Od žalbenog postupka do oslobađajuće presude Gotovini i Markaču u predmetu IT-06-90-PT

Dana 21. srpnja 2025. godine, uoči vojnog mimohoda povodom vojno-redarstvene operacije Oluja i njezine 30. obljetnice na Kninskoj tvrđavi, u dvorani ispod crkve Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije u zagrebačkoj Dubravi, pokraj samostana hercegovačkih franjevaca, održano je predavanje o veličanstvenoj pobjedi Hrvatske u ratu, ali i o njezinoj pobjedi u miru. Ono što je bilo krvlju obranjeno u ratu, ponovno je obranjeno u oslobađajućoj presudi hrvatskim generalima Anti Gotovini, Mladenu Markaču i Ivanu Čermaku, a i svim hrvatskim braniteljima koji su simbol hrvatske pobjede u Domovinskom ratu. O tome je, u organizaciji Zavičajne zajednice Široki Brijeg, govorio branitelj generala Ante Gotovine pred Haaškim tribunalom Luka Mišetić.

Važno je napomenuti da je Luka Mišetić bio najmlađi odvjetnik koji je ikada branio slučaj pred međunarodnim kaznenim sudom. Svoje predavanje započeo je objektivnom i činjenicama potkrijepljenom analizom VRO Oluja, u kojoj je objasnio ključne političke aktere same operacije te koordiniran međunarodni pritisak orkestriran saveznicima Beograda na hrvatsko rukovodstvo kako bi se zaustavila operacija Oluja i pokušala sačuvati takozvana 'Republika Srpska Krajina'. Istaknuo je Carla Bildta koji je u prvih 9 sati operacije govorio o etničkom čišćenju, a na njegove tvrdnje nadovezao se i ministar obrane Ujedinjenog Kraljevstva Michael Portillo. Također je istaknuo veleposlanika SAD-a Petera Galbraitha koji je te optužbe promptno odbio i stao na hrvatsku stranu pred međunarodnom zajednicom.

Proces motiviran politikom, a ne činjenicama

Nakon analize same vojne operacije i njezinih političkih čimbenika težište je prebačeno na sam slučaj od žalbenog postupka do oslobađajuće presude generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču. Od samog početka procesa moglo se jasno zaključiti da je motiviran isključivo politikom, ne činjenicama; ne pravom, nego samo politikom. Politikom koja je nalagala da su sve strane jednako krive za rat na „ovim prostorima“. Tu je Mišetić iznio niz primjera koji potvrđuju navedeno. Od „insajdera“ iz ureda glavne tužiteljice Tribunala Carle del Ponte koji su bili zabrinuti zbog njezine pristranosti, pa do izjava premijera Republike Srbije Zorana Đinđića.

Osim vanjskih aktera tu je naveo i niz domaćih političara i društvenih krugova koji su raznim metodama pokušali u prvom redu diskreditirati hrvatske generale, ali i Domovinski rat. Među njima je bio predsjednik u dva mandata Stjepan Mesić iz Socijaldemokratske partije koji je držao govor u Ženevi o planu 'Tuđmanova režima' da u Hrvatskoj mora biti 3% Srba s obzirom na ukupan broj stanovnika, što je, naravno, eufemizmom rečeno, notorna laž. Nadalje je istaknuo da je predsjednik Mesić također Haaškom tribunalu promptno ustupio i Brijunski transkript bez odobrenja Vlade, zapis razgovora s sastanka hrvatskog vodstva netom prije početka VRO Oluje koji su čuvani kao stroga državna tajna. Također tu je istaknuo i Hrvatski helsinški odbor koji je manipulirao informacijama. Najbolji primjer toga jest podatak koji su bili iznijeli tijekom procesa da je spaljeno više od 20 tisuća srpskih kuća, no nije bilo spaljeno 20 tisuća kuća nego je na tome prostoru bilo 20 tisuća kuća, što piše u izvornom izvješću kanadskog generala Alaina Foranda. Uz složenu situaciju na međunarodnoj i domaćoj političkoj sceni te uz opetovane međunarodne pritiske istaknuo je da je obrana imala izrazito ograničen manevarski prostor, ponajprije zbog činjenice da je u međuvremenu uvjet za ulazak Republike Hrvatske u Europsku uniju bilo izručenje generala Gotovine Haaškom tribunalu. Tim više bila je i stvorena atmosfera da presuda ne smije biti oslobađajuća za generale. Tribunal je tražio i imao neograničen pristup informacijama za formiranje optužnice. Unatoč svemu, tim predvođen gospodinom Mišetićem uspio je u potpunosti nadmašiti Tribunal i tužiteljicu Carlu del Ponte u pripremljenosti, točnosti, organizaciji i medijskom pristupu. Unatoč nepravomoćnoj okrivljujućoj presudi generalima odvjetnički tim nastavio je predano braniti hrvatske generale čak i kad je Tribunal pokušao uvesti notorno pravilo od 200 metara. Ono nalaže da ako topnička granata padne dalje od 200 metara od cilja, granatiranje je bilo neselektivno i kao takvo je protjeralo Srbe iz Hrvatske. Hrvatsku se pak htjelo optužiti za diskriminacijske zakone koji su otežavali povratak raseljenih Srba i neprocesuiranje ratnih zločina.

Hrvatski trijumf

Odlučnim pristupom odvjetnički tim angažirao je niz generala američke kopnene vojske koji su opovrgnuli bilo kakvo pravilo od 200 metara, a time i ključni argument suda. Zatim su uspješno opovrgnute i ostale točke optužnice, a posebno ona za udruženi zločinački pothvat za koji se teretilo cijelo hrvatsko vodstvo za vrijeme provedbe VRO Oluje. Kao šlag na tortu dolazi i njihovo oslobađanje i već spomenuti trijumf Hrvatske u miru.

Na kraju predavanja Mišetić je istaknuo da se Hrvatska promijenila i da se mijenja na bolje. Da konačna presuda nije bila takva, vjerojatno zbog međunarodnog pritiska, danas ne bismo iščekivali mimohod, danas ne bismo imali Dan pobjede i domovinske zahvalnosti niti bismo slavili 30. obljetnicu trijumfalne operacije Oluja. Kao pobjednici u Domovinskom ratu hodali bismo kao gubitnici u miru.

Brojne su se generacije rađale, živjele i umirale za slobodnu i samostalnu Hrvatsku koju su stvorili hrvatski branitelji i ovi generali koji su se za nju borili u ratu poslije rata. Na nama je da tu Hrvatsku koju su nam oni predali čuvamo i gradimo da postane budućnost mnogih generacija poslije nas i da ostane ponos onih generacije prije nas.

Izak Brnadić