Detalji

Objavljeno: 09. rujna 2010.

Hrvati su star narod. Ali politički su još uvijek mladi i zeleni. U svojoj dugoj povijesti samo su jednom, u proljeće 1991., izašli na referendum. Njihova volja tada je obnovila samostalnu i neovisnu državu – Republiku Hrvatsku. Poslije – točnije, nakon god. 2000. - Hrvati su odlučivanjem na referendumu htjeli i braniti svoju državu. Ne od tuđina, nego od svoje demokratske, ali neprijateljske vlasti. Zahtijevali su referendum o izmjenama Ustavnog zakona o suradnji s Haaškim sudom, referendum o ulasku Hrvatske u NATO, referendum o uređivanju hrvatsko-slovenske granice. I što je od toga bilo? Prvi zahtjev potpisom je poduprlo zakonski propisanih 10 posto svih birača. No vlast je, uz obrazloženje da potpisi nisu skupljeni u zakonskomu roku od 15 dana, zahtjev glatko odbila. Za drugi zahtjev organizacijski odbor nije skupio dovoljan broj potpisa. Ali taj zahtjev nije ni trebalo podupirati.(B.Tolić)

Detalji

Objavljeno: 26. kolovoza 2010.

U Hrvatskoj se sve češće govori i piše o političkoj ljevici i desnici. Valjda stoga što se bliže izbori. Lavovski dio toga intelektualnog posla obavljaju vitezovi WAZ-ova i Styrijina novinstva. U njemu se oni, bilo da govore izravno ili neizravno, jedni s drugima vragometno nadmeću. Svatko na svom bunjištu. U Magazinu, tjednom prilogu Jutarnjega lista, tobožnji ljevičari; u Obzoru, tjedniku Večernjega lista, tobožnji desničari. Borilišta i honorare osiguravaju europski gospodari. Eurohrvati u tomu vide samo plemenitu svrhu: političku prosvjetu svojih etnički začahurenih sunarodnjaka.(B.Tolić)

Detalji

Objavljeno: 19. kolovoza 2010.

Prije nekoliko dana objavljeni komentar urednika Glasa Koncila Ivana Miklenića u kojem konstatira još uvijek prevladavajući komunistički mentalitet u HDZ-u i SDP-u izazvao je mnoštvo polemika u hrvatskoj javnosti. Mišljenja su oprečna i podijeljena, a jedno od njih, ono Benjamina Tolića dopredsjednika stranke „Jedino Hrvatska“ te bivšeg urednika Hine i hrvatskog diplomata u Švicarskoj donosimo u nastavku. "Miklenić je malko neobičan pisac. Nekoć, dok još nije potpisivao svoje komentare, ostavljao je dojam da duboko štuje Haaški sud. Nakon izbora zastupnika u Hrvatski sabor god. 2003. bio je ushićen relativnom pobjedom Ive Sanadera i njegova HDZ-a. Ta ga je pobjeda tako ponijela te je, ničim izazvan, pozvao one državotvorne političare koji su „opravdano ili neopravdano" izašli na zao glas, a nisu izabrani u Sabor, da se povuku iz javnoga života. Neki su ljudi u tom pozivu vidjeli ćudoredni mućak. I nad njim su se javno zgrozili. Jedan se u čudu pitao: Je li to glas naše Crkve?"(B.Tolić)

Detalji

Objavljeno: 13. kolovoza 2010.

Poplave u Srednjoj Europi, požari u Rusiji, turistički blagoslovljeno ljeto u Hrvatskoj! Tako smo ove godine - međunarodnopravno punoljetni – dočekali Dan pobjede i domovinske zahvalnosti. Odavno su, reklo bi se, Hrvati uz goleme žrtve prevladali centripetalno-centrifugalni politički razdor svojih djedova i očeva. Sada se u velikoj prigodi, čista srca i sa zahvalnošću, sjećaju Oluje i vedro gledaju u budućnost. Ali – brus! Vrag sve žešće nabija ljudima kape na oči. Petnaest godina nakon pobjede u Domovinskom ratu građanske udruge zahtijevaju, u ime ljudskih prava, da se iz naziva zagrebačke ulice makne ime ratnoga ministra obrane Gojka Šuška, a najslavniji Morgenblattov novinar pita hrvatske uglednike: Bismo li i bez Franje Tuđmana dobili rat? Uglednici odgovaraju u skladu sa svojim ugledom. Manje ugledni niječno. Ugledniji potvrdno. Oni bi rat svakako dobili. A najugledniji, poput Josipa Boljkovca, zakucavaju: Da nije bilo Franje Tuđmana, ne bi bilo ni rata. Što jest, jest: odgovori su zanimljivi. No još je zanimljivija magla oko pitanja.(B.Tolić)

Detalji

Objavljeno: 26. srpnja 2010.

Račan je prije desetak godina, odbacivši Tuđmanov Oltar Domovine na Medvedgradu, obećao podignuti Spomenik Domovini. Nitko ne pita što bî s mjestom na kojemu se časti Domovina. Vlast danas tuđom zastavom kiti zgrade svojih ustanova. Nitko se ne buni. Još nisu uređene granice ni sa Slovenijom, ni s Bosnom i Hercegovinom, ni s Crnom Gorom, ni sa Srbijom. Nitko ne pita zašto. Vlast, na poticaj iz Bruxellesa, mijenja Ustav i Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina. Tim promjenama ona s jedne strane omogućuje jednoj četvrtini ukupnoga broja državljana prijenos dijela (nedjeljivoga) hrvatskog suvereniteta na Europsku uniju, a s druge produbljuje razlike među državljanima opskrbljujući ih različitim biračkim pravom: za tuzemne Hrvate, za inozemne Hrvate, za srpsku narodnu manjinu, za nesrpske narodne manjine. Time se u nacionalnoj državi hrvatskoga naroda ustavnopravno ozakonjuje i potiče pravljenje političkih karijera na protivljenju političkomu hrvatstvu. I nitko se tomu ne protivi. Takvu skrb o općem dobru nužno prati bujanje državnoga inozemnog duga, povećavanje broja nekretnina u vlasništvu tuđinaca, neplaćanje rada po više mjeseci, nezaposlenost, strah od budućnosti, opadanje broja pučanstva.(B.Tolić)

Detalji

Objavljeno: 08. travnja 2009.

S tribine Hrvatskoga kulturnog vijeća o hrvatsko-slovenskim odnosima održane u ponedjeljak 6. travnja 2009. u Zagrebu, donosimo izlaganje Benjamina Tolića. "Hrvatska je od prošloga tjedna članica NATO-a. To se, ako je vjerovati novinama, već široko osjeća. Hrvati puno mirnije spavaju. Više ih ne čuva samo 16.000, nego 4.000.000 vojnika. Otkad nemaju svoje vojske, o njihovoj sigurnosti skrbi NATO. Svakoga Hrvata, slikovito rečeno, čuva jedan vojnik. I to profesionalni - ružno rečeno: plaćenik. Takav je vojnik pouzdaniji od ročnoga obveznika. Bolje je uvježban, suvremenije opremljen, nije opterećen domom ni domoljubljem. Zbog toga je Hrvatska - koja nema vojsku, a ima vojnike - odlučila 8 posto svojih vojnika angažirati ili držati pripravnima za angažiranje u međunarodnim vojnim operacijama, a 40 posto osposobiti za sudjelovanje u operacijama izvan svoga teritorija. Hrvatska će dakle malo manje od polovice svoga vojnog kontingenta uzorno uvježbati, dobro opremiti, platiti i staviti na raspolaganje inozemstvu. Takva je kolektivna sigurnost - sigurna. Kao u zatvoru. Ona je, istina, znatno skuplja od individualne sigurnosti. Ali posve isključuje tradicionalne pogibelji. Nema samovoljnih poteza vrhovnoga zapovjednika, nema pukovničkih huncutarija. Takva, dakle, sigurnost jamči zdrav san svim Hrvatima".(B.Tolić)