Srpski tekstovi na hrvatskim scenama
ili kako politika određuje na kojem će se jeziku glumiti

Od početka ove godine u vrlo reprezentativnim hrvatskim kazalištima dvije predstave postavljene su na – srpskom jeziku. Prva je predstava Deca u zagrebačkom kazalištu DK Gavella prema tekstu Milene Marković u režiji Saše Božića s premijerom 2. veljače 2024.Sanja Nikcevic3 Druga je predstava Maratonci trče počasni krug Dušana Kovačevića koju je u osječkom Hrvatskom narodnom kazalištu režirala Olja Đorđević, a premijera je bila 8. ožujka 2024. Naša dramska kazališta imaju otprilike četiri premijere godišnje i sad dva vrlo ugledna kazališta postave po jednu od njih na srpskom!

Dok nisu izišle kritike nisam bila sigurna da će stvarno igrati na srpskom. Kad su izišle, shvatila sam da jesu i onda mi je zazvonilo: sjetila sam se početka igranja na srpskom jeziku u hrvatskom kazalištu nakon osamostaljenja. Bila je to Gospođa ministarka Branislava Nušića u režiji Olivera Frljića s premijerom 22. rujna 2012. u Satiričnom kazalištu Kerempuh.

Otišla sam vidjeti tu predstavu,  pisala sam  o njoj, ali i o temi igranja srpskih drama na hrvatskim pozornicama kao i fenomenu igranja na stranom jeziku („O srpskim dramama na hrvatskim pozornicama. Igranje na stranom jeziku“ Vijenac, br 486. – 18. listopada 2012., v. OVDJE. Taj je tekst za ovo objavljivanje i ažuriran i znatno dopunjen.) Sada nakon dvije predstave na srpskom jeziku koje su, 12 godina nakon Ministarke, izišle kao premijere u hrvatskim kazalištima u roku od 3 mjeseca (!) shvatila sam da je priča puno ozbiljnija. Shvatila sam da je Gospođa ministarka bila ne samo ono što sam tad mislila, frljićevska provokacija i rušenje druge svjetonazorske razine kršćanskoga svjetonazora (rušenje slike društva koje se prikazuje nepravedno i krivo u svim segmentima, u stilu „svi ste vi fašisti bez obzira na to što ste napravili“), nego da je ta predstava bila neka vrsta manifesta i predvodnice fenomenu koji se nameće. Fenomenu ponovnoga zbližavanja srpskoga i hrvatskoga jezika odnosno tezi da je to samo jedan jezik i da će nam to, eto, predstavama dokazati. Politika je tu važna, naravno...

O srpskim tekstovima na hrvatskim scenama

Kako je to bilo u bivšoj Jugoslaviji? Sjećam se da je ovaj isti Kerempuh (koji se tada zvao Jazavac prema satiri Petra Kočića Jazavac pred sudom) postavio 1988. Radovana III beogradskoga pisca Dušana Kovačevića u originalu! Odličan tekst i vrsna ekipa: režirao je Dejan Mijač, a naslovnu ulogu igrao je Boris Dvornik, ali mi je ta predstava i danas na popisu deset najgorih predstava života! Svi su govorili „ma Dvornik ne zna glumiti ništa osim splitskih likova“, ali problem je bio dublji. Gledala sam 1987. i Nečastivog na filozofskom fakultetu Ive Brešana u izvedbi beogradskoga kultnoga kazališta Zvezdara teatra, također s vrsnom ekipom: režija Vida Ognjenović, u glavnoj ulozi Rade Marković, a gost je bio Špiro Guberina. Ali nešto nije bilo u redu ni s tom predstavom! Odmah mi se učinilo da to ima veze s jezikom, jer su svi zvučali nekako neprirodno. Kao i u Radovanu, i ovdje su se jako trudili da igraju na originalnom jeziku. Ali, nije išlo. U Radovanu nije bio samo problem u Dvorniku, nikome nije išlo. U Zvezdarinoj predstavi nije mogao pomoći ni Špiro, koji je glumio iz svog jezika, ali je odudarao od njih kao da je pao s drugoga planeta. Uz njega se još više vidjelo da su oni nekako usiljeni.  

Prvo sam pomislila da je problem u razlici srpske i hrvatske škole glume. Oduvijek se govorilo da je srpska škola glume (tzv. beogradska) više tjelesna, a hrvatska (tzv. zagrebačka) više intelektualna. Beogradska se škola temeljila na komunikaciji s publikom na razini geste, pokreta, hvatanja emocija publike, a zagrebačka na riječi i misli, dakle obraćanje njihovu intelektu. Pa onda kad naši progovore srpski, automatski krenu glumiti iz srpskoga načina igre, a kad Srbi glume na hrvatskom jeziku, trude se oponašati i naš način glume. I tako nastane zbrka jer im to nije prirodan način igre. Ali nije samo to.

Gospodja ministarka

Početak uvođenja srpskoga jezika na hrvatske scene Gospođa ministarka Branislava Nušića u režiji Olivera Frljića u SK Kerempuh, Zagreb, 2012.

Rade kao ruski mafijaš, Mira Furlan kao izvanzemaljka

Kako taj problem rješavaju drugi? Kad sam vidjela Radu Šerbedžiju kao ruskoga mafijaša u filmu Svetac (američki film iz 1997.), stvarno sam bila žalosna. Onakav glumac, a glumi puki stereotip ruskoga mafijaša! No Amerikanci su pragmatični i znaju da je jezik važan. Strance ne će, a ako ih uzmu, igraju stranca, odnosno sebe, pa je tako i Višnjić glumio dr. Kovaca, slavenskoga gastarbajtera, u TV seriji Hitna služba. Ako glumac ne glumi sebe/stranca, mora postojati opravdanje zašto čudno govori. Mira Furlan je u TV-seriji Babilon 5 glumila izvanzemaljca, ambasadoricu s nekoga drugoga planeta. Amerikanci će bez milosti vrsne glumce strpati u ladice. U Americi su glavne uloge dobili samo oni stranci koji su dvojezični od rođenja ili djetinjstva. Vrlo su rijetke iznimke. 

Zašto je jezik tako ključan za glumu? Nije samo problem u tome da stranac ima naglasak, ne! Naglasak bi se mogao i naučiti, uostalom važni su aspekti glumačkoga umijeća slušanje, pamćenje, oponašanje… Uz to, filmovi se negdje  i sinkroniziraju, dakle, mora biti nešto što je dublje od razine naglaska. Glumac u svom jeziku nosi neki drugi ton, intonaciju, timbar, ritam, drukčije gradi emociju na kojoj komunicira s publikom. Kad Rade recitira Ne daj se Ines, on tu boju glasa, tu emociju, ne može postići kad recitira nešto na engleskom!

Drugo, glumac sa svojim jezikom nosi u svom tijelu i određeni način igre koji je usvojio (tu su one razlike srpske i hrvatske glumačke škole). A treće, glumac u sebi nosi i ono što je usvojio u prostoru u kojem je živio – može se to nazvati kulturom u širem smislu riječi. Koliko god glumac bio velik i darovit, zapravo je „zarobljen“ u svom jeziku!

Uvijek je tu politika ili kako je Arnold postao Conan

Razlozi neuzimanja stranaca u američkoj filmskoj industriji (a i kazalištu) posve su jasni. Glumci nose jezik u svojoj glumi. Ali to ide i dalje od toga. Cintija Ašperger je osamdesetih bila zvijezda u Hrvatskoj. Na snimanju jednoga stranoga filma upoznala je kanadskoga redatelja, udala se za njega i otišla živjeti u Kanadu. Svi smo očekivali veliku glumačku karijeru, ali se nije dogodilo ništa. Kad sam ju u čudu pitala zašto kad je „lijepa, talentirana“, ona je rekla: „Na svaku audiciju dođe stotinu takvih kao ja koje još i jašu, znaju kung fu, balet i plešu španjolski flamenco...“ A kad sam ju pitala zašto ne igra uloge Slavena, rekla je: „Da bi dobio ulogu Slavena, nije dovoljno biti Slaven jer Amerikanci imaju paradigmu igranja slavenskih jezika pa zato više vole američke glumce koji to oponašaju nego originale.“ I sama sam to shvatila kad su me za vrijeme boravka u Kaliforniji stalno pitali „jesam li iz Njemačke“, što znači da moj akcent nisu prepoznavali kao slavenski. Dakle ne bih mogla dobiti ulogu Hrvatice na filmu da sam najtalentiranija na svijetu. Boraveći u Americi shvatila sam i da je količina talentiranih glumaca doista enormna, toliko velika da si mi to ne možemo ni zamisliti. Četiri petine konobara u Los Angelesu žele postati filmskim zvijezdama. Slično je i u New Yorku gdje se želi doći na kazališnu scenu! Pa si ti misli koji je to broj konobara koji aspiriraju postati glumci. Cintija Ašperger danas je profesorica glume, jer je i obrazovana i sposobna, ali je za ulazak stranca u profesionalnu glumu u Americi ili uspjeh u glumi očito potrebna neka jača veza od supruga redatelja i talenta.

Pitanje je onda: odakle iznimke? Razlozi iznimaka, dakle uzimanja stranaca, uvijek su političke naravi. U američkom filmu jedna od rijetkih iznimaka je Arnold Schwarzenegger, koji se kao mladi austrijski bodybuilder s glumačkim ambicijama oženio u klan Kennedy, što je rang britanske kraljevske obitelji. Imao je strašan naglasak (ima ga i danas), ali su se svi oko njega jako trudili da uspije kao glumac. Zato je u prvih nekoliko filmova progovorio od jedne do tri rečenice po filmu. Uz debela opravdanja njegova naglaska: prvo je glumio Conana barbarina (!) 1982., pa robota Terminatora koji dolazi iz budućnosti u naše vrijeme 1984. I po nekoliko nastavaka tih naslova. Tek kad su se svi priviknuli na njega kao iznimku počeo je dobivati i druge uloge...

Da bi se dogodila iznimka, uvijek je politika iza toga. Politika je dovela Radu Šerbedžiju i Miru Furlan u Ameriku i uvela ih u industriju. Oni su došli u Ameriku na valu zaštite od novih država koje su nastale raspadom Jugoslavije i koje su ih „progonile“. Radu je preporučivala i zagovarala Vanessa Redgrave. Mira Furlan naveliko je koristila svoje židovsko podrijetlo kao razlog progona u Hrvatskoj iako to nije bila istina. Veza Gorana Višnjića također je bila jedna od moćnijih: u Ameriku ga je doveo Branko Lustig koji je jedan od važnijih producenata u Hollywoodu. Ali su sve te veze imale manji doseg od klana Kennedy i jedino je Arnold napravio pravu karijeru. Ovi naši ušli su, ali su ostali na drugoj razini i nikada nisu prešli u prvu razinu glume. Rade i dalje igra ruske mafijaše u A produkcijama, što je dobro plaćeno, ali glumački nezahtjevno, a dobio je i neku ulogu u seriji, slavenskoga doktora. Višnjić je dobio dvije serije (Dr. Kovac i Spartak), ali ne i velike filmske uloge. Nije mogao dobiti ni Hektora u Troji, ni Bonda, ni ulogu u Kraljevstvu nebeskom iako ga je Branko Lustig predlagao i bio je bolji stasom od Orlanda Blooma. To se objašnjavalo da je problem što je televizijski glumac, ali zapravo je problem u jeziku. U TV serijama sve je malo propusnije, može se i sinkronizirati, kombinirati... ali film ima pravila igre u kojima je jezik ključan.

Kad je Zrinka Cvitešić napravila odličnu ulogu na West Endu (London) glumeći Čehinju u mjuziklu Once /Jednom/ 2013., ponadala se karijeri na angloameričkom tržištu. Ali ne ide to lagano... Igrala je ponovno u Londonu 2019. i ponovno ulogu sa slavenskim naglaskom, igrala je Slovenku Melani Trump u tekstu Two Ladies autorice Nancy Harris. Kritike govore da je lagani naglasak „dio šarma“, ali...

Goran Višnjić dovodio je sve svoje prijatelje glumce u Ameriku i vodio ih na važne hollywoodske zabave, upoznavao s producentima, ali nitko nije ostao i napravio ni malu, a kamoli veliku karijeru... 

Što kad razumijemo ili Britanci igraju Shakespearea na Broadwayu?

Dobro, ako stranac vrlo rijetko može dobiti priliku da igra na engleskom kao stranom jeziku, što se zbiva kad jezik na kojem je tekst napisan nije naš, a mi ga razumijemo? Kao srpski koji razumijemo? Mogu li ga naši glumci igrati? Pogledajmo to na primjeru drugih jezika.

Zašto ne igramo engleske tekstove na originalu unatoč tomu što ima dovoljno glumaca koji taj jezik govore i dovoljno publike koja taj jezik razumije?

Kad je u Čakovcu gostovalo škotsko kazalište iz Edinbugha, Traverse Theatre, s predstavom  The People Next Door Henryja Adama 2004, na koje sam dovela moje studente anglistike (tada sam predavala na anglistici Filozofskoga fakuteta u Osijeku), oduševila sam se kako je prepuna dvorana studenata i srednjoškolaca razumjela škotski tekst u originalu. Iako se radilo o mladenačkoj supkulturi i slengu, publika se smijala na pravim mjestima! Ali ne pada nam na pamet igrati predstave na engleskom. Istina, 2005. Mala scena najavljivala je projekt za turiste, predstave na engleskom. Postavili su Humble Boy Charlotte Jones u režiji Ivice Šimića, ali se projekt vrlo brzo ugasio.

Zašto ne igramo slovenske ili slovačke tekstove na originalu? To su pak vrlo slični jezici koje bismo lako mogli svladati na razini razumijevanja. Ne igramo spomenute jezike na originalu iz istog razloga iz kojeg ne igramo srpske tekstove na originalu. Mi srpski razumijemo. U vrlo agresivnu nametanju svoje političke opcije i sprdanju s idejom da su hrvatski i srpski dva jezika, Frljić nam je svima to htio znanstveno dokazati lektorirajući program i stavljajući titlovani prijevod iznad pozornice. Tu je onda bila riječ sofa umjesto divan ili tako nešto. Frljić nam je htio zorno pokazati kako smo glupi ili zločesti pa ne priznajemo da razumijemo srpski. Ali mi svi znamo da razumijemo srpski!

Kao urednica časopisa Kazalište objavila sam prvi srpski tekst u Hrvatskoj nakon 1990. u broju 7–8 iz 2001., što današnji zagovornici srpskoga u Hrvatskoj zaboravljaju jer im ne odgovara da sam to ja napravila. U bloku ratne drame izabrala sam tri drame: Beogradska trilogija Biljane Srbljanović, Pukovnik ptica Hrista Bojčeva i Farsa od gvere Matka Sršena. Biljanin tekst nismo ni lektorirali jer je napisan iz beogradske urbane norme i razumije se prilikom čitanja. Razumjela bih ga i da je igran u srpskom kazalištu. Mi razumijemo ne samo srpski jezik nego i kontekst tih tekstova – mi prepoznajemo Nušićeve i Srbljanovićkine likove, mi znamo tko su ti ljudi. Ali treba li ih igrati u originalu?

U programu predstave Gospođe ministarke Frljić se poziva na Amerikance, koji „nemaju problema s britanskim engleskim i ne titluju britanske filmove“. Točno, ne titluju filmove, ali nije istina da „nemaju problema s britanskim engleskim“. Imaju problema. Naravno da Amerikanci razumiju britanski engleski, u školi čitaju Shakespearea u originalu, igraju ga po školama i kazalištima, ali dva zanimljiva podatka dokazuju da imaju problema. Kad američko kazalište postavlja Shakespearea, uzme prijevod na suvremeni engleski (američki), nauči tako rečenice (dakle usvoji sve ono što njihov jezik nosi) i onda prijeđe na original. Tek kad fiksira glumu u svom jeziku nauči ovaj drugi. Još bolji dokaz da imaju problema s britanskim engleskim jest da kad Shakespearea postavljaju u vrhunskoj produkciji – pozvat će Engleza! Na Broadwayu 1995. Hamleta je glumio Ralph Finnes, a 2012. ga je igrao Jude Law!!! Kad su postavili Macbetha na Broadwayu 2022., naslovnu ulogu igrao je Daniel Craig. Engleski glumci! Isti jezik! Druga glumačka škola, drugi kulturni kontekst.

Politika zbližavanja bez rezultata na sceni

Vratimo se srpskim tekstovima na hrvatskim scenama. Osim mojih spomenutih negativnih iskustava osamdesetih (Radovan III i Nečastivi), kako je bilo inače? Za vrijeme Jugoslavije nismo igrali mnogo srpskih tekstova na hrvatskim scenama. Od 1981. do 1990. Kerempuh je igrao samo tri srpska teksta (osim Radovana III, Nušićevo Sumnjivo lice i Šovinističku farsu Radoslava Pavlovića). To nije mnogo, to više što je srpska dramaturgija poznata po komedijama. Nitko nam nije branio da ih postavljamo, dapače! U Jugoslaviji je vladala politika intenzivnoga zbližavanja upravo Srba i Hrvata, i to ponajviše na jezično-kulturnom planu. Vladala je teza da su srpski i hrvatski jedan jezik, u našim čitankama bili su brojni srpski pisci, kao i ćirilica koju smo svi morali učiti. Mora se priznati da su i Srbi  morali čitati hrvatske pisce u originalu u svojim čitankama. Ali na sceni nismo postavljali originale susjeda onoliko koliko bi se moglo očekivati s obzirom na politički pritisak. Slično je bilo i u Srbiji. Umjesto postavljanja originala, znali smo sve što se događa na srpskim scenama. Informacije o suvremenim piscima, kao i kazalištu uopće, kolale su zbog brojnih gostovanja pa smo vidjeli sve što je kod susjeda bilo važno. Postojali su i važni, državno financirani, jugoslavenski festivali (npr. Sterijino pozorje, Bitef...) na kojima su se susretali kazalištarci iz cijele Jugoslavije (prema ključu) i svi su gledali sve predstave bez titla, ali je svatko igrao na svom jeziku.

Očito da nakon 1990. nije Nušić „pao kao žrtva brisanja zajedničkog kulturnog nasljeđa južnoslavenske zajednice“, kako kaže Frljić u programu predstave. Nego je postojao kazališni razlog koji je priječio igranje srpskih originala kod nas i prije 1990. Jednostavno, Nušić je uvijek bio bolji u izvedbi srpskoga kazališta. Nismo to javno govorili, ali svi smo to znali. Nama to nije išlo. Kao u Radovanu III! Slično je bilo i s Krležom, koji bi se povremeno programski postavljao na nekoj srpskoj sceni u originalu!

Strani jezik kao parodija ili ministarka kao crtić

Srpski jezik razumije ne samo generacija koja je rasla u Jugoslaviji pod politikom zbližavanja, nego i klinici koji su se rodili nakon 1990. Čim čuju neki od filmova, „skinu“ fore. Ne govore klinci ozbiljno kao Srbi, nego parodiraju govor Srba, parodiraju njihov i jezični i kulturni kod. Tako je i na sceni! Od Uga Tudeška iz Dunda Maroja Marina Držića koji govori njemački u parodiji njemačkoga govora, do dana današnjega strani jezik na sceni može proći kao parodija stereotipa, arhetipa ili koda postojanja stranca koji prepoznajemo. Ako lik želimo ozbiljno odigrati, onda moramo prevesti tekst na svoj jezik i odigrati ga iz svoga, hrvatskog koda jer dobar lik nosi u sebi nešto što komunicira s nama u prijevodu, nešto izvanvremensko i izvanprostorno. I to vrijedi za sve jezike – i one koje ne razumijemo i one koje razumijemo. Dobri redatelji to znaju. Zato kad su u Zagrebu igrali Biljanu Srbljanović na sceni ZKM-a (Skakavci, 2006) i Gavelle (Barbello, 2009), nisu uopće spominjali jezik nego su odigrali te tekstove kao u originalu (urbani beogradski jezik), ali iz hrvatskoga koda. Zapravo su ih preveli (zvali su to lektura) jer su igrali ozbiljno likove na sceni. I u komedijama se išlo na prijevod pa su tako Maratonci trče počasni krug Dušana Kovačevića igrani u SK Kerempuh 2015. uz prevedeni tekst, kao i kad su postavljali Profesionalca istog autora (SK Kerempuh i družina Glumci u Zagvozdu 2011.) Ima toga još…

Frljić je inteligentan i talentiran. On je odlučio igrati original kao politički pamflet, izvrijeđati i isprovocirati nas time, ali je znao da Ministarku na srpskom u hrvatskom kazalištu ne može igrati ozbiljno pa je cijeli tekst stavio u parodiju i iz toga napravio koncept. Postavio je parodiju srpskoga načina igranja, doveo je ono što se srpski zove ačenje (u prijevodu: scensko prenemaganje) do krajnosti, čak i preko granice vodvilja, gotovo do crtića. Na sceni svi glumci tako pocupkuju i trčkaraju da sam samo čekala da poskoče u zrak i zalamataju nožicama protivno sili teži. Napravio je tako jer je znao da ne može ozbiljno postaviti srpski tekst s hrvatskim glumcima. Unatoč stručnom savjetniku za srpski koji je originalni govornik i dvojezičan (Bogdan Diklić!).

To je izgledalo kao dobro rješenje, ali ne ide. Problem je u tome da je igrajući na parodiju dobio dosljednu predstavu, ali je izgubio mnogo od teksta. Ne samo zato što je Nušić i dalje u originalu bolji kad ga igraju Srbi, nego zato što Nušić nije pisao parodiju likova. To su vrlo ozbiljni likovi koje mi u situacijama i u društvu koje ih okružuje čitamo kao parodiju. Parodija parodije poništila je ono najjače u Nušića. I tu nema pomoći. Prema tome, ni ova ministarka nije „pročistila hrvatski nacionalistički cerumen“ (u prijevodu na hrvatski: ušna smola) kako si je to u programu predstave zaželio Frljić, nego je pokazala da srpski jezik, unatoč tomu što ga razumijemo, pripada drugom kodu. Da je drugi jezik.

Politika određuje i tko će koga razumjeti

Meni je najbolje kako nam probiše uši s tezom da je „umjetnost iznad svake politike“, a onda Frljić postavlja predstavu na srpskom usred Zagreba da bi nas mogao prozvati za nacionalizam jer tvrdimo da postoje dva jezika, hrvatski i srpski, unatoč tomu što razumijemo jedni druge. E, sad se postavlja pitanje: zašto se mi razumijemo sa Srbima, a Makedonci su nam ipak nešto teže razumljivi. Odgovor je: politička odluka. Kada su se stvarale nacionalne države, sve su zemlje u Europi morale izabrati jedno narječje kao normu, mi i Srbi izabrali smo u 19. stoljeću one dijalekte koji su najbliži jedan drugomu iz političkog razloga ujedinjenja Slavena. Da smo tada uzeli kajkavski kao hrvatsku normu i torlački kao srpsku normu nakon stoljeća i pol razvoja tih dvaju jezika kao normi ne bi se baš lako razumjeli. No norma jezika kojim se govori u jednoj zemlji uvijek je posljedica političke odluke pa je zato smiješno kad danas govore o „prirodnom nastanku i razvoju jezika“. Niti mu je prirodan nastanak, niti razvoj (sad ima anglizama u jeziku ko u priči ne zbog prirodnoga razvoja nego zbog vladavine engleskoga).

I igranje srpskih originala na hrvatskim (i inim) scenama uvijek je bilo politička odluka. Rekla sam kako je bilo u bivšoj Jugoslaviji. Ali tako je oduvijek. Npr. za Kraljevine Jugoslavije. Branislav Nušić kojega nam danas prikazuju kao kritičara režima (i to je kao razlog da ga ne igramo!) bio je režimski čovjek prve kategorije. Poslan je u Skopje ne samo kao državni službenik nego i upravnik Narodnoga pozorišta u Skopju gdje su postavljani srpski tekstovi u cilju širenja i dominacije srpskoga jezika u Makedoniji! Zašto? Jer je kazalište moćno u mijenjanju svijesti ljudi. Našim ilircima je bilo jasno da, unatoč medijima i književnosti koju su stvarali s tom namjerom, bez „kazališta kao narodnog zavoda neće uspjeti“ provesti štokavski kao hrvatsku jezičnu normu u Zagrebu gdje je samo 10 posto ljudi govorilo štokavski (govorilo se kajkavski, a obrazovani su govorili latinski, njemački i mađarski). Tako su i Srbi svuda gdje su mogli širili svoj jezik i dominaciju kroz kulturu. Nušić je kao upravnik Narodnoga pozorišta u Skopju bio u potpunosti u službi srpske politike! Ali i danas je isto. I šire od nas. Možete li u hrvatskim kinima pogledati europski, kineski ili indijski film? Ne možete. Koju se glazbu osim hrvatske pušta na radijskim postajama? Kultura uvijek oblikuje svijest...

Nije to samo bila kritika nego ozbiljno nametanje

Kad sad gledam unatrag, vidim da je ta 2011./2012. bila važna za ovu temu. Na Brijunima je Rade Šerbedžija slagao glumačke ansamble po jugoslavenskom ključu, a te 2011. u kolovozu je premijerno izašao s Nušićevim Pokojnikom u režiji Lenke Udovički. Nije se točno preciziralo na kojem se jeziku igra, ali činjenica da je kritika jednoglasno izdvojila Jelisavetu Seku Sablić kao najbolju mi daje za pravo zaključiti da je ona igrala na svom jeziku. Ona je izvrsna glumica, ali je to bio njezin tekst i njezin jezik. Ovo na Brijunima bilo je pokušaj finijega nametanja, na mala vrata.

Frljić je onda ujesen svojom agresivnom retorikom oko Gospođe ministarke na originalu utjerivao strah u kosti: vrijeđao, napadao, podigao sve medije, iznosio razne poluistine i neistine. Uglavnom da smo zabranili Nušića, da se pravimo da ne razumijemo srpski, da smo svi skupa grozni i licemjeri. Mislila sam da je to samo u njegovu stilu rušenja druge svjetonazorske razine (dakle društva koje se prikazuje kao najgore na svijetu i uvijek krivo što god da napravi, u stilu „svi ste vi fašisti!“), ali sad vidim da je to bilo još ozbiljnije. To je bio manifest nametanja igranja srpskih predstava u originalu na valu opet nekoga zbližavanja.

Da je očito bilo nešto u igri, potvrđuje i druga strana. Beogradski Atelje 212 postavio je 2012. Gospodu Glembajeve Miroslava Krleže – u originalu. Ali, kao i prije, nije išlo. Mediji inače skloni ideji zbližavanja komentirali su da je predstava „ispod razine uloženog i očekivanog”!

U međuvremenu su se igrali srpski tekstovi, neki od njih su gore spomenuti, ali potiho i u prijevodu. Prošlo je 12 godina i sad imamo dvije predstave u tri mjeseca koje se u hrvatskim kazalištima igraju na srpskom. Ne znam točno što se događa, je li to nastavak onoga vala ili ide novi... ali moje teze to tome da su hrvatski i srpski dva jezika jer se ne može igrati (osim ako glumac nije dvojezičan kao Rade) na onom drugom u punom glumačkom potencijalu potvrđuju kritike ovih dviju predstava.

Deca Milene Marković, srpske autorice koja je svjetsku slavu stekla na valu „nove europske drame“ zajedno s Biljanom Srbljanović, a i roman je ovjenčan slavom: dobio je Ninovu nagradu. Gavellina glumačka ekipa je odlična, ali kritika će reći:

„Surovi i istovremeno potresno prisni jezik Milene Marković stalno se sudara sa zatvorenom glumačkom izvedbom (osjeća se i da glumice s mukom igraju ekavicu, odnosno da bi im nadasve koristio pažljiviji dikcijski rad na samom jezičnom materijalu),(…).“ (Nataša Govedić, „Urušavanje žene u bajronovsku barbiku: Predstava “Deca” Milene Marković i Saše Božića ipak ne dotiče jake emocije“, Novi list, 5. veljače 2024.)

deca 24

Milena Marković, Deca, DK Gavela, 2024. , Foto: N. Đurđević

A Olga Vujović će to još jednostavnije i točnije reći: „Bez poteškoća razumijem hrvatski, srpski, bosanski/bošnjački i crnogorski jezik, ali se (bez prakse) ne bih usudila govoriti ni jedan drugi osim onog u kojem sam stasala jer jezik ne čine samo rječnik i gramatika, već i govorna melodija na temelju koje ga odmah prepoznajemo. Odluka da se poema ili roman u stihovima (...) izvede u originalu podrazumijevala bi (po mojem mišljenju) odabir prigodne akcentuacije koja bi, sudeći po sadržaju, bila na tragu beogradskog urbanog govora (a ne ovakvog, između ničega i zagrebačkog).“ (Olga Vujović „Mlada sam i sve mi je daleko“,  kritikaz, 20. ožujka 2024., v. OVDJE)

Nikome nije jasno zašto su taj tekst  igrali na srpskom, ali nisu uspjeli napraviti dobru predstavu. Deca su šaptom pala. U travnju imaju samo 3 izvedbe, a za svibanj ju ne planiraju. Predstavu koja je izišla prije dva mjeseca!

HNK u Osijeku rasprodao je 20 izvedbi na neviđeno, na slavu filma Maratonci trče počasni krug koji je doista bio fenomen srpske filmografije. Njegova apsurdna a smiješno šašava slika tih ljudi na sceni i njihovih fora bila je zanimljiva kao neki SF, a i danas ga mladi vole zbog ludih likova i njihovih fora. No ako je suditi po kritici Alena Biskupovića, ne će biti baš tako kako su zamislili jer on kaže: „Ne pomaže ni činjenica da je Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku postavilo predstavu na srpskom jeziku (suradnik za scenski govor Saša Latinović), koji je u većini slučajeva pritom bio loš. Teško je pronaći objašnjenje za takvu odluku kazališta koje treba čuvati, njegovati, promicati i skrbiti se o hrvatskom jeziku, kako je i sam intendant nedavno naglasio u intervju u Vijencu. Ako su postavljanja predstava na stranim jezicima nove smjernice osječkog HNK-a, radujem se da ćemo uskoro možda gledati Brechta na njemačkom ili Ferenca Molnára na mađarskom jeziku.“

Maratonci

Obitelj Topalović, Maratonci trče počasni krug Dušana Kovačevića u HNK u Osijeku, 2024.

I vrlo sažeto zaključuje kritiku: „Nova premijera HNK-a u Osijeku mamac je za publiku kojim su sami sebi učinili medvjeđu uslugu. Redateljska je vizija manjkava, priča površna, poruke nametnute, djelomičan uspjeh temelji se na individualnim (ali impresivnim) glumačkim kreacijama Antonija Jakupčevića, a činjenica da je predstava postavljena na srpskom jeziku, i to još lošem, velik je korak unatrag nakon 117 godina postojanja osječkoga Hrvatskog narodnog kazališta.“ (Alen Biskupović „Korak unatrag“, Vijenac, br. 783, 14. ožujka 2024., v. OVDJE)

Korak po korak unatrag

I što zaključiti? Ako ćemo tako korak po korak unatrag, lako ćemo u neku provaliju pasti jer oči na stražnjoj strani glave nemamo. A i ove s prednje strane nekad nam slabo vide... To kojim jezikom govorimo ima veze s politikom, to kojim se jezikom govori na sceni ima veze s politikom. Ovi doslovni napadi na hrvatsko kazalište tekstovima na srpskom jeziku koji se ponavljaju svako desetljeće očito su posljedica neke politike, ispitivanje terena, nametanje nekih ideja... ali su uglavnom neuspješni kao predstave jer, kako rekoh, glumac je „zarobljen“ u svom jeziku, a hrvatski i srpski dva su jezika. Točka.

Sanja Nikčević

Sri, 17-04-2024, 17:23:20

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

AKT

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.