Mi "povlašteni"

Na moju veliku žalost, i Vukovar naša hrvatska svetinja podijelio je hrvatske domoljube.... Svi se slažu da ćirilici nema mjesta u Vukovaru ali se ne slažu svi s načinom na koji se treba boriti protiv te ćirilice... I onda gledam te nemile scene na portalima i društvenim mrežama, svađe i pljuvanja po svakome tko misli drugačije... Jadno je to.

Taj hrvatski jal sa svih strana... I shvatih da u stvari mi uopće ne znamo komunicirati, ne znamo voditi argumentirane razgovore i rasprave. Previše se uvukao u naš mentalitet taj komunistički duh jednoumlja da nesvjesno svatko misli da je baš on u pravu i da ne dopušta nikome da bilo što kaže...

Nevjerojatno je da se prijatelji svađaju oko toga kao da su neprijatelji..... I gledajući sve to dođe mi neka tuga, jer sjetim se onih ratnih dana kada smo svi disali kao jedan, kada smo rame uz rame svi dijelili dobro i zlo a sada... sada kao da smo zaboravili na te dane, sada smo svi sebi važni, neuvažavamo više nikoga drugoga, ničije mišljenje, ničiji stav.

Ali, nevezano sada uz Vukovar i ćirilicu, sve ovo što nam se događa u Hrvatskoj nema kraja... I možemo mi laprdati koliko hoćemo, pričati priče, svađati se međusobno, prebrojaviti rupe od metaka i gelera jedni drugima, prebrojavati borbene i neborbene dane u Registru, možemo biti ljubomorni na nečije veće mirovine... Ali smeta mi kada netko kaže da onaj tko ima "veliku mirovinu" neće sudjelovati u ničemu jer se boji za svoju POVLAŠTENU mirovinu ...

Svi koje me poznaju, znaju za mojih 6 metaka, i za dva koja još nosim u tijelu... Svi znaju za moju "čudnu" bakteriju u ranjenoj nozi, svi znaju što radim svih ovih godina i koliko vremena, novaca i zdravlja trošim i dalje za Hrvatsku ....

Kad izađeš u javnost i jasno i glasno kažeš da ti mirovina nikako nije povlaštena, onda to moraš potkrijepiti djelima. U ovom slučaju ranama.

Ima ona jedna dobra izreka: "Kad dođemo pred Boga pitat će nas gdje su nam rane. Mi ćemo reći: Nema ih. A Bog će pitati: Zar nisi u životu našao ništa vrijedno da bi se za to borio?!" ...

I naravno, rane nose i svi oni ranjeni u dušu, svi oboljeli branitelji od PTSP-a ... A svi koji smatraju da su i oni povlašteni, neka se zamjene s njima za živote samo na par dana ...

Htjedoh napisati kolumnu na temu svoje povlaštenosti, kao maloljetnog dragovoljca, kao nekoga tko je ranjen sa 18 i pol godina, i netko tko je ležao u bolničkom hodniku prekriven plahtom i proglašen mrtvim... Evo, uz tu kolumnu ću prvi puta fotografirati samo neke od svojih rana, i objaviti ih uz ovaj tekst... Neka se vidi moja povlaštenost. Priložit ću i rengensku snimku samo jednog četničkog metka koji "spava" negdje između bubrega i jetre ...

Ipak, malo mi je i neugodno objaviti te fotografije, jer kako god moja noga izgledala, ipak je imam, a puno je onih heroja koji nemaju jednu ili obje noge ili ruke... MirovinaI ako netko misli kako kukam i plačem za 10 ili 20% smanjivanja mirovine, onda neka zna da me uopće nije briga! Ne mogu me uplašiti s ničim, ne mogu mi ubiti moj duh ni ako mi uzmu cijelu mirovinu, ja se za nju nisam borioAli iskreno, volio bih da i ja, i oni, i svi mi "povlašteni" pokažemo svoje rane javno, i da nam onda netko prigovori našoj povlašenosti...

I sada dok ovi nesposobni političari koji bahato i arogantno neki dan u Saboru odbiju prijedlog o smanjivanju svojih bezobrazno velikih primanja, najavljuju smanjivanje naših "povlaštenih" mirovina, ipak odlučih pokazati svoju povlaštenost ovako javno. U stvari, ovo je samo jedan dio moje "povlaštenosti". I baš me briga hoće li ovo netko shvatiti kao nekakvu "samopromociju", neka i oni pokažu svoje "povlastice"...

I ako netko misli kako kukam i plačem za 10 ili 20% smanjivanja mirovine, onda neka zna da me uopće nije briga! Ne mogu me uplašiti s ničim, ne mogu mi ubiti moj duh ni ako mi uzmu cijelu mirovinu, ja se za nju nisam borio. Borio sam se za slobodu Hrvatske i hrvatskog naroda, i neću šutjeti samo zbog straha za mirovinu. Oni koji su je dobili nezasluženo, neka oni šute i strahuju za nju. I neću dati pravo ni jednom bahatom političaru da me ponižava kako se kad koji sjeti, a Boga mi ni kojekakvim muljatorima i lažnjacima, jer ne radi se o novcu, radi se o nečemu puno većem, nečemu što političari i lažnjaci nemaju, a to je hrvatsko srce i ponos! To mi nikada ne mogu oduzeti.

A mi, ako u zadnjih 13 godina nismo shvatili da na izborima ne mijenjamo ništa, onda smo stvarno glup narod...

Kao narod nismo dovoljno osviješteni da bi primijenili Islandsku revoluciju od prije par godina, a naučili smo se kroz povijest ropstva rješavati samo na krvav način... pa onda, unatoč svom mom optimizmu, POVLAŠTENOPesimizam je gadan, ne volim ga... Sada u 2 u jutro, vrijeme je za jednu šetnju na kiši, da se malo glava razbistri... naravno, POVLAŠTENU šetnju na kiši, s mojom POVLAŠTENOM nogom i POVLAŠTENIM četničkim metcima...nadama i željama, na žalost čini mi se da osim revolucije neće ništa promijeniti .... a što je još žalosnije, pitanje je bi li promijenilo i nakon nje... Opet bi nahrupili novi anonimni egoisti željni svojih 5 minuta slave i samo bi smo dobili nove sanadere, milanoviće i ostale, s novim stranačkim iskaznicama.

I ne, ne zagovaram ja nasilje kada pričam o revoluciji! Postoje različite revolucije, ali nama je definitvno potrebna jedna velika koja će sa političke scene pomesti sve ove koji zadnjih 15 - 20 godina samo se izmjenjuju na vlasti a narod je sve zaduženiji i sve gore i teže živi.

I sad dok pišem ovo shvatim da sam u stvari baš pesimistično raspoložen... Valjda je kriva ova dosadna kiša što pada vani ...

Pesimizam je gadan, ne volim ga... Sada u 2 u jutro, vrijeme je za jednu šetnju na kiši, da se malo glava razbistri... naravno, POVLAŠTENU šetnju na kiši, s mojom POVLAŠTENOM nogom i POVLAŠTENIM četničkim metcima...

Dražen Kasprek Tyson
uhd91.com