„Ubija sam dje god sam stiga...”

U nekoć poznatom hrvatskom emigrantskom glasilu „Nova Hrvatska”, u broju 9, 6. – 20. svibnja 1984. objavljen je članak koji ovdje u cijelosti donosimo da bismo podsjetili one koji slave partizanske „podvige” i niječu pokolje što su ih Tito i njegovi „osloboditelji” počinili tijekom i nakon Drugoga svjetskoga rata. „Junak” ove priče bio je ikona jugorežima i njegova vođe u čiju su čast ovih dana paljeni „Trnjanski kresovi”. Uza sva slavlja i uzdisajne čežnje za vukodlacima, ta krvava prošlost, koja je stajala Hrvate rijeke krvi od Bleiburga do Vukovara i Škabrnje, otišla je u nepovrat! Dokrajčio ju je hrvatski „trnov kolac”!

_____________

Ispovijest jednog partizanskog ubojice
„Ubija sam dje god sam stiga...”

Ljubiša Milačić proglašen je „najvećim crnogorskim”, a „vjerojatno i najvećim jugoslavenskim junakom iz II. svjetskog rata”. Partizanski pisac Mihailo Lalić napisao je o njemu roman „Svadba”, koji je proglašen vrhunskim književnim dostignućem i uvršten je u obveznu školsku lektiru, a Ljubiša Milačić, kao glavni junak romana, proglašen je „jednim od najljepšim likova naše ratne književnosti”. Još uvijek u nekim osnovnim školama u Crnoj Gori i Srbiji učenici dobivaju zadaću da pišu o Ljubiši Milačiću, kao partizanskom simbolu. Ispovijest jednog partizana LjPo romanu „Svadba” o Milačiću je poslije snimljen i film, a za svoje ratne zasluge odlikovan je s 13 visokih i pregršt manjih odlikovanja.

Nakon rata Miličić nije zauzimao nikakav važniji položaj. Umirovljen je još 1951. Kako sam kaže ― rat je za njega bio „normalno stanje”; u miru se teško snalazio... Pošto su mu uručena sva moguća priznanja i nagrade, Miličić je postao umirovljenik i više mu nije davana prilika da javno nastupa. Drugi su pak govorili o njemu, pretvorivši ga u mit, u koji ni on sam nije više mogao dirnuti. Životom umirovljenika živio je u Ravnom Selu u Bačkoj, osiguran i ušutkan visokom boračkom mirovinom, koju je uživao pune 33 godine.

Tek nedavno Milačić je ponovno dobio priliku da progovori o sebi i svome ratnom iskustvu. U njegovoj kući u Ravnom Selu, koju je bivši partizan ispunio puškama i pištoljima, posjetili su ga novinari beogradskog „Reportera”.

U intervjuu („Reporter”, 5-12.IV.) Milačić je otkrio sasvim drugu sliku o sebi i svojoj ratnoj ulozi. Za razliku od većine njegovih partizanskih drugova, Milačić nije prihvatio ili nije shvatio iskonstruiranu „službenu povijest” o NOB-i. Dok se većina bivših partizana brzo prilagodila „epopejama” i partizanskim legendama, Milačić je svoje ratne doživljaje sačuvao u sjećanju u izvornom i sirovom obliku. Za njega je rat bio ono što je bio ― ubij koga stigneš i pazi da preživiš.

Nakon I. svj. rata stupio je u vojsku kraljevine Jugoslavije. Tu nije dugo ostao: „Preša sam, zbog više plate, u žandarmeriju. Početna plata bila mi je 1.495 dinara. U ono vrijeme moga si za te pare da kupiš 15 najboljih ovnova na pijaci nikšićkoj” ― priča Milačić o početku svoje službe Jugoslaviji.

Godine 1941., po nagovoru nekoliko crnogorskih poslanika, pošao je u Beograd da ubije tadašnjeg predsjednika vlade Milana Stojadinovića, ali mu je ortak u poslu, poslanik Miloš Rašović bio uhićen, pa je plan propao. Na pitanje novinara je li istina da je već tada samoinicijativno likvidirao neke ljude, Milačić odgovara: „... Uputio sam se u Sarajevo. Kad sam tamo doša uklonio sam nekoliko trgovaca muslimana tako da je svako moga da uzima što oće iz radnji...

Dok je Milačić dijelio svoju „pravdu” u Sarajevu, Partija nije još ni sanjala o „ustanku”. Hitler još nije bio napao Sovjetski Savez i bio je na snazi pakt Staljin-Hitler. Ali, kad je došlo do preokreta i Kominform pozvao „bratske” partije da dižu ustanak, „glavni organizator ustanka u Crnoj Gori, Ljubiša Milačić, nije bio tako brz. On je tada bio vrlo daleko od toga da ide u „borbu za slobodu”. Miličić o tome kaže:

„To kupljenje i formiranje ustanka u Brskutu bilo je vrlo čudno. Ja sam bio najasno: pošto su mi Švabe ubile oca u prvome ratu ― ja moram da ga svećam! No, ta pregovaranja oko ustanka su se otezala... U naše mjesto bilo je jedno 30-40 oficira (iz starojugoslavenske vojske)... Od tija oficira neki su se predomišljali, odlagali akcije, tako da smo jednu trećinu morali kasnije da likvidiramo”.

Jednom prilikom Milačić je prevario skupinu četnika, i oni mu za osvetu ubili brata. Poslije je on, kako sam tvrdi, „ufatio vodju tije četnika. Kako mu ga bilo, to je druga stvar. Ja sm ga živa odra i ispeka! Mora je da mi prizna sve kako je bilo...”

Milačić inače nije bio u neprijateljstvu s četnicima: „Mnogi četnici su mi došli u kuću. Naše je bratstvo jako”, ali krvna osveta bila je još jača...

Poslije je Miličić ubio i svog predratnog kolegu iz žandarmerije, nekog Markovića, koji je za vrijeme rata bio upravnik četničkog zatvora u Kolašinu: „Zarobili smo ga i strijeljali nasred Kolašina”!

Još i danas pred režimske sudove izvode ljude pod optužbom da su u ratu ubili ili zarobili kojeg partizana. Zbog toga ih sudovi osudjuju na teže kazne nego današnje ubojice. Takvih sudjenja bilo je u posljednje dvije-tri godine u Sloveniji, Bosni i Srbiji. U većini slučajeva optuženi su osudjeni na smrtne kazne. Naprotiv, ubijanje nepartizana od strane partizana bez ikakva suda i borbe još uvijek se cijeni kao „junaštvo” i „zasluga”.

Milačić je ubijao kao da radi na tekućoj vrpci. Novinar ga pita: „Pobio si nebrojeno, neki kažu više od hiljadu. Kako si se osjećao dok si ubijao te ljude?”

„Gledajte kako ti to ide”, odgovara Milačić. „Prvoga čoeka ubio sam 18-te godine. Onda sam ubio jednoga od tija Švaba... On je počeo nešto da maše rukama, da se pravda, ali ja sam ga maka. Njegove kosti i danas se nalaze na Jelin dubu...”

Kako si se ti osjećao?”

„Pa ništa. Bilo mi je baš i drago te sam ga ubio”. Masovni partizanski ubojica priznao je: „Ubija sam na svoju ruku. Ubij sam dje sam godj stiga...”

Za njegove zločine znali su oni koji su ga proglasili „najvećim crnogorskim, a vjerojatno i jugoslavenskim junakom”, oni koji su ga podmetnuli djeci kao primjer, oni koji su mu dodijelili medalje, pisali romane i snimili o njemu filmove. Nagradjivali su i slavili ubojicu vlastiti drugovi koji su se dočepali vlasti i umislili da od legendi mogu napraviti povijest, a od zločina sigurnu budućnost.

No, i Ljubiši Milačiću došao je kraj. Ranjen u ratu 12 puta, u 88. godini života zdravlje mu je do kraja popustilo. Razgovor s novinarima bio je njegova posljednja ispovijest. Taj ga je razgovor „ubio”. Miličić nije mogao stati sa svojom pričom. Pričao je jedno poslijepodne, cijelu noć, sve do podneva drugog dana. Nakon razgovora otpremljen je u bolnicu.

Dok se u redakciji „Reportera” njegov razgovor pripremao za tisak, zločinac je izdahnuo.

Pokopan je u zavičajnoj Crnoj Gori i ― ispraćen kao „jedan od najvećih junaka našeg oslobodilačkog rata”.... Tim riječima ispratio ga je njegov ratni drug, narodni heroj dr. Dragiša Ivanović.

_____________

U istom broju NH, uz gore navedeni članak, objavljen je i sljedeći tekst: 

ĆOSIĆ OBJAŠNJAVA

Za vrijeme prošlogodišnjeg posjeta Sjedinjenim Državama i Kanadi, u Toronu je u Srpskoj nacionalnoj akademiji govorio Dobrica Ćosić, najpoznatiji živući srpski književnik. U raspravi poslije predavanja on je izmedju ostalog rekao:

„...svi mi ne treba da previdjamo da je naš narod jedan pretežno bezbožan narod, on je to bio i pre i posle rata...!

„...ja kao pisac uvidjam da je problem etike kod našeg naroda danas vrlo složen, i zato što, ako smem da kažem, mi nismo stekli gradjansku etiku jednog civilizovanog društva, a nemamo ni ovu drugu etiku ― hrišćansku...

„A bez vere, zaista se ništa ne može stvoriti. To nije samo vera u Boga, u zagrobni život, to je vera u ideale, u velike ljudske vrednosti, vera u čoveka, vera u čovečanstvo, narod, vera u svet, moć, snagu, um ljudski...”

 

Priredio: dr. Ante Čuvalo

Pet, 24-05-2024, 05:23:35

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

AKT

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.