Palanački stranački anarhizam u Hrvata

Snaga neke političke stranke ne sastoji se u nekoj velikoj i autonomnoj intelektualnosti pojedinih članova, već u discipliniranoj poslušnosti članova koju poklanjaju intelektualnom vodstvu.

Ako se slažete s ovom rečenicom onda se morate zabrinuti, jer je izvučena iz Hitlerova “Mein Kampfa”. Na ciničan način Hitlera je korigirao D. Risi, točno osamdeset godina od izlaska Hitlerova (ne)djela, te u knjizi “Moji monstrumi” napravio novi model ovog Hitlerova “recepta” političke uspješnosti, napisavši: “Neki je čovjek, uvidjevši da većinu ljudi u društvu čine kreteni, i osnovao Stranku kretena. No nitko ga nije slijedio. Onda se dosjetio i promijenio ime stranke u Stranka pametnih. I svi kreteni su ga počeli slijediti.”

Umijeće rušenja

U Hrvatskoj, na tom tragu, u novije vrijeme nicale su nove stranke različitih naziva, od Pametno do Možemo (to bi bio najbolji naziv za stranku vitalnih umirovljenika), pa do naziva preuzetih iz nogometa poput Živog zida, itd... Zajedničko ime je jedno, palanački anarhizam, to su ljudi koji znaju rušiti, i to je umijeće, ali ne znaju graditi, znaju organizirati gay paradu, ali ne znaju odvesti smeće iz Zagreba.

Kao paradigmu palanačkog stranačkog anarhizma u Hrvata spomenut ću samo jednu, ostale su slične ili identične. Živi zid je stranka koja je protiv svih stranaka. Oni bi sve promijenili, sve bi srušili u ime bolje Hrvatske. A bolja Hrvatska su, naravno, oni. No imaju samo jednu malenu manu, kao i slični. Ne mogu napraviti reda ni u svojoj stranci, ali bi zato pravili reda u državi. U Živom zidu svi sve ruše. Sinčića na navodno protupravnoj skupštini, dočim Sinčić, kažu drugi, je protupravno došao na čelo tog živahnog zida. A kada su se dokopali Europskog parlamenta, tog mrskog Bruxellesa, raspali su se po šavovima za šaku eura.

Fascinira strast za rušenjem u Hrvata. Svi bi sve mijenjali, a da nemaju viziju što bi na tim ruševinama izgradili. Svi znaju kako rušiti, no malo njih zna graditi. Ova strast za rušenjem u Hrvata ide tako daleko da postaje socijalna patologija. Pa i HDZ-ovci su, uz asistenciju kreativnog MOST-a, rušili vlastitu Vladu, a da devedeset pet posto njih nema racionalnog objašnjenja za to. Da kažem da su se ponašali kao skupina kretena, mogli bi me tužiti. Zato to neću reći.

Svako rušenje koje polazi od presumpcije moralne superiornosti koju rušitelj ima o sebi osuđeno je na katastrofu. Takav primjer na globalnoj sceni je ideologija komunizma. “Superiorni” proleteri (zapravo nisu imali veze s radnicima) u ime pravde pobiše stotinu milijuna ljudi, srušili su vlasnike, pootimali sve živo, korjenito promijenili poredak kako bi umjesto raja, u mnogim državama, stvorili pakao na zemlji.

Već viđeno

Mamić je presuđen, u redu, srušen je. Znam samo da je Dinamo najbolje posloženi klub u ovom dijelu Europe. Je li HNS leglo kriminala i bezakonja, nije na meni da sudim. Znam samo da smo jedna od rijetkih reprezentacija u svijetu koja igra skoro na svim velikim natjecanjima, osvaja medalje. Prema svim parametrima jedne male zemlje kakva je Hrvatska, i Dinamo i HNS su iznadprosječno uspješne institucije. No stalno ih se ruši. Jedino što smeta u cijeloj priči, od politike pa do sporta i svagdašnjih kafanskih razgovora, je strast i mentalitet naroda koji zna što i kako bi rušio, ali nigdje ne čujem što bi na tim svojim ruševinama izgradio.

Najveći problem ovog društva na mnogim razinama, pa i političkoj, je rečeni fenomen palanačkog anarhizma. To je mentalitet sravnjivanja u kojem tko god strši mora biti dekapitiran. Palanački anarhizam utemeljen je u egalitarnom sindromu u kojem je svako iskakanje automatski sumnjivo. U palanci svatko misli da je bolji od drugoga, samo zato što on to misli. Zato svatko svakog podriva. Nije problem što ta vrsta anarhizma ide nekoga rušiti, problem je što se iscrpljuje u rušenju.

Ovaj tekst je stoga “pokus”, pišem ga u petak, a i da ga pišem u subotu, prosvjed protiv vlade uopće neću gledati, pratiti, niti me zanima. Primijenit ću “metodologiju” pisca i teatrologa Rudolfa Wilcocka, prijatelja velikog Jorgea Luisa Borgesa. Wilcock je za svoje kazališne kritike bio obilato hvaljen i nagrađivan. Prema vlastitom priznanju, najviše pohvala dobio je za predstave koje uopće nije gledao. On je to jednostavno objasnio: “Poznajem redatelja, poznajem tekst drame, poznajem glumce, oni ne mogu izići iz svojih već ustaljenih shema koje sam već tisuću puta vidio, čemu gubiti vrijeme na gledanje predstave?” Wilcockove kritike predstava koje nije gledao bile su uistinu izvrsne (objavljivao ih i vatikanski L’Osservatore Romano).

Eto, to je i moj stav o prosvjedu protiv Vlade jučer koji nisam gledao: poznajem redatelja/e, poznajem njihov tekst “drame”, a poznajem i “glumce”.

Briga me, neka ruše i Vladu i Plenkovića, nisu to svete krave, itekako ih treba kuditi za mnoge poteze, ali itekako ima razloga da ih se pohvali, od Domovinskog rata naovamo rade u najtežim vremenima. A palanački anarhizam me, jednostavno, ne zanima. Previše sam ga se nagledao, od Sabora do sporta...

(P.S. Erdogan financira gradnje džamija od Tirane do Kölna, evo njegove neoosmanske imperijalne politike i kod nas, otvorio je džamiju u Sisku pa valja podsjetiti na moto njegove ekspanzionističke politike, posebno na Balkanu: “Džamije su naše vojarne, kupole su naše kacige, a minareti naše bajunete.” Aferim!)

Ivica Šola
Slobodna Dalmacija