je čak potpisao i nekakav sporazum s (nevažnom) srpskom Zemljoradničkom strankom. Time je izazvao veliku polemiku u hrvatskoj emigraciji. Drugo, pitanje hrvatske sloge također je bilo problematično. Naime, Šuljak i drugi vodeći HSS-ovci isticali su primat HSS-a (i seljaštva), a ne zajedničku borbu svih hrvatskih političkih snaga za slobodnu i samostalnu državu Hrvatsku. To je u suštini značilo da su im stranka i jedan stalež bili važniji od općega interesa naroda i ostvarenja državne nezavisnosti. K tomu, HSS-ovci su bili oprezni da se ne bi zamjerili Zapadu, u koji su polagali velike nade.

Ali, u Šuljkovu političkom hodu došlo je do velikoga zaokreta. Već početkom 1960-ih on piše: „[N]e samo da u Jugoslaviji Srbi vladaju i na veliko daju potporu komunizmu, već sa jednakim elanom izbjegli Srbi, tobože protivnici komunizma i pristaše neke buduće, imaginarne, Jugoslavije. Svaki potez komunista protiv Hrvata, u zemlji i vani, javno pozdravljaju i sa još jačim glasom viču: 'Propnite ih'. [Oni] kažu i tvrde da su za zajedničku državu Srba, Hrvata, Slovenaca i Makedonaca ― Jugoslaviju. Nitko od Hrvata... nije tako kratkovidan da ne vidi kakva bi buduća Jugoslavija izgledala.”

Šuljak je uvidio da sporazumaštvo ne može dovesti do hrvatske slobode. Sve su to bile tlapnje. Prihvatio je državotvorne principe i prigrlio ideju svehrvatske sloge u borbi za nezavisnost i slobodu. Pridonosio je jedinstvu Hrvata u Kaliforniji i pridružio se Hrvatskomu narodnomu vijeću te bio izabran (1975.) za predsjednika Sabora. Upoznao sam ga na tom saborovanju, dao mu svoj glas i od tada s njim surađivao. Premda je izbačen (1966.) iz Seljačke stranke, uvijek je ostao radićevac.

Šuljak je objavljivao priloge u više emigrantskih političkih glasila. Osim chicaškoga Američko-hrvatskoga glasnika, koji je jedno vrijeme uređivao, njegove priloge može se naći u Hrvatskom glasu (glasilo HSS-a u Kanadi), Danici, Hrvatskom listu, Hrvatskoj reviji i drugdje.

Pokraj nekoliko objavljenih stručnih naslova na engleskom, Šuljak je pisao o hrvatskim temama na obama jezicima i objavio sljedeće naslove: Yugoslavia in Crisis: A Background for Understanding the Instability of Yugoslavia (1973.); Croatia's Secession from Yugoslavia. A Legitimate and Necessary Action (1974.); Cry for Croatia's Independence (1975.); The Communist Conspiracy in the Croatian Fraternal Union (1975.); Executive Board of the Croatian Fraternal Union of America vs. N. Dinko Šuljak (1975.); A Political Cause. Background of the Croatian Hijackers (1976.); Croatia’s Struggle for Independence. A Documentary History (1977.). Njegova najpoznatija knjiga naslovljena je Tražio sam Radićevu Hrvatsku. Knjiga je bila dovršena malo prije njegove iznenadne smrti, a objavila ju je Knjižnica Hrvatske revije 1988. godine.

Svjedočenja iz prve ruke

Dinko Šuljak pisao je i pripovijedao o mnogim slučajevima iz svojih partizanskih dana, posebice o zločinima partizana i četnika nad hrvatskim civilima u Ravnim kotarima, Lici i drugdje. I jedni i drugi upadali su u hrvatska sela i ubijali nevine hrvatske civile. Mržnja prema Hrvatima bila im je zajednička. Ako bi se nekima „sudilo”, odvodili bi ih u pravoslavna sela i tamo bi im „narod” presudio.

Važno je Šuljkovo svjedočenje o prvom sastanku vodećih HSS-ovaca, uključujući i njega, u Plaškom s partizanskim vodstvom u jesen 1943. Premda su HSS-ovci dragovoljno stigli „u šumu”, partizani su ih pred narodom ponižavali i nisu im dopustili obnovu HSS-ovih organizacija na „slobodnom teritoriju”. Posebice je znao istaknuti ulogu Srpskoga kluba koji je nadzirao rad ZAVNOH-a, i svaka odluka tog tijela prethodno bi prošla kroz Srpski klub da ne bi slučajno bila na štetu srpskih interesa. Šuljkovo svjedočenje podsjeća da i danas (zlo)duh Srpskoga kluba kruži Hrvatskom, ali ne u interesu Srba u Hrvatskoj, nego jedne zavjerničke sljedbe s velikosrpskim htjenjima.

dr. Ante Čuvalo