Krunoslav (Kruno) Mašina (1934. – 2004.)
domoljubni aktivist, publicist, sabornik HNV-a, radijski spiker...

Bilo bi nepotpuno pisati o Kruni Mašini, a ne reći nešto i o njegovoj obitelj u kojoj je ponikao i odrastao. Naime, kuća njegovih roditelja bila je puna ne samo djece nego i obilja katoličke vjere i hrvatskoga domoljublja. Otac je bio ugledni mještanin Preka i otoka Ugljana, odan sljedbenik učenja Katoličke crkve i slobodarskih ideja Stjepana Radića, što je uspješno prenio i na svoje brojno potomstvo.

U obitelji se rodilo devetero djece: šestorica sinova i tri kćeri. Najstarijega sina Melkiora (1921. – 1945.) ubili su partizani na Križnom putu. Ivo (r. 1927.) bio je briljantan đak, student i mladi povjesničar. Prvi je put uhićen 1947. godine. Komunističke su ga vlasti ponovno zatvorile 1954. i osudile na godinu i pol dana zatvora, a 1959. godine bio je osuđen na 15 godina robije. Ni to nije bilo dovoljno jer su ga smatrali vrlo opasnim, pa su ga zbog njegove čvrste vjere i domoljublja, dotukli u zatvoru Stara Gradiška 1961. godine.

I Veljko (1931. – 2014.) bio je „opasan za narod i državu” jer je 1954. godine s bratom Ivom i skupinom studenata posjetio grob Ante Starčevića. Za taj ih je „zločin” Okružni sud u Zagrebu proglasio krivima i Veljko je bio osuđen na šest mjeseci zatvora. Braća Mašina bila su među vodećim mladim Prečanima koji su gajili i širili ideale slobode i hrvatske državne nezavisnosti.

Slobodarski duh od mladosti

Krunoslav Ante Mašina rođen je 8. rujna 1934. godine od oca Ive i majke Marije Gregov. Bio je najmlađe dijete u obitelji. Pučku školu pohađao je u rodnom mjestu, a gimnaziju u Dubrovniku i Zadru. Već je od mladih godina slijedio slobodarski idealizam svoje braće te je već u travnju 1955. na maturalnoj večeri bio uhićen i proveo tri mjeseca u zatvoru. Zbog izdržavanja kazne, maturirao je 1956. te upisao studij na Filozofskom fakultetu u Zadru i završio (1957.) prvu godinu studija. Ali, lako je mogao osjetiti da će mu sudbina biti iznimno teška dok je Hrvatska bila u raljama komunističkoga režima, pa je 1958. brodicom pobjegao preko Jadrana u Anconu i potom se pridružio bratu Veljku, koji je pobjegao u Italiju prije njega i u to vrijeme boravio u Rimu.

Odmah po dolasku u Vječni Grad Kruno se zdušno uključio u rad hrvatske emigracije i pridružio se Hrvatskomu narodnomu odboru. Iz Rima je otišao u Francusku, prvo u Nicu, potom u Pariz i ondje stao u prve redove hrvatskih domoljuba. Među ostalim, bio je povjerenik londonskoga Hrvatskoga biltena (koji je postao mjesečnik Nova Hrvatska), urednik biltena Hrvatski radnik, jedan od utemeljitelja (1960.) Društva hrvatskih sveučilištaraca te suorganizator i „domaćin” prvoga Kongresa hrvatskih sveučilištaraca u slobodnom svijetu koji je održan 3. i 4. studenoga 1962. godine. Na kongresu su se okupile mlade snage iz Europe, koje su 1950-ih pristigle u emigraciju i bile željne složna i promišljena rada, u suradnji s domovinskim domoljubima, za oslobođenje Hrvatske. Također, na kongresu su predavanja održali vodeći hrvatski umnici iz nekoliko zemalja Europe i obiju Amerika.

U New Yorku

Krunoslav Mašina iz Pariza se preselio (1963.) u New York i ondje se pridružio domoljubnim snagama u Americi, ponajprije Ujedinjenim Američkim Hrvatima (UAH). Već sljedeće godine postao je urednik glasila UAH-ova Vjesnik i jedan od čelnih ljudi organizacije te prepoznatljiv glas slobode, posebice u New Yorku. Postao je i član Hrvatske bratske zajednice, čije je vodstvo tada plovilo u titoističkim vodama. On i skupina mlađih Hrvata u New Yorku htjeli su da se njihov glas čuje i u Zajednici. Poznata je bila njegova polemika s (rev.) Bosiljkom Bekavcom, tadašnjim urednikom Zajedničara, službenoga glasila HBZ-a. Naime, Bekavac je u svojem listu osudio Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika i njezine potpisnike, a Krunoslav je ukazao na Bekavčevu izdajničku rabotu.

Kruno je češće objavljivao priloge u više emigrantskih tiskovina (Danica, Zajedičar, Nova Hrvatska, Hrvatski glas, Hrvatski tjednik, Hrvatska revija...), promičući uvijek ideju hrvatskoga zajedništva u radu za oslobođenje naroda i domovine ispod jugo-komunističkoga totalitarizma i nametnute mu državne tvorevine.

Nadalje, Mašina je bio član Hrvatske akademije Amerike i jedno vrijeme njezin tajnik. Bio je biran nekoliko puta u Sabor Hrvatskoga narodnoga vijeća i u toj svehrvatskoj organizaciji obnašao nekoliko dužnosti. No Krunoslava će se ponajviše pamtiti po njegovu bogatom glasu, jasnom izričaju i domoljubnim komentarima na Hrvatskom radio satu u New Yorku. Bio je jedan od osnivača (1969.) „Glasa slobodne Hrvatske” i od početka do 1997. godine Hrvati, domoljubi i oni koji su bili „naši”, mogli su čuti Krunina izvješća, zapažanja i pregled vijesti iz domovine. Budući da nisam živio u New Yorku, znao sam dobiti snimke njegovih komentara i još čuvam vrpcu s Kruninim prikazom iz 1971. pod nazivom „Pridraga traži pravdu”. Tijekom tih burnih godina, Mašina je slušateljima znalački i dojmljivo predočavao prilike među Hrvatima u domovini i svijetu te budio nadu da će i hrvatski narod ugledati sunce slobode.

Na mimohodu u New Yorku 1972.

Da je Krunoslav po naravi bio vatren, hrabar i rječit, pokazalo se još u mladim godinama kad su se Prečani pobunili nakon što su „narodne vlasti” nasilno oduzele polovicu franjevačkoga samostana na otočiću Galovcu kod Preka i poslale zidare (drugi dan Božića 1956.) da prezidaju samostan. Kruno je predvodio sumještane u prosvjedu protiv režimskoga nasilja. Jedno izvješće kaže: „Kruno se bio popeo na neku uzvisinu i započinjao je: Zdravo Djevo, Hoćemo Boga, Zastava nas sveta vodi i Krist pobjeđuje! Istovremeno, povici su i dalje pljuštali sa svih strana: 'Otimate tuđe!', 'Školjić ne damo, glavu damo!', 'Izdajice!', 'Sram vas bilo!' Kruno Mašina u jednom je trenutku čak odnekud donio fotografski aparat i snimao. Bilo je i povika da će fotografije poslati u inozemstvo, kako bi ondje vidjeli kako se u Jugoslaviji postupa s vjernicima”. To je bio Krunoslav, kojega smo desetljećima poznavali u emigraciji. Uvijek je glasno i jasno podizao glas za slobodu i pravdu, a protiv nasilja i nepravde.

Doma na vječni počinak

Nakon prvih demokratskih izbora (1990.), Krunoslav je posjetio Hrvatsku. Nakon umirovljenja preselio se iz New Yorka na Floridu i ondje proveo nekoliko godina. Supruga Mira i on svakoga su ljeta posjećivali Hrvatsku, a 2004. godine trajno su se vratili u rodni kraj. Nažalost, 18. studenoga 2004. godine, samo osam mjeseci nakon povratka, iznenada je preminuo. U Kruninoj ostavštini ostala je bogata ljubav za domovinu, kojom bi se trebalo i danas napajati, i odjek njegova prepoznatljivoga glasa, koji bi trebalo i danas čuti!

dr. Ante Čuvalo