Zamuknuo je glas radijske emisije „Zvuci Hrvatske“

U posljednje vrijeme razmišljam o hrastovima, o njihovu jakom korijenju i što nam hrast znači. Gotovo svaka hrvatska kuća ima nešto od hrasta, ponosni smo na hrastov stol, spominjemo onaj stari hrast u dvorištu pod čijim smo granama sjedili u djetinjstvu. A sjećamo se i onih prekrasnih hrastova na Velebitu, koji su završili u venecijanskom zaljevu, gdje još i danas, nakon stotine godina, čuvaju luku Venecije – naši hrastovi. No u mojim mislima nisu šumski hrastovi za kojima žalim – u meni su ljudski hrastovi, koji su promijenili moj život, kao i mnoge druge živote.

Prije nekoga vremena jedna je moja prijateljica izrekla moju rečenicu o odlasku jednoga mojega prijatelja nakon kraće bolesti: „Padaju nam hrastovi!“ Prijatelji moji, padaju nam hrastovi na sve strane, u Hrvatskoj, u iseljenoj Hrvatskoj. Padaju nam posebno u našoj torontskoj zajednici, koja je u posljednje dvije-tri godine izgubila važne ljude na koje smo uvijek mogli računati, ili pitati za savjet, ili tražiti objašnjenje. Gubimo ključne ljude, koji su toliko učinili ne samo za kanadsko-hrvatsku zajednicu u Torontu i diljem Kanade, nego i za Lijepu Našu. Posljednji nam je udarac došao u nedjelju 16. siječnja ove godine, emitirana je posljednja emisija radijskoga programa „Zvuci Hrvatske“, emisija koju je vodio gosp. Ivica Lončarić punih 55 godina! Umorio se gosp. Lončarić, treba i on malo mira, ali...????? Pisala sam već o toj radijskoj postaji i ne želim se ponavljati, ali gašenje ove radijske emisije velik je udarac za našu kanadsko-hrvatsku zajednicu, jer urednik gosp. Ivica Lončarić i športski urednik – pomoćnik, gosp. Martin Latinčić, bili su oni koji su obavještavali cijelu zajednicu o važnim događanjima u svijetu, Hrvatskoj ili u samoj zajednici. Posljednjih nekoliko godina ta je emisija bila emitirana nedjeljom od 17 do 19 popodne, no za vrijeme Domovinskog rata svaki dan u podne svi bi mi slušali „Zvuke Hrvatske“, koji su nas obavještavali o najnovijim događanjima na bojištima ili u zajednici, kamo trebamo otići, gdje nas se očekuje, što učiniti, kako reagirati. Ta nas je emisija nosila kroz cijeli Domovinski rat, kroz nju smo slušali zvona zagrebačke katedrale kad su se prije 30 godina veselila tomu što je priznata Hrvatska u svijetu; plakali smo s njom kad smo slušali posljednji put glas Siniše Glavaševića iz Vukovara, veselili se nogometnim uspjesima, žalostili neuspjesima – uvijek uz naš hrvatski radio „Zvuci Hrvatske“ i urednika Ivicu Lončarića.

Padaju nam hrastovi! U posljednjih nekoliko godina naša je zajednica izgubila važne ljude, spominjem samo one najvažnije: gosp. Duška Bezića, prvoga počasnoga hrvatskoga konzula u Torontu; fra Ljubu Krasića, fratra iz Centra, koji nas je uvijek organizirao, hrabrio i bodrio; dr. Marka Mihića, nevjerojatnoga radnika na svim područjima; gosp. Zvonka Erjavca, pisca, koji je izvukao iz zaborava svoje selo Španovicu pišući o stanovnicima tog sela koje su pobili partizani i četnici; ing. Darka Desatyja i Biancu Benković, neumorne radnike u torontskoj AMCA-i, koja je bila vrlo aktivna za vrijeme i nakon Domovinskog rata; gosp. Milana Krijana, predsjednika nevjerojatnoga društva „Slavonija“, koje je pomagalo Hrvatskoj šakom i kapom za vrijeme agresije na Hrvatsku i nakon nje; gosp. Janka Heraka, čovjeka koji je cijeli svoj život podredio pomaganju Lijepoj Našoj i malo je nas toliko pomoglo svojoj domovini kao gosp. Herak. Njegova pomoć Hrvatskoj za vrijeme Domovinskog rata značila je mnogo, a da ne spominjem da je svoju kuću, uz svoju suprugu, otvorio ženama „Bedema ljubavi“ i radu te ženske udruge, koja je snažno politički i humanitarno djelovala.

I sad je zamuknuo glas emisije „Zvuci Hrvatske“. Posljednja je emisija emitirana – pao je posljednji važan hrast, čije je korijenje sve nas u Torontu i Mississaugi i diljem Kanade i Hrvatske povezivalo svaki dan. Mnogi će od vas reći – umiru ljudi, gase se emisije, ili novine, kao recimo moja „Hrvatska iskra“ nakon nekoliko godina izlaženja... Tako je, no ostaje praznina ako nitko ne stane na mjesto te osobe koja je toliko značila našoj zajednici. Mi imamo na ovim prostorima jedan manji radio, ali „Zvuci Hrvatske“ bili su posebni!

Čini mi se da svakim danom sve više i više gubimo. Da, ostarjeli smo, jer krenuli smo u obranu Hrvatske kao mlađi ljudi, umorili smo se... Među nama je bilo onih – kao npr. gosp. Bezić, gosp. Krijan, gosp. Erjavec, gđa. Bianca Benković, gosp. Lončarić – koji su se borili za Hrvatsku puno prije Domovinskog rata, i nije ni čudno da je zdravlje oslabjelo, godine su ih umorile. No ostaje praznina iza njih i pitam se hoće li tko stupiti na njihovo mjesto. Je li hrastov žir pao na plodno tlo? Mi imamo mlade sposobne ljude i duboko vjerujem da će kvalitetni mladi ljudi naći u sebi snage upustiti se u društveni rad, koji je vrlo često težak i nezahvalan. Jer, i to nevoljko dodajem: mi Hrvati jako lako kritiziramo, a rijetko razmišljamo kako je teško raditi u zajednici, u kojoj ima raznih ljudi, time i raznih želja, razmišljanja, ili riječi, često loših. Možda je klica u mladim ljudima kanadsko-hrvatske zajednice slična onoj naših mladih branitelja, koji su poletjeli braniti Hrvatsku u najtežim trenutcima. Možda se i ovdje, u našoj kanadsko-hrvatskoj zajednici to dogodi, daj Bože!

U međuvremenu, hvala svim mojim dragim prijateljima i suradnicima, koji su nas napustili, na svemu što su učinili za sve nas u Kanadi i Hrvatskoj prije, za vrijeme obrambenoga Domovinskoga rata i nakon njega. Slava vam svima, a gosp. Lončariću želim mir i odmor. Nakon 55 godina rada zaslužio je sve najbolje, uz našu duboku zahvalu za tako dugačak rad – 55 godina – i toliku ljubav prema Lijepoj Našoj.

Valentina Krčmar
Toronto, Kanada