Drame u izboru prof. dr. sc. Sanje Nikčević

Susjedi ili suvremena krimi komedija o stambenim problemima

Kad sam prije mnogo godina kasnila s predajom teksta za međunarodni zbornik, ispričavala sam se kolegicama iz Meksika i SAD-a „da preuređujem stan i da kasnim s tekstom zbog majstora koji...“ Jedna je odgovorila: „potpuno te razumijem“, druga je napisala: „moja sućut“.Sanja Nikcevic3 Problemi s majstorima i traume oko uređenja stanova planetarna su pojava, a Snježana Babić Višnjić napisala je odličnu komediju o obnovi stana, zapravo suvremenu krimi komediju o stambenim problemima koja je istovremeno vrlo lokalna (smještena u Zagreb), ali i prepoznatljiva ne samo u cijeloj Hrvatskoj nego i, kako se vidi iz mojih svjetskih kontakata, mnogo, mnogo šire.

Mladi bračni par intelektualaca (on treba diplomirati, ona piše doktorat) nakon smrti njegove tete naslijedi njezin zapušteni stan. Iako se nisu družili s tetom koja je „bila malo čudna“, ovo im dođe kao spas jer žive kod roditelja. Čim dobiju papire kreću u noćnu avanturu ljubavnog piknika u svom stanu, ali ih prekinu susjedi koji su uvjereni da je netko provalio. Susjedi imaju aspiracije na taj stan jer su staroj gospođi pomagali, a ove mlade nisu nikada vidjeli, čak ni na sprovodu. Mladi žele stan renovirati, susjedi žele nešto sasvim drugo pa nastaje ozbiljan rat oko stana koji uključuje pokvarenu višnjevaču, glet masu koja ima grudice, prave i lažne rođake-majstore, porušene zidove, žice koje vire iz zida, nova vrata, prepiljene ljestve i pad s njih...

Ovo je djelo istovremeno vrlo duhovito i napeto. Duhovito je sve što se tiče obnove stana i problema s majstorima: od onog „sami ćemo mi to začas“ do majstora koji sve razruše i potpunoga kaosa koji nastane u stanu uz ozareno lice susjeda koji govori „super ste prošli što je majstor našao vremena da to napravi jer je jako zauzet“. Istovremeno je i napeto jer se otkrivaju dijelovi zavjere zbog koje sva četiri lika (od kojih jedan s nogom u gipsu) završe na policijskom ispitivanju zbog pokušaja ubojstva. I ta krimi linija vrlo je umješno napisana i obogaćena duhovitim odmakom, pogledom iz drugoga kuta na priču. Priča kreće od večeri u policijskoj stanici i paralelno prikazuje ispitivanje na policiji s monolozima likova pred nevidljivim inspektorom. Tu likovi pričaju jednu priču, uljepšanu za inspektora. Nakon monologa slijede odigrane scene u kojima se vidi kako su se događaji doista odvijali. Iz njihova prikrivanja istine s jedne strane, inspektorova „hvatanja“ likova u laži i našeg otkrivanja istine u igranim dijelovima nastaje dodatni komični efekt.

SBV 2

Snježana Babić Višnjić, Stambeno pitanje, Scena Gorica, 2021. - Susjedi pred inspektorom na ispitivanju što se zapravo dogodilo

Važnost komedije ili postoje rješenja ozbiljnih problema

Mene je prilikom prvoga (a i svakoga kasnijega) čitanja oduševilo to što se doista radi o žanru komedije. Onoj koja prikazuje ili, kako kaže Aristotel, „oponaša likove manje vrijedna karaktera, ali ne loših u svakom pogledu“ (Aristotel, Poetika, u: Miroslav Beker, Povijest književnih teorija, SNL, Zagreb, 1979., str. 27-41.) To znači da su temeljno dobri, ali imaju neku manu koja se tijekom komedije razotkrije. Onaj koji ima manu obvezno ju osvijesti, odrekne je se, bude kažnjen (uglavnom smijehom i izvrgavanjem ruglu), a na kraju mu i okolina oprosti. I sve to imamo u ovom djelu: mladoga supruga koji nije vješt s alatom, a krene se time baviti poput kakva Milesa Gloriosusa koji se pretvara da je ono što nije; susjede koji su pohlepni za stanom kao što su starci pohlepni za zlatom ili mladim djevojkama u nekim drugim komedijama. Za razliku od većine komedija ovdje je stan objekt želje i obje će strane sve napraviti da dođu do njega. Iako sve što sam do sad rekla o sadržaju zvuči dramatično i opasno, doista se radi o komediji. Kraj donosi pomirenje zaraćenih strana pa se na Susjede može primijeniti i Fryevo tumačenje osnovne trodijelne ABA strukture komedije: kreće se od A (prvotne situacije društvenoga i/ili privatnoga sklada), zatim se dogodi B (poremećaj toga sklada i neka zaprjeka), a na kraju se uspostavi A (ponovni sklad, ali uz društvenu potvrdu) (Frye, Northrop, Anatomija kritike, Naprijed, Zagreb, 1979.; poglavlje „Mit proljeća: komedija“, str. 186-210.). U Susjeda mladi dobivaju toliko željeni stan, susjedi su zaprjeka koja ih ometa u tome, ali se na kraju problem riješi i dobiju „društvenu potvrdu“ i prihvaćanje okoline. Ne ću vam otkriti kako je autorica razriješila ozbiljan problem u komediografskom stilu, da vas navedem da pročitate sami, ali ona vrlo vješto uvodi i dodatni element napetosti: na kraju netko kuca na vrata, nova je opasnost ili novi zaplet na pomolu...

Snaga komedije jest u prikazivanju mogućnosti rješenja mana i problema koje svi imamo. Time komedija afirmira temeljne vrijednosti pojedinoga društva odnosno društva kao takvoga, pokazujući mogućnost pozitivne promjene čovjeka i pozitivnoga razrješenja problema. Upravo zato komedija ima samosvojnu ritualnu funkciju (ritual je aktivnost koja se redovito obavlja zbog očuvanja i osnaženja zajednice) jer osnažuje svakoga pojedinoga pripadnika u publici pokazujući mu da je dio jedne cjeline (društva, svijeta, nebesa) koja unatoč svim problemima - funkcionira. Uz osjećaj sreće ili radosti koji izaziva i sretan kraj koji većina teoretičara ističe kao karakteristike komedije, postoje još neki važni elementi (izazivanje pozitivnih emocija i afirmaciju temeljnih vrijednosti društva) koji su bili zapostavljeni u analizama a donosi ih ova definicija: „Komedija je dramska vrsta koja prikazuje rješive sukobe društvenog ili psihološkog karaktera sa sretnim krajem i junacima nagrađenim prema zasluzi (dobri nagrađeni a loši kažnjeni) pri čemu izaziva smijeh i pozitivne emocije poput radosti, zadovoljstva i sreće te time afirmira temeljne vrijednosti društva“ (Nikčević, Sanja, „Neuništiva komedija ili afirmacija temeljnih vrijednosti društva“, u: Književna revija, 1/2011, str. 13-43.). I ova komedija radi upravo to. Sukobi su rješivi, junaci nagrađeni odnosno kažnjeni prema zasluzi, a sretnim krajem afirmira oprost, dogovor, mogućnost prihvaćanja drugih.

Upravo zbog tih svojih karakteristika, komedija kao žanr u europskoj kulturi postoji već 25 stoljeća, od antike do danas. Publika ima potrebu vidjeti tragične primjere junaka koji ne mogu pronaći rješenje svojih problema, ali isto toliko i junake koji rješenja svojih problema pronalaze. Čini mi se da je potreba za komedijom i veća, ona nam daje snagu za život i pomaže nam svladavati i naše osobne probleme – bilo da vidimo rješenje na sceni, bilo da nam humor daje odmak koji „liječi“ ne samo junakove mane nego i naše.

Međutim, suvremeni kanon koji je uspostavljen po završetku II. svjetskoga rata u cijeloj Europi priznaje kao vrijednu samo umjetnost koja u sebi nosi „oštru kritiku društva“, ali iz sekularističkoga svjetonazora (dakle bez transcendencije), a svaku afirmaciju temeljnih ljudskih vrijednosti ili institucija, svako djelo koje u sebi nosi rješenje problema ili sretan kraj - automatski proglašena „nevrijednim“ i „pukim podilaženjem publici“. (O dva dominantna svjetonazora u europskoj kulturi (kršćanski i sekularistički), hijerarhiji vrijednosti svakog od njih, odnosu umjetničkog kanona i svjetonazora, a posebice razlozima izgleda sadašnjeg kanona koje su posljedica pobjede sekularističkog svjetonazora nakon II. svjetskog rata vidi u: Nikčević, Sanja, Istina i laži o kanonu ili kako smo zbog svjetonazora izgubili pravo na lijepo/dobro/sveto u umjetnosti, Citadela libri, Zagreb, 2021.) I to se gledište odrazilo na suvremeno kazalište, a posebice na njegovu glavnu struju. Glavna struja se ni ne usudi postaviti „čistu“ komediju nego izvrće klasične komedije i pretvara ih u neke čudne mračne ili politizirane komade, a suvremeni tekstovi – ako se i napišu kao komedije – mogu doprijeti do velikih scena samo ako dopuste redatelju da ih iskrivi u tragikomedije ili groteske. No sve se više gube i kazališni rubovi. Iako kreću od toga da žele raditi predstave upravo za publiku, preplavljeni smo glupavim ili pak trećerazrednim hiperseksualiziranim a podintelektualiziranim komedijama jer se pisci više ni na rubovima ne usude pisati „čiste“ komedije.

Zagrebačka priča i živi likovi za kazalište

Kako rekoh na početku, ovi su likovi živi upravo zato što su smješteni u realni zagrebački mentalitet jer ih sama autorica poznaje, odnosno neke je od situacija i sama proživljavala. Odatle tako fine, naoko jednostavne replike ili mali dijalozi, pristojni verbalni prigovori ili sukobi. Međutim, ti likovi mogu funkcionirati svuda (dobrodošle su male jezične prilagodbe pojedinom kraju) jer mlade intelektualce, postarije susjede, lažne i prave majstore – susrećemo u svojem susjedstvu mnogo šire od Zagreba (od Amerike do Meksika). Pri tome suvremenost i prepoznatljivost likova ne omogućuje samo poistovjećivanje u publici koje otvara i prepoznavanje i suosjećanje i komično, nego i lakše uživljavanje glumaca u likove. Samo četiri glumca (pri tome dvije generacije i oba spola) smatra se malom podjelom, pa su Susjedi idealni ne samo za profesionalna (Gavelli bi ovaj tekst popravio zdravlje publike, a i Histrionima bi vratio publiku koja se već lagano umara od onoga što joj nude kao komediju) nego i amaterska kazališta.

Pod pritiskom kanona koji kvalitetu vidi samo u „oštroj kritici društva“ ili „mračnoj slici svijeta“ ili „krvavo tragičnom kraju“ - i sama se publika stidi vlastite želje za dobrom komedijom, za djelom koje pokazuje žive likove u problemima kojima se možemo nasmijati, ali koje uspijevaju riješiti. Publika za dobrom, „normalnom“ komedijom ima silnu potrebu. One gore spomenute često se samo reklamiraju kao komedije da privuku publiku, a zapravo to nisu. Ovo jest. Upravo se zato nadam da će ovaj tekst doći na brojne scene i imati mnogo izvedaba – jer publika, a i kazalište samo, za njim ima nasušnu potrebu.

prof. dr. sc. Sanja Nikčević 

  _______________________

Snježana Babić Višnjić

Susjedi

Komedija o suvremenim zagrebačkim stambenim problemima

Napomena:

Drama je do sada objavljena u zagrebačkom časopisu Republika, 7-8/2020, u sklopu teme dvobroja: Suvremena hrvatska drama te u mostarskom časopisu Osvit, 107-108/2021.

Dostupna je i na autoričinoj mrežnoj stranici: https://www.sbvisnjic.com/drame/susjedi/

Autoričin kontakt: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Tekst je praizveden 14. travnja 2021. na Sceni Gorica, režija: Ivan Leo Lemo, glumci: Đorđe Kukuljica (Nikola), Anita Matić Delić / Barbara Nola (Dana), Mladen Kovačić (Tin) i Mia Krajcar (Jana); https://scenagorica.com/stambeno-pitanje/

_______________________

©

Vlasnik autorskih prava je Pučko otvoreno učilište Velika Gorica kojem se u slučaju izvedbe (kazališne, radijske ili bilo kojega drugoga oblika prikazivanja djela) treba obratiti na Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite..

Pučko otvoreno učilište Velika Gorica dopušta objavu na Portalu HKV-a.

Sva su prava za ostala objavljivanja ili izvođenje pridržana. Ni jedan dio teksta ne smije se kratiti, nadopunjavati, umnožavati, ni u cijelosti ni djelomično reproducirati i izvoditi na pozornici, kao ni objaviti drugdje (elektronički ili tiskano) bez prethodnoga dopuštenja POU Velika Gorica.

 

_______________________

OSOBE

JANA (26), asistentica na fakultetu, doktorandica, Tinova supruga

TIN (28), mladić koji naslijedi stan bakine sestre France i ponada se da će tako on i supruga Jana riješiti stambeno pitanje

NIKOLA (45), susjed stare France, brinuo se o njoj u nadi da će mu ona ostaviti stan jer nije znao da ima nasljednika

DANA (40), Nikolina supruga, spremna na drastične korake da ona i suprug dobiju stan stare France

 

 

Jana, Tin, Nikola i Dana s gipsom na ruci i nozi sjede u policijskoj postaji na jednoj klupi. Očito su to jedina slobodna mjesta. Potišteno, gledaju svatko na svoju stranu. Zatamnjenje.

 

SBV 3

Snježana Babić Višnjić, Stambeno pitanje, Scena Gorica, 2021. - Jesu li to provalnici, ljubavnici ili susjedi?

PRVA SCENA: POKUŠAJ USELJENJA

Jana sjedi licem prema publici. Uznemirena je. Čupka rub balonera i raširenih očiju u kojima se ogleda strah gleda u publiku, zapravo u policijskog inspektora koji je ispituje. Kosa joj visi u bezličnim pramenovima, izgleda jako umorno.

JANA (zamuckujući): Gospodine inspektore, ja stvarno ne znam zašto vi mene ovdje držite. Ne znam što su vam rekli, ali sigurno se nije dogodilo baš tako kako je to vama prikazano... Vjerojatno i sami znate kako uzbuđenje utječe na ljudsku prosudbu i koliko se ponekad lažno sjećanje poveže sa stvarnim činjenicama. U svom se doktoratu iz psihologije upravo bavim tim područjem... Molim? (Zastane kao da sluša pitanje koje je prekinulo njezinu rečenicu.) Ne, ne, ne (Govori sugestivno polako, očito pokušava djelovati na sugovornika, ali joj glas lagano drhti.), ne 'solim vam pamet' samo pokušavam unijeti malo razuma u ovaj mutež. Sigurna sam da i vi sami to vidite! Što? (Sluša inspektora.) U muteži se ne vidi? Da, ali ako znate... Aha! Da, da, znam da ste našli moje otiske, znam, ali svašta sam posljednjih dana dodirivala! O kad bi samo znali... Ne, ne! Nemojte me pogrešno shvatiti, ali gospođa ima prebujnu maštu. Sama je po cijele dane i samo kuha u glavi. Sve je izmislila... Ne, SVE, ali... (Opet zastane kao da sluša.) Da, vidite, gospođa ima pravo kad kaže da mi nije najbolje razdoblje u životu. Suprug i ja smo u dosta lošim odnosima, sve to s tim stanom uzelo je danak, i poprilično smo rastreseni u posljednje vrijeme. To je točno, ali nisam izgubila razum... (Razmišlja trenutak.) Da, doista, nanizalo mi se pehova, ali... Molim? Što kažete? (Sluša pitanje inspektora.) Gospođa vam je to rekla? Kako to ona zna? No, dobro!  Da, istina je (Nemoćno širi ruke.), dobila sam otkaz i, znate, malo su mi popustili živci, kome ne bi kad vam iznenada kažu da ste dobili otkaz, a uvijek dajete sve od sebe! I vi biste izgubili živce, zar ne? (Očekuje slaganje, ali očito inspektor šuti.) Zar ne? Ne slažete se... Pa dobro, vi valjda imate bogatu ženu... Ne... Nemate? Onda imate deblje živce od mene, moji su, čini se, nakon svega kao končići i uvjeravam vas da biste se složili sa mnom da bi mnogi reagirali kao ja... Ne bi? A ja mislim da bi vi puknuli ko kokica još prije! (Kao da sluša inspektora i uplaši se na njegove riječi.) Ne, ne želim reći da sam ja puknula! Samo sam rekla da bi netko, vjerojatno većina drugih puknula! Ne možete mi reći da biste samo tako prešli preko svega! Vidim po tome kako vam treperi ova žila na čelu da se i vi lako uznemirite, i znam da biste i vi ispustili konce iz ruku kad sve pođe k vragu! Što su nam sve radili! Zaboga, to je naš stan... Kako, molim? (Zaustavi se jer sluša inspektora.) Kada smo prvi put došli na tu adresu? (Razmišlja kao da se prisjeća.) Bilo je... oko podne... Znam jer sam baš završila jutarnje predavanje i muž me je pričekao da idemo vidjeti stan... Da, definitivno oko podne...

***

Noć. Mračan stari stan. Kroz dva prozora dopire ulična rasvjeta. Na zidu stare izblijedjele tapete. U jednom kutu naslagan stari namještaj prekriven nekim prekrivačem. Začuje se škripa stara poda i dvije se siluete šuljaju kroz mrak.

JANA: Ništa ne vidim!

TIN: Sve je u redu!

JANA: Kamo da idem?

TIN: Samo ravno prema prozoru, nek te vodi svjetlo ulične rasvjete... Auu!

JANA: Što je? 

TIN: Zapeo sam za nešto!

JANA: Znala sam da ovo nije dobra ideja!

TIN: Ma baš jest! Bolja od parkirališta, kanala ili sporednog šumskog puta... Au!  Pa gdje se pali to svjetlo?!

JANA: No? Hoće li to svjetlo?

TIN: Ne mogu ga napipati... Aaaaa!

JANA: Šššš!

TIN: Šuti ti dok te trese 220 volti!

JANA: Pa kako te moglo stresti?

TIN: Netko je maknuo prekidač i ostavio gole žice!

JANA: Nemoj se šaliti! Tko bi učinio nešto takvo? Pa to je opasno!

TIN: Otkud znam! Sumnjam da je teta Franca ponijela prekidač sa sobom na onaj svijet... Au!

JANA: Što je pak sad?

TIN: Ništa, osim što me boli jezik koji sam ugrizao kad me stresla struja.

JANA: Ej, mislim da je najbolje da sad odemo...

TIN: Niti govora. Ne idemo dok... (Smete se.) barem ne popijemo piće...

JANA: Al kako ćemo sada tu u mraku, osim toga ti si se ozlijedio...

TIN: Nema veze. Naći ću neko svjetlo... Na kraju krajeva, ako možemo svako ljeto na plaži ići na noćno kupanje, možemo u mraku i popiti piće u svom stanu!

JANA (nasmije se i odmahne glavom): Još ne mogu vjerovati!

TIN: Ni ja! Ali eto nas! Stani uza zid i ne hodaj okolo dok ne izvidim malo!

Tin pipa okolo po stanu.

TIN: Aha!

JANA: Što?

TIN: Napipao sam žicu!

JANA (panično): Ne, ne žicu!

TIN: Bez brige. Pa ni grom ne udara dvaput na isto mjesto... au!

JANA (poskoči uznemireno): Je li opet struja?

TIN: Ne. Sad je neka špranja! Au, kako boli!

JANA: Sad je dosta! Idemo i vratit ćemo se sutra po danu...

TIN: Stani! Ne miči se!

JANA: Što?

TIN: Eureka!

Upali se svjetlo i osvijetli jako oronuo stan, stari namještaj, prastare tapete i zavjese, sve s patinom i poprilično prašnjavo.

JANA: Ooooo! (Od oduševljenja prema razočaranju dok se osvrće oko sebe.)

TIN: Aha! Što kažeš?

JANA: Paaa...

TIN: Znali smo da će trebati uložiti! Ne gledaj stare zidove i namještaj, gledaj potencijal!

JANA: Da... ali, ovo je doista... Nemam toliko mašte!

TIN: Da! Ali nije tako loše kako se čini! Sada je mrak i loše svjetlo. Da vidiš sutra!

JANA (razočarano): Da, vjerojatno će mi sutra izgledati mnogo bolje.

TIN: Godinama nije ulagano. Znaš kakvi su stari ljudi, ne vole promjene, a i ne paze više previše... Osim toga, teta je gotovo bila slijepa pod zadnje dane.

JANA: Da, znam, rekla mi je tvoja mama.

TIN: Što ti je rekla?

JANA: To da je bila slabovidna i da je Franca bila malo na svoju ruku!

TIN: Ah! U nekim je stvarima stala na stranu svoje sestre, a znaš moju mamu, nikad se baš nije voljela sa svojom svekrvom, mojom bakom. Zato baš i nismo dolazili posljednjih godina. 

JANA (sjedne, ali kad osjeti dodir stare tkanine brzo ustane): Fuj!

TIN: Sve ćemo mi to promijeniti! Pa da! Uz malo boje i koji novi tepih, sve će zablistati.

JANA (tiho): Malo više boje nego što smo planirali, koji tepih više, definitivno zavjese da skriju ove prozore... pokoji komad namještaja više da sakrije ove pukotine u podu... al ne previše.

TIN (prilazi joj i grli je): Sve ćemo mi to, draga, pretvoriti u dom pun ljubavi!

JANA (ne baš uvjerljivo): Da.... Svojim rukama.

TIN: A gdje je naše pićence da nazdravimo svemu tome?

JANA: Tu u košari za piknik!

TIN: Onda? Što se čeka?

JANA (malaksalo gleda oko sebe i odsutna je): A? Što kažeš?

TIN (entuzijastično): Pićence? Što se čeka?

JANA: Valjda da prostrem dekicu i da piknik počne?!

TIN: To je moja cura!

Jana prostire dekicu na podu i vadi čaše, a muškarac vadi bocu vina i otvara je te toči. Tin se nagne prema Jani i ljubi je.

TIN: Napokon sami, i to u svojem stanu!

JANA (pomalo joj se vraća optimizam): Napokon ne moram strahovati hoću li zateći tvog tatu na večer pred kupaonicom u gaćama! Zašto nikad ne pali svjetlo?

TIN: Ne želi trošiti struju bez razloga. Osim toga, zna gdje mu je što u njegovu stanu.

Tin uzima svoju čašu i gleda Janu u oči.

TIN: Mila, za nas i naš dom!

JANA: Potvrđujem!

Otpiju piće, Tin je ljubi i zamamno gleda.

TIN (zavodljivo): Znaš, ovaj mir... treba odmah krstiti ovaj stan...

JANA: A je li? Što ako uđe tvoja mama tražeći baterije za daljinski?

TIN: E, malo toga znam, ali sam siguran da nam večeras nitko neće doći.

JANA (slatko): Obećavaš?

TIN: Obećavam...

Ljube se i legnu na dekicu. Odložene čaše zazveckaju, nakon trenutka-dva vrata se otvore uz jak tresak. Prašina se podigne. Tin i Jana odskoče, a na vratima se pojavi par u kućnim ogrtačima, muškarac drži ruku u džepu.

NIKOLA: Ne mičite se! Samo polakice, molim! Bez naglih pokreta...

DANA (proviruje iza Nikole): Pozvali smo policiju!

NIKOLA: Šuti, ženo! Ja bum reko sve što treba! 

TIN (uspravlja se): Oprostite, ali ovo je neka zabuna!

DANA: Stanite gdje jeste! (Nikoli.) Reci mu da šuti! Reci da imaš pištolj!

JANA (uplašeno): Pištolj? Što će vam pištolj?

NIKOLA (Dani): Pusti me da ja govorim! Svi šutite! Šutnja je zlato...

JANA: Što je ovo? Tko ste vi?

DANA: Trebali biste šutjeti i slušati što će vam moj muž reći! Reci im!

NIKOLA: Budem rekao!

DANA: Kad ćeš im reći?

NIKOLA: Kad vidim da je moment da se veli!

JANA: Tko ste vi?

DANA (otrese se na nju): Reci joj da šuti!

NIKOLA: Šuti ti, Dana, polako, pusti me da ja sve to polako raspetljam!

DANA (proviruje preko Nikolina ramena): Morate znati da je pozvana i policija!

JANA: Zašto?

NIKOLA: Pusti da ja to riješim!

DANA (jako uzrujano): Uljezi! Pratite osmrtnice pa navalite, je li da?!

NIKOLA: Rekoh, pusti mene! Znam ja kad se željezo kuje...

TIN (zbunjeno): Mislim da mi postaje malo jasnije, vidite, nismo mi provalili...

JANA: Pazi ima pištolj!

NIKOLA: Nemojte! To što je brava stara i vrata se sama otvaraju ne znači da može ući tko poželi. Znamo mi vas skvotere, obilježite teren i... i onda... puf!

Jana i Tin se zbunjeno pogledaju.

DANA: To je naše!

JANA: Što je vaše?

DANA: Stan!

NIKOLA: Jesam li ti reko da pustiš meni da govorim!

TIN: To je neka zabuna!

JANA: Stan je naš!

NIKOLA: Samo u vašim snovima! Noćnim morama!

JANA: Molim?!

TIN: Molim te ne uzrujavaj se, draga, i pusti da ja to riješim!

NIKOLA: Mudra odluka! Žene prebrzo padaju u histeriju.

TIN: Nisam mislio na to, nego mislim da je lakše razgovarati uz manje upadica sa strane!

NIKOLA: I to! Dakle, vi beskućnici izvolite naći drugo prenoćište! Grad je velik!

JANA: Ma tko je beskućnik...

TIN (Jani): Molim te! Dakle! Nismo uljezi. Samo smo u nezgodno doba noći došli pogledati svoj stan. To je sve!

DANA: Malo morgen vaš!

TIN: Imate nešto protiv?

DANA: I te kako! Lažete!

TIN: Shvaćam! Vi ste vjerojatno susjedi i primijetili ste da se nešto neobično događa, a znate da bi stan trebao biti prazan, jer mi je pokojna teta, pokoj joj duši...

DANA: Teta?

TIN: Da! Teta Franca, to jest Franciska, Iskica, Izi, pod kojim je već vi imenom znate, a odazivala se na doista mnogo njih, bila je sestra moje bake.

NIKOLA: Koliko znamo, ona nije imala rodbine! A proveli smo s njom mnoge dane i noći u razgovoru...

TIN: Bliže ne, ali eto...! Nisam je baš posjećivao... nisam, dakako, ponosan na to, ali…

DANA (odmahuje glavom): Ne, ne ne! Nisam Vas vidjela na sprovodu! Aha!

TIN (s dozom krivnje u glasu): Ko da ste zapamtili baš sve koji su bili tamo! Stajao sam iza.

DANA: Gdje iza? Rodbina je bila naprijed. Pored onog predivnog cvijeća koje sigurno niste vi kupili.

TIN: To je darovao neki rođak cvjećar...

DANA: Nisam ni mislila da bi se vi toliko istrošili.

Dana ga gleda ravno u oči.

DANA: Jako dobro pamtim lica. Jednom ih vidim i...

NIKOLA: Gotovo! Točno! Jednom vidi, pamti zauvijek. Ko slonica!

TIN (postiđeno): Nisam bio...

DANA: Molim? Nisam vas čula.

JANA (priskoči i primi Tina za ruku): Nismo mogli otići s posla taj dan.

DANA: Aha! Znala sam! Lažete! Lažete da ste bili na sprovodu, lažete da ste rođaci! Omilio vam se stan! Bezobraznici! A gdje ste bili kad je trebalo Iziki ići u dućan... 

NIKOLA: Molim te, Dani, saberi se! Oprostite mojoj ženi!

JANA: Zašto je rekla da je stan vaš?

NIKOLA: Naš? Ma kakvi? To ona bunca! Samo onako, da vas zaplašimo!

DANA: Molim? Zašto to govoriš?

NIKOLA (smiruje ženu): Dani, molim te! Moraš se pribrati. Oprostite, Francika nam je bila jako draga!

TIN: Razumijem. Oprostite što smo vam omeli mir u ovo doba.

NIKOLA: Ha, čujte! Nismo još spavali, ali...

JANA: Molim, oprostite. Bili smo radoznali...

DANA (kiselo): Mogu misliti!

TIN: Nismo vas željeli uznemiriti...

NIKOLA: Ali ipak jeste...

JANA: Pa ispričali smo se, što još da kažemo!

TIN: A da možda sve ovo zaboravimo i sutra kad se sretnemo po danu pravimo se da se vidimo prvi put i upoznamo se kako i dolikuje!?

JANA: ... uz kavu...

DANA: Mi ne pijemo kavu!

NIKOLA: Pijemo!

DANA: Mi ne!

JANA: Onda može i nešto drugo.

DANA: Svejedno ne razumijem. Gdje ste bili do sada?

NIKOLA: Dosta je! Ljudi su ti lijepo objasnili! Kasno je...

TIN: Da, nije lijepo što nisam dolazio, ali eto! Uvijek smo zaokupljeni sobom i obvezama...

NIKOLA: Da! Što ćete! Danas se tako živi! Nadam se da će vam se svidjeti u našoj zgradi.

JANA: Hvala! To nam mnogo znači.

NIKOLA (gura suprugu prema vratima iako se vidi da bi ona još štošta rekla): Ništa. Ostavit ćemo vas sada... i oprostite na smetnji!

TIN: Oprostite vi nama. Trebali smo doći u bolje doba, ali nismo mogli dočekati...

NIKOLA: Razumijem.

TIN: Do sutra!

NIKOLA: Da...

JANA: Laku noć!

Svi još stoje na vratima kad se ispred zgrade jureći zaustavi policijski auto s rotirajućim svjetlom.

DANA (Nikoli): Sad ti razgovaraj s njima! Lijepo sam rekla da ih ne zoveš nego da sam riješiš stvar!  

TIN: Nadam se da imate dozvolu za taj pištolj!

NIKOLA: Koji pištolj?!

Nikola izvuče četkicu za zube iz džepa i mahne njome kao zastavicom.

NIKOLA: Baš sam prao zube kad sam začuo buku iz stana. Kupaonica nam je baš tu negdje gdje sad stojite.

TIN: O, mudro! Da siđem razgovarati s policajcima?

NIKOLA: Ma kakvi! Ja sam ih zvao, ja ću ih i zabavljati! Svako dobro i laku noć.

Tin zatvori vrata i nasloni se na njih.

TIN: Možeš li vjerovati? Zubna četkica? Jesam li zaspao na trenutak i sve ovo sanjao?

JANA: Ako jesi, što i mene uvlačiš u svoje snove?

TIN: Nismo li rekli da ćemo sve dijeliti?

JANA: Nismo spominjali agresivne susjede!

TIN: Možda to i nije loš znak, dobro je imati susjede koji sve vide. Pogotovu dok si na godišnjem.

JANA: Hmm, vidjet ćemo! Ne sviđaju mi se! Ona je svadljiva...

TIN: Možda smo ih probudili pa su skočili na lijevu nogu...

***

Tin sjedi pred publikom kao pred inspektorom na saslušanju.

TIN (pomalo nervozan): Da, ja sam Tin Novosel. Da, pokojna Francika je bila sestra moje bake i obitelj mi je dopustila da se uselim u njezin stan. Ne... nisam nikad prije o tome razgovarao s njom... (Zastane i sluša.) Molim? (Sluša inspektorovo pitanje.) Ne, dolazio sam ja k njoj. Kako nisam?! Jesam, jesam. S bakom i mamom. Bila je baš prava mustra, da, da. Zašto mustra? Mudra, lukava... Bila je visokopozicionirana u partiji... Kako kojoj partiji? Onoj jednoj i jedinoj koja je nekad postojala... a ne ko danas - više partija nego stanovnika, pa ti vidi kome ćeš vjerovat! Nikome! (Zastane jer ga je očito prekinuo inspektor.) Kakav politički govor? To je vama slično politici? Ma dajte molim vas, pa vi ste me to pitali, ne bih ja inače počeo o tome... (Zastane.) Niste? Jeste sigurni? A pitali ste me za Franciku? Eto, to je dio odgovora na to pitanje... Francu je uvijek zanimala politika... (Zastane.) Molim? Ne mudrujem ja! Samo vam kažem... (Sluša pitanje.) Kako vam nisam odgovorio? Zar sve to nije odgovor na pitanje da sam dolazio u posjete? Da... Ja mislim da jest... Molim? (Sluša pitanje.) Kad sam bio posljednji put? Pa ne tako davno... sjećam se da je bila nedjelja, sjedili smo u boravku i gledali televiziju. Ja sam jeo sladoled od vanilije. Jako sam ga volio, a teta bi ga neki čudom uvijek imala u zamrzivaču... i zamrljao sam si tada nove hlače, bež s tankim naramenčićima, koje mi je mama baš kupila za novu školsku godinu i dobio flisku... (Naglo zastane, svjestan da je to ipak bilo davno, pa se smete.)... Da, vrijeme leti, što ćete! Uglavnom, eto stan je ostao prazan, a ja i moja supruga već godinama živimo malo kod njezinih, malo kod mojih. Ne znaš gdje nam je soba manja i gdje su zidovi tanji... Ne usuđuješ se mrdnuti kako sve škripi: krevet, madrac, parket, vrata... sve živo i neživo skviči ko da je na izdisaju! To nisu uvjeti za mladi par, ako me razumijete... (Napeto sluša inspektorovo pitanje.) Da, susjede smo upoznali odmah čim smo se pojavili u Francinom stanu i moram reći da je bilo to čudno iskustvo! (Sluša.) Kako? Zašto čudno? Pa odmah su nam dali do znanja da smo nepoželjni... (Izraz lica mu se mijenja u iznenađen.) Oni su vam rekli što? Da smo im prijetili? Čime? Bocom vina, uperio sam pjenušac u njih i puf! Pošpricao ih! Haha! Ili lizikom koju nisam stigao ni prerezati prije nego što su nam upali usred večeri... Kako nije smiješno? Baš je! (Iznenađenje na njegovu licu raste.) Molim? Policija? Nju su pozvali oni i prije nego što smo se upoznali... Mi ne da nismo prijetili nego smo ih pozvali na kavu nakon što su oni nama prijetili! Molim? ... Da, Jana je dala gospođi onu bocu pića i da, ona je podrezala ljestve, ali nije ona to htjela! Tako je samo ispalo! Pitajte Nikolu... (Sluša.) Kako? Tko je lagao? Jana? O čemu? Jana vam je već lagala o tome kad smo prvi put došli u stan jer imate zapis o intervenciji toga dana u vašoj zgradi u... dva poslije ponoći?! Pa naravno da je lagala. Kako zašto? Pa vi biste trebali biti psiholog i shvatiti da je riječ o pristojnoj mladoj ženi kojoj je neugodno priznati da smo došli u dva ujutro u stan radi... pa znate... radi ljubavi! Upravo sam vam objasnio kakvom smo škripom i gužvom bili okruženi. Piknik u starom stanu bio nam je ko apartman za mladence! Sad kad se napokon pružila šansa da dobijemo svoj stan, napokon je imalo smisla što sam ko mali stalno s ocem sve radio i naučio kako se zida i gleta i kako se spaja struja i kao se farba sve živo... Sad sam imao to gdje i pokazati... 

 

SBV 1

Snježana Babić Višnjić, Stambeno pitanje, Scena Gorica, 2021. - Pokušaj upoznavanja budućih susjeda

DRUGA SCENA: POKUŠAJ UREĐENJA

Tin i Jana u radnoj odjeći, zamrljani bojom stružu tapete sa zidova. Tin djeluje zaista nespretno, ispadaju mu stvari, zapinje za predmete u prolazu, ispada mu alat...

TIN (iznervirano): Ne valja to, nije mi jasno zakaj ne ide dole. Koji vrag ih tako drži!?

Tin se udalji i promotri učinjeno te nezadovoljno odmahne.

JANA (umorno): Ići će bolje kad se uhodamo. Mislim da treba namočiti i malo pustiti...

TIN: Nije u tome stvar! A tako mi se činilo jednostavno dok sam gledao tatu i strica kad su obnavljali stan od staraca. Mislio sam to ću ja ko keks... Daj mi još samo pridrži ovdje, pokušat ću sastrugati onaj kut...

JANA: Jesi li siguran, ne čini mi se to dobro...

Još govori kad se na Tina sasipa komad žbuke iz kuta.

TIN: K vragu! (Stresa sa sebe prašinu.) Gle koja rupetina!

JANA (obeshrabreno): Ja sam jako umorna! (Baci se na stari naslonjač odgurnut uza zid.) A mislila sam još danas nakon ovoga završiti još jedno poglavlje...

TIN (trese prašinu sa sebe): Ma završit ćeš, doktorice.

JANA: Nisam još doktorica, a kako sada sve stoji i neću tako skoro. Mentorica traži da izmijenim posljednjih nekoliko poglavlja koja sam joj poslala, što će se odužiti sad kad vidim kakvim ritmom napredujemo. Imam dojam da kopam u mjestu. I s doktoratom, i s ovim stanom. 

TIN: Meni si već doktorica, završila tih par poglavlja ili ne!

JANA: Ali se tebe to ne pita!

TIN: Ali ja mislim da si super i dao bih ti doktorat i bez tih par mizernih poglavlja.

JANA: Sada bi bilo bolje da znam baratati sa špahtlom!

TIN: Hm! Da. Izgleda gore nego što sam očekivao.

JANA: Ček, ček! Čini mi se da je zid nakon tvog gletanja gori nego prije...

TIN (zamišljeno): I jest... ne znam zašto, trebao bi biti gladak, ali... joj! Znam. Nismo dobro napravili smjesu, znaš da se brzo grudala pa su ostale grude koje po mraku nismo vidjeli, a kad se sve osušilo, postale su vidljive...

JANA: I dalje misliš da to možemo sami?

TIN (iznervirano): Mi možemo sve!

JANA: Sve možda, ali više nisam sigurna da možemo i obnoviti stan!

TIN (oklijevajući): Ići ćemo polako. Danas sastružemo, sutra gletamo, prekosutra bojimo...

Jana: A kada pišemo ja doktorat, a ti diplomski?

TIN: Ujutro radimo, popodne pišemo...

NIKOLIN GLAS: Susjedi, jeste li vrijedni?

JANA (zakoluta očima, ali onda namjesti uljudan ton i osmijeh): Ovdje smo. U boravku!

Nikola i Dana ulaze s kavama u rukama.

NIKOLA: Siguran sam da će vam prijati. Znam da ste rasturili kuhinju i nemate si gdje skuhati!

TIN: Odlična ideja! Hvala vam.

JANA: Ne znam baš... imamo kavu u termosici koju sam ujutro skuhala...

NIKOLA: Jutros? Onda joj još malo stajanja neće naudit! (Smije se.)

TIN (brzo uleti i grli Janu): Popit ćemo i to poslije!

JANA: Pa, dobro!

Sjede na sanducima i osvrću se oko sebe.

NIKOLA: I kak napredujete?

JANA: Tako-tako!

NIKOLA: A čujte, staro je to... godinama nije održavano...

TIN: Da, malo je zapušteno...

JANA: Nismo baš mislili... Auu!

NIKOLA: Ma, dobro, nije baš tako strašno, dovest ćete to u red...

JANA: Nisam zato zajauknula. Vruća je kava!

NIKOLA: Kuhala se na vrućem štednjaku! Nego, da. Loše je to, ali se može dovesti to u red. Niste vi gori nego pola tih takozvanih majstora koji se nude za adaptacije. Smuljaju jadnike koji ništ ne kuže, zamažu sve bojom i prije neg se osuši i strusi dignu lovu!

TIN: To i ja kažem.

NIKOLA: Naravno. Mladi ste i bit će vam slađe ako si sami napravite. I jeftinije. Možda. Ako ne nagrabusite, ko naši protiv Engleza.

TIN: Kako to mislite?

NIKOLA: 1:4, tamo 2008.

TIN (s nerazumijevanjem): Molim?

NIKOLA: Ma ništa, davna jedna tekma. Nego, vi ste pametni i raspitali ste se kako se što radi, jer u građevini su vam, znate, pogreške u koracima jako skupe.

JANA: Da, majstor bi ravno pogletao...

NIKOLA: Ma pustite majstore! Eto, na primjer, imam bratića koji se odaziva na to ime. Ali, čujte, pa on je završio srednju primijenjenu, zamislite! Primijenjena umjetnost. Točnije, propali umjetnik. I sad vi očekujete da ćete dobiti čovjeka vična svim onim građevinskim alatima pa da sve završe za koji dan? Možda i dobijete, ali ne znam di. Eto, on se hvali kak stalno ima posla i to po sve samim uglednim kućama umjetnika, slikara, političara... ali ništ vam ja to ne vjerujem. Vjerujem u ono što si sam čovjek stvori, pa makar i bilo teže i dugotrajnije.

JANA (zamišljeno): Da...

NIKOLA Ništa, ostavljam vas poslu. Sam tak nastavite, odlično vam ide.

Odlazi.

TIN: Da. Kava je bila dobra.

JANA: Ja bih još.

TIN: Još jedan zid?

JANA: Bože, ne! Još jednu kavu. Moram kući pisati...

TIN (pokunjeno): Idemo, idemo, nema više smisla danas nastavljati.

JANA: Ajoj! Kad ćemo biti gotovi?

TIN: Sutra ćemo malo više... Dan, dva kasnije nego što smo si zamislili nije tako važno.

JANA: A da ipak razmislimo o majstoru?

TIN: Kojem? Čula si što susjed kaže o majstorima...

JANA: Možda ovom njegovom bratiću?

TIN: Ma daj, sad smo pomalo ušli u štos i znamo gdje smo dosad griješili...

JANA: Joj, nekako mi se zavrtilo...

TIN: Valjda tlak!

NIKOLA (proviri kroz vrata): Znate što? Navratite malo k nama, skuhat će Dana još jednu kavicu...

JANA (nesigurno): Nisam baš sigurna, imamo posla, a i ne mogu vam u kuću prvi put praznih ruku...

NIKOLA: Pa ne zamarajte se glupostima. (Priđe staroj vitrini koja stoji po strani i otvori pretinac za pića.) Evo! Kod Francike uvijek nešto! (Doda Jani bocu pića.) Više vam ne mora biti neugodno! Osim toga moja gospođa baš voli ovo slatko crveno! Ona i Franca su to stalno pile. 

Prelaze u lijevi dio pozornice koji je namješten kao desni prije radova, kao u ogledalu.

DANA: Sjedite. Molim vas, lijepo se smjestite! Tu se možete i nasloniti, mlada susjeda. (Pogleda veselo bocu pića.) Ma što ste to nosili?! Niste trebali... Hm, fina višnjica!

Tin zabrinuto gleda Janu.

JANA: Ne, dobro mi je. Bio je to samo trenutak slabosti.

TIN: Jedan u nizu posljednjih dana.

JANA: Ne znam. Umorna sam... 

NIKOLA: Baš mi je drago da se napokon nađemo kao ljudi – oko stola.

JANA: Da, ugodno je.

NIKOLA: Eto vidite, a kak će vam samo biti ugodno doma (Pokaže glavom udesno.) kad se jednom doselite.

TIN: To mi se čini sve nemogućijim.

DANA (brzo): Ma kakvi, mladi ste i nestrpljivi, to je to.

JANA: Mislite da je samo to? Moji misle da smo previše zahtjevni i čekamo da sve bude idealno prije nego se doselimo...

NIKOLA: Ma kakvi, pa ne možete preko noći...

JANA: A ni preko sto noći, koliko već sami obnavljamo.

DANA: Pa zar je već toliko prošlo?

TIN (rezignirano): Sto deset dana...

NIKOLA: Ajoj!

JANA (odjednom oštro zgrabi Nikolu za ruku kao utopljenik koji se hvata za slamku): Dajte nam broj vašeg bratića majstora! Odmah! Molim vas! Zovite! Sad!

DANA (upitno pogleda Janu): Čiji broj? Kojeg bratića?

JANA: Vašeg bratića. Onog iz primijenjene...

Dana upitno pogleda Nikolu.

DANA: Mi ne...  

NIKOLA (brzo): Dogovoreno. Nazvat ću ga da dođe sutra ujutro.

Uzima telefon i naziva.

NIKOLA: Halo, Mirek! Bok! Ja sam, Nikola. Da, da, dobro smo. Zovem te za naše susjede, treba im majstor, je li možeš sutra uskočiti? Ne? A kad možeš? Prekosutra? (Pogleda upitno Tina i Janu koji se pogledaju i kimaju.)

JANA (nagne se prema telefonu i glasno govori): Sve treba srediti temeljito, čujete? Temeljito!

NIKOLA: Jesi čuo? To je gazdarica. Dobro onda. Prekosutra.

JANA (s velikim olakšanjem): Joj, hvala vam! Hvala!

NIKOLA: A zabrinuli ste se malo? Je li? Ne napreduje kak ste zamislili? Ma, ne brinite, malo ću vam sutra ja uskočiti pa bu u redu. Samo se opustite i popijte čašu crnoga. To dobivam od šogora iz Zagorja...

TIN: Crnjak iz Zagorja?

Jana sliježe ramenima i smije se. Ispija vino, kako popije, susjed joj ponovno puni čašu...

TIN (oklijeva): Ma nisam siguran da nam treba pomoć, krenulo nam je, sad smo baš uhvatili...

JANA (uleti): Bika za rogove!

DANA (zbunjeno): Koga?

TIN (zbunjeno): Ma, šali se... Umorna je! Idemo mi odmoriti.

NIKOLA: Ma, stignete! Ajde popijte još jednu... Susjeda?

Jana kima i ispija... Tin je prijekorno gleda.

JANA: Ti odi!

NIKOLA: Joj da. Vidim, susjeda, da ste malo potonuli! Treba vas malo po... taknuti!

Dana ga prijekorno gleda.

NIKOLA: Vidite, da vam bude lakše, sutra ću vam ja pomoći!

***

Nikola sjedi pred publikom kao na saslušanju. Radoznalo se osvrće i gleda ravno, kao da se zagledao u inspektora.

NIKOLA: Od prvog trenutka kad sam vidio taj mladi, smotani par samo sam razmišljao kak da im pomognem. Bili su tako mladi, naivni i nespretni. Laka meta za horde lažnih majstora koji ordiniraju po našem lepom belom gradu, a kaj smo dobili zauzvrat? To nis mogao očekivati... (Zastane slušajući pitanje.) Prijetnje? Glupost! Ma upali su ko lopovi, ma što lopovi, okupatori usred noći! Znate da je stan naše susjede koja je umrla prazan i odjednom čujete kikotanje i lupanje... Što bi vi prvo pomislili? I kak reagirali? Moguće da sam nešto priprijetio, ali  samo zato da splašim lopove, razmete? Ko upada tak u nečiji stan... (Naglo prestane govoriti i sluša inspektora.) Dobro, ispostavilo se da je njihov, ali tek poslije. Iak, znate... (Naginje se kao da govori u povjerenju) nisam ja baš siguren da je to bila njihova teta! Ja ih nikad nisam vidio kod nje, a bili smo s njom dobri. Nikad ih ni spominjala... Ne znam... Čudni su mi malo! Osim toga, kao oni će obnavljat taj stan, a, mili Bože, ko Marsovci koji su pali na Zemlju. Pojma nemaju! Alat ne znaju primit! Da? (Opet sluša pitanje.) Pa... da, preporučio sam im majstore, da im pomognem. Čak sam se i sam ponudio. Nisam ih mogo gledat kak ne znaju što rade...         


TREĆA SCENA: POKUŠAJ S MAJSTORIMA

Tin je u radnom kombinezonu, miješa boju i premazuje starom četkom jedan zid.

Susjed u radnom odijelu, donosi dva kofera profesionalne opreme. Izlazi i ponovno ulazi noseći velike dvostruke drvene ljestve. Tin silazi s ljestava i gleda.

NIKOLA: Dođite, susjedi, da vidite kak se to radi! Točnije, čime se to radi!

Otvara kovčege i pokazuje im posve nov alat. Jana je impresionirana.

JANA (zadivljeno): Nevjerojatno! A što je ovo?

TIN: To ti je bušilica.

NIKOLA: Ne obična. To je pneumatska bušilica, buši sve što treba, a razbija i beton kad podleti očekivano ili iznenada, razumijete?

JANA: Stvarno? A ovo? Neka miješalica?

NIKOLA: To je kutna pila!

JANA: Kutna? (Zbunjeno.) Hoćete reći da je smijete koristiti samo u kutu?!

NIKOLA: Ne, naravno, pili i usred sobe! Ali pod kutem!

JANA: Ne razumijem, ali super!

TIN: A ovo? Čemu to služi? To je borer promjera 200 milimetara...

Tin i Jana se zbunjeno pogledaju. Susjed vidi taj pogled i nasmije se.

NIKOLA: Što ako želite na ovom zidu postaviti ventilator? Ili klimu? Morate izbušiti rupu određenog promjera! To je to!

Tin uzima iz kutije neki alat i ogledava ga. Nikola ga pogleda.

NIKOLA: Nemojte mi reći da ne znate što je to?

Oni odmahuju glavom.

NIKOLA: Joj, pa to je ko odvijač, zapravo vi vjerojatno velite šarafciger.

JANA: Ne, kažemo odvijač! Ali kakav je to odvijač?

NIKOLA: Pa baterijski! Ne možete baš danima šarafati samo rukama. Odu zglobovi...

JANA: Pa, da. Ima logike! Joj, pa nije ni čudno da mi tako sporo napredujemo! Tin, ti nemaš ništa od alata! Kako smo uopće mislili da ćemo moći ovo napraviti bez ičega!

NIKOLA: O da! Morate imati alat! A vidite ovo? Što mislite da je to?

Jana i Tin ogledavaju spravu.

TIN: Hm, brusilica...?

JANA: Ne, ne. Podsjeća me na mikser, ali ovaj vrh je oštar, to je nekakva pilica....!

NIKOLA: Bravo, kako ste pametni. Ubodna, pila!

TIN (zbunjeno): Zašto bi pila ubadala, što će mi to?

Nikola se osvrne.

NIKOLA: Vidite ovaj stari stol?

Prodrma ga.

NIKOLA: Ako vam je nešto predugačko, na primjer noga ovog stola, ovim je skratite.

Okreće stol naopako.

JANA: Ne, nije. Sviđa mi se taj stol! 

NIKOLA: Onda ću vam pokazati na mojim ljestvama, jedna mi je noga previsoka. Vidite, dođite (Uzima Janu za ruku i stavlja joj je na pilu.) Ovdje držite jednom rukom, ovdje prislonite pilu... taaako! I stisnite tu... Tako! (Čujemo zujanje pile.) Eto!

JANA: Kako je lako rukovati s tim. Ali nisam prerezala do kraja...

NIKOLA: Nije važno, ja bum to poslije izravnal, danas ionak ne trebamo ljestve...

NIKOLA: No počnimo.

Nikola uzme pilu, klekne i počne rezati.

TIN I JANA: Ne to! Parket ostaje!

NIKOLA (pogleda ih zatečeno): Stvarno? E, sad... jebi ga! Sad više ne može ostati! (Vikne.) Dana!

***

Dana sjedi pred publikom, ruka i noga su joj u gipsu.

DANA (uznemirena je, gleda oko sebe): Ne, ne, dobro sam, hvala! Ništa ne trebam! Ne želim vode, želim samo što prije kući! (Sluša pitanje.)... Rekla sam vam već, ona uobražena Jana me je pokušala ubiti! Zar se to ne vidi? Zato i jesmo ovdje, zar ne? (Sluša inspektora.) Da, od prvog sam trenutka osjetila neko neprijateljstvo! Najprije su ko banda razbojnika banuli u našu kuću... (Zastane jer joj nešto govori osoba nasuprot.) Molim? Da, u stan!... (Opet sluša.) Aha, da u stan gospođe France! Joj, koja je to draga i bistra žena bila! Mi smo joj bili kao rod rođeni na kraju... Išli smo joj u dućan, u apoteku po lijekove za dijabetes, provodili rođendane zajedno, pili kave, čak sam joj išla u posebnu slastičarnicu po kolače za dijabetičare... i nismo zaslužili ovo! To je nepravda! Pa pelene sam joj nabavljala, pomagala joj oprati kosu... Otkud su se samo ovi stvorili? A? Jeste li vi njih provjerili? Ja mislim da su oni neki prevaranti! Vidjeli su osmrtnicu i došli banuti u stan, znate one koji vam se usele i poslije ih nitko živ ne može izbaciti! Moja kolegica je imala takve podstanare! Podstanarka joj osnovala udrugu za zaštitu podstanara i ne može joj nitko ništa! Na silu ih ne smiješ vući van. i što onda? A? Molim? (Dana mijenja izraz lica.) Ne, nisam ja nikoga htjela izbacivati! Što vam je! Samo mi je sve to bilo jako sumnjivo i mislim da to stara gospođa ne bi htjela... (Zastane kao da sluša pitanje.) Molim? Pa pričam vam kako se dogodilo... (Zastane, sluša.) A to? Kako sam pala? Nisam pala! Bio je to drugi pokušaj ubojstva. Prvi  je bio pokušaj pokvarenom višnjevačom koju mi je donijela kao na dar. Ja obožavam višnjevaču i popila sam je malo više i... završila na zaraznoj. Ispostavilo se da je bila pokvarena. Neki problematičan domaći proizvod... Ona mi ga je dala! A ovo... (Pogleda se.) Pala sam s ljestava koje je ona podrezala pilom. Moj je muž to vidio! Kad sam se popela da skinem nešto s najviše police u kuhinji, ona je uletjela kao furija i nogica je krcnula i pukla. Eto! I trenutak kad mi je dodala bocu i kad je podrezala ljestve vidjeli su i njezin i moj muž! Koji vam još dokaz treba? Molim? (Sluša inspektora.) Imate njezine otiske? I zašto smo onda ovdje? Sve sam učinila da im pomognem da se dobro osjećaju u novom domu, a oni...   

 

SBV 4

Snježana Babić Višnjić, Stambeno pitanje, Scena Gorica, 2021. 

ČETVRTA SCENA: POKUŠAJ UBOJSTVA

Nikola, Jana i Tin ulaze u stan i zapanjeno se ogledaju po njemu. Stan izgleda kao da je u njemu eksplodirala bomba. Kroz golemu rupu u zidu proviri Dana i pruži Nikoli, Jani i Tinu bocu vina i čaše. Nikola prihvaća i pomaže joj da uđe u stan kroz rupu u zidu.

NIKOLA: Kako smo sada bliski! Dobro da je popustio baš zid na našu stranu, da nemate još i problema s drugim susjedima.

DANA: E, sad lijepo kad je naš Miro obavio svoje, vrijeme je da popijemo jednu za nastavak radova!

Jana i Tin zapanjeno gledaju stan u rasulu. Oko njih su na pojedinim mjestima zidovi ogoljeni do cigle, puni kanalića i žica koje vise na sve strane.

JANA: Tin...

TIN (zapanjeno): Da...?

JANA (posrne, Tin je pridrži da ne padne): Što... što je ovo?

TIN: .Nnnaš... stan?

JANA: Ja… Niste li rekli da je električar završio?

Nikola gleda okolo i kima kao da gleda dobro obavljen posao.

NIKOLA: Pa da! Struja je gotova.

TIN (zbunjeno): Da, završio...

JANA: Kako? Kako je završio?

TIN (prilazi i gleda zidove, pipne zid pa mu komad žbuke padne pred noge): Neće više dolaziti jer je završio...

JANA: Ja... (Klone i sjedne na prevrnutu kantu.) Ne znam...

TIN (neuvjerljivo): Vidi, sad ću ja to sve zagladiti.

JANA: Ti? Već si jednom sve pogladio!

TIN (totalno zbunjen dok se ogledava): Poglatio... ovaj, kaže se izgletao!

TIN (pribere se): Pa ću opet! Gle, malo ovdje… (Nasloni se na zid i sruši se veći dio zida.)

NIKOLA: Kaže mi Mirek da je jedva našao vremena jer je sav u poslu, ali je ipak na sreću završio.

JANA (demoralizirano): On možda je, ali smo mi svjetlosne godine dalje od kraja...

DANA: Ma nije to loše! Da, da. To je odlično! Sad imate struju kako treba...

TIN: Ali nemamo zidove?

NIKOLA: A, slušaj, urušili su se pri štemanju za struju, staro je to, nije Mirek kriv. Imate sreće da je štel sam zaštemati sve to...

JANA: Zbilja? Imamo sreće?

NIKOLA: Pa da, inače se to skupo plaća...

TIN (Slegne ramenima): Onda smo dobro prošli...

JANA (srdito ga pogleda): Kak uopće možeš tak nešto izvaliti?

Jana kima na rubu plača. Nikola joj prilazi i pruža čašu pića. Ona odbija.

NIKOLA: Popijte, susjeda, bu lakše. Vjerujte, nije tak loše. Sve je to površinsko. Brzo bu se sredilo.

JANA (čudi se): Neću piće... Nije strašno? Zaboga, otkud vama tolik optimizam! Vidimo li mi isto?

NIKOLA: Da, draga Jana, vidimo isto, ali ja sam iskusniji i mogu vidjet širu sliku! A ona je vrlo optimistična, vrlo optimistična. Ovo je postavljanje temelja nečega posebnog...

Dana pruža čašu Tinu, on odbija kao da tjera komarca.

DANA: Baš tako. Koliko smo mi problema zajedno prebrodili! Ovoga ćete se jako brzo sjećati ko dobrog vica.

NIKOLA (prihvati): Baš tak! Odličnog vica! I pucali bute od smijeha kad se sjetite, recimo, ovog visuljka. (Pokaže na rastegnute žice koje su nekad bile u zidu, ali kako se zid srušio, vise žalosno u zraku.)

JANA: Jako mi je to teško zamisliti!

DANA: Naravno, draga, zato imate nas, iskusnije, da vam kažemo da će zapravo još malo biti još gore prije nego postane bolje!

JANA (uplašeno): Gore? Ne... ne može biti gore! Mora ubrzo biti bolje. Ja moram završiti doktorat ili gubim i prava i posao... Nemam više vremena za odlaganje....

Nikola i Dana se pogledaju.

DANA: Bojim se, dušo da ćete morati odlučiti što vam je važnije!

NIKOLA (kima glavom kao da razumije): Posao se danas ne ispušta iz ruku...

Jana uplašeno pogleda šutljiva Tina.

JANA: Što si se stišao? Reci nešto...

Tin slegne ramenima.

TIN (poraženo): A što da ti kažem? Ti piši, ja ću raditi...

JANA (ljutito): Ne dolazi u obzir! I ti moraš diplomirati. Imaš još mjesec dana!

TIN A naš stan?

JANA (tužno): Pa nije nam tako loše ni kod naših, kaj ne?

Nikola i Dana se pogledaju.

DANA: Znate, možda samo nije pravi trenutak, možda samo morate pričekati. Da se zvijezde poslože, kak bi rekli oni astronomi.

JANA (odsutno): Astrolozi, valjda...

NIKOLA (kima): Tajming!Tajming je sve! Da nije Holyfield bio uporan ne bi izludio Tysona...

JANA: Molim?

DANA: Ma ništa, to su njegove sportske priče...

TIN (kao da se nečega dosjetio): Zar nije Tyson ugrizao Holyfielda za uho? Od bijesa!

NIKOLA (zbunjeno): Je. Ali je diskvalificiran.

TIN (pun entuzijazma): Ali se nije dao. Do kraja. Jana, ugrist ćemo i mi ovaj stan kao pitbull.

Dana prijekorno pogleda Nikolu.

DANA (Nikoli ljutito ispod glasa): Ti i tvoje sportske poredbe! Uvijek fulaš poantu! Idem ja prije nego me spopadne astma od ove prašine!

Dana odlazi.

JANA (gleda Tina kao da je poludio): Već izgleda poprilično izgriženo...

TIN: Neka, popustit će ili stan ili mi. Nije gotovo dok nije gotovo.

JANA (smije se, probuđena optimizma): Ok... Nije gotovo dok nije...

NIKOLA (zbunjeno): Zar nakon svega... Nisam siguran da vam je to pametno. Čuvajte živce i posao. Vidim ja da niste vi baš svjesni u što se upuštate...

Tin ga grli.

TIN: Sve će biti u redu...

JANA: Idem ja po ono piće i Danu, da joj kažemo lijepu vijest!

NIKOLA (kiselo): Ma ne, pusti je...

Jana ipak ode.

NIKOLA: E moj, mladiću! Neće tvoje muke skoro jenjati...

TIN (veselo): Bez brige! Mlad sam, imam jaka leđa!

NIKOLA: Bojim se da to neće biti dovoljno, znaš kako je Rocky krvario u zadnjoj rundi?

TIN (zbunjeno): Misliš na onaj film sa Staloneom?

NIKOLA: E moj mali, bit će tebi film...

Iz susjednog stana se čuje rušenje i jauci.

DANIN GLAS: Upomoć! Pogiboh! Odlazi, nesrećo! Gubi se! Ubila si me!

NIKOLA: Jebemti! Ubila se...

Nikola odjuri, Jana dolazi do Tina.

TIN (zbunjeno): Što je bilo?

JANA: Dana je pala s ljestvi! Htjela sam joj pomoći, ali otjerala me! Viče da sam ja kriva...

TIN: Pa što si joj napravila?

JANA (pogleda ga prijekorno): Što bi joj napravila? Zar ti stvarno misliš da sam ja njoj nešto napravila?

TIN (oprezno): Ne mislim, ali ne bi žena govorila gluposti..

JANA (bijesno): Znaš ti što? Samo ti sređuj ovaj svoj mali Titanik, a mene pusti lijepo da uživam na obali. Kod svoje mame! Tamo gdje sve lijepo škripuće u ritmu valcera... Ah!

NIKOLA (prebacuje Jani ruku preko ramena): Znaš, dušo, nisam ti to htio prije reći, ovaj tvoj nema vezu između mozga i ruku. Nikad taj neće znati privesti nešto kraju. Žena kao ti zaslužuje...

Jana se okrene prema njemu.

JANA: Samo me pusti!

Okrene se i odlazi, bijesno zalupi vratima. Tin malaksalo sjedne na pod i gleda oko sebe.  

***

Jana, Tin, Nikola i Dana s gipsom na ruci i nozi sjede u policijskoj postaji na jednoj klupi. Očito su to jedina slobodna mjesta. Gledaju svatko na svoju stranu.

DANA: Ne mogu vjerovati!

NIKOLA (opominje je tiho): Nemoj!

DANA: Što nemoj? Kako su nas mogli ovdje ostaviti zajedno? Zar ne znaju da mi je život u opasnosti!

Jana koluta očima i gleda na stranu.

NIKOLA: Dana, nemoj!

DANA: Zar si sad na njihovoj strani? Uljezi! Otimači! Ubojice!

Jana bolno zaklopi oči.

TIN (Jani): Možda bi se trebala ispričati gospođi pa da sve ovo završimo? Mislim nema smisla nastavljati ovako u nedogled. Znamo da nisi htjela, ali tako je ispalo...

JANA (duboko povrijeđeno): Ja da se njoj ispričam? Ako tako misliš, zaista nemamo više o čemu razgovarati...

TIN (molećivo): Jana! Ma, daj! Molim te!

Jana  ustaje i odlazi, Tin trči za njom. Nikola i Dana se zavjerenički pogledaju.

 

PETA SCENA: POKUŠAJ KRAJA 

Prizor je isti kao u prvoj sceni kad je Jana prostirala dekicu za piknik sebi i Tinu. Sada Dana prostire dekicu na podu i vadi čaše, a Nikola vadi bocu vina i otvara je te toči. Nikola se nagne prema Dani i ljubi je. Ona nema više gips.

NIKOLA (podiže čašu vina): Draga, ovo je za tebe, jer podnijela si najveći dio tereta...

DANA (uzdahne): Bome, ne znam koliko bih još mogla to izdržati. Umorna sam ko pas od ovih radova i sve me boli...

NIKOLA: Da, malo smo se pomučili.

DANA: Dobro da nemaš VIŠE bratića majstora. Možemo odglumiti jednog, ali da ih je trebalo više... Uf! Mislim da mi je pukla tetiva u ramenu! Vidi, nemam rotaciju... (Proteže ruke uz bolan izraz na licu.)   

NIKOLA: Izrehabilitirat ćemo se! Sredit će mi Mirko fizikalnu u Domu zdravlja preko reda. Sreća da su ovi današnji klinci razmaženi i nenavikli na probleme. Nije ih tako teško navesti da odustanu...

DANA: Nije to odustajanje. Nisu to ni zaslužili! To se zove pravda! Samo su nas zakočili. Već bi sve bio gotovo da se nisu pojavili! Sad možemo aktivirati Francinu darovnicu i napokon si stvoriti stan kakav zaslužujemo sa spavaćom sobom, pravom kuhinjom...

Nikola ispija vino i osvrće se oko sebe.

NIKOLA: Dobro da nisu vidjeli vrata koja smo već probili kroz ostavu... Što?

Dana se smrzne s čašom na ustima.

DANA: Ja sam pala u ostavi i Jana mi je pomagala... Misliš da je vidjela vrata?

Nikola razmišlja trenutak, pa odmahne glavom.

NIKOLA: Ma, ta je mala toliko odsutna da ne bi vidjela vrata da je opale preko nosa. 

Smiju se, ulaze Jana i Tin i smiju se skupa s njima. Smijeh polako zamire kad Dana i Nikola shvate da više nisu sami.

JANA: Doista mi je trebalo dosta da progledam, priznajem!

TIN: Previše za nekog tvoje pameti, draga!

JANA: Slažem se!

Nikola i Dana se trgnu. Jana se osvrće.

JANA: Tek mi je naknadno sinulo kako to da su se nakon majstora srušili baš zidovi između našeg i vašeg stana, a kad sam još vidjela posve nova vrata u ostavi...

DANA: Odlučila si me ubiti!

JANA (odmahuje glavom): Stvarno? I dalje se držimo te priče? Što ste naumili? Stvarno se ubiti da biste nas otjerali odavde? Čemu onda stan? Ne, nitko to ne želi...

TIN: Nama treba stan, vama treba malo više i što ćemo sad?

DANA (ljutito): MI smo se brinuli za Francu do kraja. I rekla nam je da si uzmemo stan...

Jana izvadi papir iz torbe i mahne njime.

JANA: Ako... (Napravi dramatičnu stanku ruke uzdignute s papirom u šaci.) nitko od obitelji ne položi pravo na nj.

Nikola skoči.

NIKOLA: Otkud vam to?

TIN: Mislite da je tetica bila tako blesava da ne bi kopiju darovnog ostavila kod odvjetnika?

DANA (sjeda poraženo na pod): Nije pošteno, nije pošteno...

TIN: A je li pošteno ovo s policijom i sudom?

NIKOLA: A čuj, malo-pomalo je izmaknulo kontroli...

JANA: I vrijeme je da se kontrola vrati. Nećemo vas tužiti za uništavanje imovine, namještanje dokaza i trošenje vremena istražnih tijela, da ste glumili majstore u našem stanu, uzeli nam sve novce za to, doveli nas do ruba i silne duševne boli...

TIN: ... ali ćete nam pomoći obnoviti stan do kraja i onda možete dobiti onu bočnu sobu do koje ste već postavili vrata. Ne stan nego sobu. Ipak ste se brinuli za Francu...

DANA: Sobu?

TIN: Sobu.

JANA: Ili ništa.

DANA: Sobu? (Uvrijeđeno i ljutito.) Znate li vi kako se daje injekcija inzulina dijabetičaru i kako je to kad vam usred noći netko lupa po zidu jer mu je naglo skočio tlak?

TIN (odmahuje glavom): Sobu.

DANA: Ali...

NIKOLA (prilazi joj i tješi je): Još možemo proširiti kuhinju i napraviti novu blagovaonicu s okruglim stolom. Baš kako si htjela. Samo malo manje...

Dana poraženo slegne ramenima i nasloni se licem na Nikolino rame, kao da se predaje. 

NIKOLA: Bolje išta...

Tin pruži ruku Nikoli, on je oklijevajući prihvati. Začuje se kucanje na vratima. Svi se pogledaju. Tin prilazi i otvara vrata, čujemo samo glas. Krilo vrata skriva pridošlice.

GLAS PRIDOŠLICE: Oprostite, je li ovdje živjela Francika Livadić?

TIN (zbunjeno): Da, a... tko ste vi?

GLAS PRIDOŠLICE: Ah, da, oprostite mi na neuljudnosti. Ja sam Bartolić? Poznato? Nije me spominjala Francika?

Nikola prilazi vratima.

NIKOLA: Nije. A što biste vi htjeli?

GLAS PRIDOŠLICE: Ja sam sin brata njezina muža. Cvjećar. Ja sam napravio one vijence za sprovod. Jesu li vam se svidjeli? Uglavnom ruže i ljiljani, prema pokojničinoj želji. Ovo je moja supruga i kćer... Franca mi je sto puta rekla ak joj sprovod ukrasim cvijećem, da bude ovdje uvijek mjesta za nas...

TIN (zapanjeno): Ovdje? Gdje ovdje? Mislite... u stanu?

GLAS PRIDOŠLICE: Pa, da...

Nastupi dugačak trenutak tišine. Svi se zatečeno pogledaju.

JANA: A... koju ćemo sobu njima dati?

 KRAJ     

_______________________

Snježana Babić Višnjić rođena je 1969. u Zagrebu. Diplomirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu kroatistiku i južnoslavenske filologije. Gotovo tri desetljeća provela je u najvećim hrvatskim novinarskim kućama na poslovima lektorice, novinarke i urednice. SBV Predsjednica je Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade gdje je urednica tiskanih izdanja, članica Društva hrvatskih književnika gdje je uređivala časopis Književnost i dijete. Vodi radionice pisanja u CeKaPe-u. Predaje na Sveučilištu Vern. Piše prozu i drame za djecu i odrasle, surađivala na scenarijima za TV serije.

Romani

Autorica je dvadesetak romana za djecu i mlade: Mali krapinski pračovjek Babu (2012.) nagrađen je nagradom „Mato Lovrak” kao roman godine za djecu, Krugovi na vodi (2015.) nagradom „Grigor Vitez”, a slikovnica Park u oblacima (2020.) nagradom „Ovca u kutiji”. Naslovi Puhni u jedra (2014.), Franjo ili potraga za srećom (2017.), Andautonac (2015.), Povratak u Andautoniju (2020.), Suze boga Marsa (2018.), Krotitelj vodenjaka (2019.) bili su u užem izboru za nagradu „Grigor Vitez”, odnosno „Anto Gardaš”, a Kako sam naučio abecedu (2022.) za nagradu „Mato Lovrak”. Nekoliko njezinih djela uvršteno je na popis dobrih knjiga Hrvatskog čitateljskog društva i u Kviz za poticanje čitanja.

Autorica je i romana za odrasle Kocke od maka (2019.) za koji je dobila stipendiju Ministarstva kulture.

Kratke priče

Napisala je dvije stotine priče za djecu koje su objavljene u dvjema zbirkama Šešir od snova (2016.; 2017.). Hrvatski audiovizualni centar sufinancirao je razvoj scenarija prema motivima tih priča.

Priče za odrasle objavljene su u književnim časopisima, po mnogim zbornicima, čitane na 3. programu Hrvatskog radija i skupljene u zbirci Let nad staklenim stolom, te nagrađivane i pohvaljivane na natječajima za kratku priču („Zlatko Tomičić“ 2021., 2022.; „Stjepko Težak” 2021.).

Drame

Do sada je napisala 20-ak drama: Priča se nastavlja (1991.), Sofija (1992.), Nestali (1999.), Kamenčić želja (2000.), Lopovi (2001), Žena koja nikad nije plakala (2005.) itd. koje su objavljene u časopisima i zbornicima.

U kazalištu je debitirala 1990. godine dramom Priča se nastavlja (1991.) o ljubavnom trokutu u Teatru ITD u režiji Petra Vujačića. Kratka priča Suza (2001.) inspirirala je predstavu u Gradskom kazalištu u Požegi, gdje je održana i premijera njezine komedije Posljednja pustolovina gospodina tutora (2003.) prema motivima J. E. Tomića u režiji Helene Buljan. Na Hrvatskom radiju premijerno su izvedene drame Kamenčić želja (2003.) i Nestali (2002.). U travnju 2021. je u kazalištu Velika Gorica  njezina komedija Susjedi praizvedena pod nazivom  Stambeno pitanje u režiji Ivana Lea Lema. Njezin tekst Onurova otmica kazalište Naša lipa Tuhelj izvelo je pod nazivom Otmica 2023. godine  u režiji Pavice Iveković.

Otmica SBV

Snježana Babić Višnjić, Otmica, KUD Naša Lipa Tuhelj, 2023.

 

Čet, 22-02-2024, 23:11:12

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.