Kvazimirotvorci i kvaziumjetnici

Domaća ljevica zbog svoje je anacionalne orijentacije većinom vezana uz propali jugoslavenski pokušaj navodnog nadilaženja nacionalnih identiteta, i to unatoč tomu što se ta država, gledajući njezin središnji dio, tj. štokavsko govorno područje i Kosovo, pretvorila u poredak koji je okupljajući sve Srbe u jednu državu, gotovo u cijelosti služio potonjima. Zbog toga su (veliko)Srbi i bili njezini najvjerniji čuvari. To ovdašnjoj ljevici nije ni jasno ni bitno, njima je saveznik svaki režim koji progoni hrvatstvo, pa nas ne treba čuditi što je golema većina ove političke opcije spremno progutala i trajno usvojila sve protuhrvatske laži koje je izmislilo prosrpsko jugoslavenstvo, a i danas bezrezervno upija svaku protuhrvatsku promidžbu, ma s koje strane dolazila.

To je i misaono ishodište ljevičarskih „mirotvornih“ umjetnika koji su ovih dana, provodeći medijsku operaciju zasjenjivanja pogreba na Jazovki, pohodili Benkovac. U njihovoj anacionalnoj perspektivi, Domovinski rat je divljanje jednako krivih nacionalizama, a svoju ulogu vide u tomu da „umjetničkim“ djelovanjem prosvijetle „hrvatsku svjetinu“ i  da ju „dekonstituiranjem slavljenja rata i nasilja“ uzdignu na svoju razinu. Ne libe se odlaska ni u najranjivije sredine koje su u velikosrpskoj agresiji pretrpjele strahovite gubitke i patnje, dapače, tamo je, po njima, hrvatski „nacionalizam“ najmaligniji i potrebna mu je njihova „terapija“. Kako su ove besmislene konstrukcije u potpunoj suprotnosti s neposrednim životnim iskustvom hrvatskih žrtava i njihovim viđenjem rata kao sukoba koji Hrvati nisu htjeli, ali su se morali suprotstaviti pokušaju vlastitog uništenja, to nužno dolazi do sukoba. S jedne je strane u kvaziumjetnički celofan zamotana anacionalna mržnja koja pod imenom „nacionalizama“ izjednačava velikosrpsku agresiju i hrvatski otpor; nasuprot njoj buja bijes žrtve zbog toga što ju se izjednačava s krvnicima. Današnji se anacionalni ljevičari u Hrvatskoj u svom poslu pak savršeno slažu s velikosrbima, i u radikalnim su srpskim sredinama izvanredno primljeni, što im strašno imponira. Zbog toga velikosrbe smatraju emancipiranima od nacionalizma devedesetih i, da oprostite, spremnima za prihvaćanje „mirotvorstva“. A kako ga navedeni i ne bi prihvaćali kad u ovoj njegovoj grotesknoj inačici, svojim tumačenjima, tj. izjednačavanjima žrtve i agresora, savršeno idu na ruku velikosrpstvu?

Osim što kao i njegovi jugoslavenski uzori uopće ne primjećuju velikosrpstvo, pristaše ovog mentalnog sklopa još su i licemjerni. Jer oni su mirotvorni samo kad treba gaditi hrvatsku obranu od velikosrpske agresije. Kad je međutim u pitanju Drugi svjetski rat i tzv. Narodnooslobodilačka borba, tu mirotvorstvo začudno prestaje. Nikada ovom društvu nije, u sklopu protimbe „naše nasilje i vaše nasilje“, palo na pamet problematizirati pokolje koje su počinili jugokomunisti. A ovi su iza sebe ostavili stotinama puta više žrtava nego li ih je bilo u svim nedjelima koja su u Domovinskom ratu počinjena u hrvatsko ime. U samo jednoj i to jedva prosječnoj titoističkoj masovnoj grobnici (a evidentirano ih je nekoliko tisuća) ima više žrtava nego što je bilo Srba koji su ubijeni u svim zločinima hrvatske strane tijekom devedesetih.

Zašto ovo društvo onda ne dekonstituira „antifašističku borbu“, odnosno rat za provedbu jugoboljševičke revolucije? Zašto jednakom krivnjom ne „liječe“ npr. one koji se okupljaju na jasenovačkoj komemoraciji i one koji su stradali od partizanske ruke, pogotovo zna li se da je izjednačavanje žrtava dvaju totalitarizama povijesno utemeljeno, za razliku od niveliranja krivice za Domovinski rat?

Puno je pitanja, a odgovor samo jedan: frljićevci to ne rade jer nisu mirotvorci nego zagriženi ekstremisti koji brane pravo na vlastito nasilje, a u kvaziumjetnike se pretvaraju samo kad lažnim mirotvorstvom trebaju zgaziti Hrvate, svog arhetipskog neprijatelja i zločinačkim žigom obilježiti nametnuti nam rat za goli opstanak. Kao takvi oni su idealan primjer ljudskog licemjerja koje je slijepo za vlastito zlo, a vidi i najmanju trunčicu prljavštine kod onih „drugih i drukčijih“. S tim da su ti „drugi i drukčiji“, njima upravo Hrvati. Njihov sektaški mentalni sklop predstavlja savršen predložak za još jedan, malo drukčiji, kazališni prikaz na temu „naše nasilje i vaše nasilje“. Načekat ćemo se do premijere.

Egon Kraljević