Duško I. Duišin (1918. – 1976.)
novinar, profesor, šesti predsjednik Hrvatske američke akademije

Nakon Drugoga svjetskoga rata i intelektualna moć hrvatskoga naroda ostala je skršenih krila. Mnogi visokoobrazovani bili su poubijani ili su završili u zatvorima – u najmanju ruku bili osuđeni na šutnju. Oni koji su se našli u izbjeglištvu, nakon logorskoga čistilišta, raspršili su se diljem svijeta i otpočeli život iz početka. Uz teške muke, ipak su neki uspjeli postići zavidne uspjehe u novim sredinama i u novim profesijama. Jedan od njih bio je i Duško Duišin.

Od Kaštela do Zagreba i u svijet

Ignacije Duško rođen je u Kaštel-Novom 26. travnja 1918. od oca Marina i majke Jelene. Još u mladim danima otišao je iz svojih Kaštela i školovao se u Bolu na Braču, maturirao je u Dubrovniku, pravo je počeo studirati 1939. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Uz studij, sustavno se bavio novinarstvom. Među ostalim, bio je jedan od pokretača i član uredničkoga vijeća tjednika Spremnost, a od 1943. bio je urednik splitskoga dnevnika Novo doba.

Preživio je svibanjsku tragediju 1945. i prošao kroz nekoliko izbjegličkih logora. Dok je boravio u Italiji nastavio je studij prava na Katoličkom sveučilištu u Milanu (Università Cattolica del Sacro Cuore). Nakon dolaska u Ameriku jedno je vrijeme radio kao prevoditelj za Ministarstvo vanjskih poslova (State Department). Uz sve poteškoće življenja i novoga početaka u tuđem svijetu, uspio je 1963. postići magistarsku diplomu na poznatom sveučilištu Columbia (Columbia University) u New Yorku. Naslov njegova magistarskoga rada bio je „Utjecaj pomoći Sjedinjenih Država na jugoslavensku politiku: 1949–1959.“ („The Impact of United States Assistance on Yugoslav Policy: 1949–1959.“)

Nakon postignute magistarske diplome postao je (1963.) profesorom povijesti i političkih znanosti na Iona College (sveučilište od 2022.) u New Rochelleu, gradiću četrdesetak kilometara udaljenom od grada New Yorka, i tu je radio do svoje rane i nagle smrti. Umro je 29. rujna 1976., u 58. godini od klonuća srca. Da je bio vrlo cijenjen čovjek i profesor, ukazuje i činjenica da je godinu dana nakon njegove smrti u njegovu uspomenu na kampusu koledža posađeno stablo i pokraj njega otkrivena ploča na kojoj (u prijevodu) piše: „U sjećanje na Duška Duišina ― 1918–1976 ― profesora povijesti i političkih znanosti. Učitelj cijeloj obitelji, prijateljima, kolegama i studentima. Zaista tvorac mira u svijetu, on počiva u miru”.

Sveto hrvatsko tlo

Prijateljima je Duišin znao pripovijedati kako ga je otac vodio kao dijete u vinograde govoreći: „Sine, hodaj pobožno jer ovo je sveto hrvatsko tlo po kome su hodali hrvatski kraljevi.” Duško je ostao ne samo zaljubljen u rodnu grudu nego je i tijekom cijeloga zemaljskoga života pridonosio ostvarenju slobode i napretka hrvatskoga tla i hrvatskoga naroda. Dok je boravio u gradu New Yorku, bio je jedan od utemeljitelja Hrvatske akademije Amerike (utemeljena 1953.), a potom je služio kao njezin predsjednik – šesti po redu – kroz godine 1971., 1972., i 1973. Bio je i član uredništva časopisa Journal of Croatian Studies, koji izdaje Akademija.

Duišin je bio oženjen Ksenijom r. Buratović i imali su dvije kćeri, Christine i Donnu.

Bio je vedre i tople mediteranske naravi, a k tomu široka znanja, principijelan, dosljedan i razgovoran. Visoko je bio cijenjen među Hrvatima i Amerikancima – kojima je u svim prilikama tumačio čežnje hrvatskoga naroda za slobodom i samostalnošću. Nažalost, nije doživio radost osamostaljenja Hrvatske i nije mogao barem posjetiti „sveto tlo” o kojem mu je otac govorio, ali je zasigurno i on pridonio ispunjenju toga hrvatskoga sna.

dr. Ante Čuvalo

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.