Traži li srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić povod ratu (casus belli)?

„Postoje dva svijeta, između kojih nema i ne može biti ni pravog dodira ni mogućnosti sporazuma,
dva strašna svijeta osuđena na vječiti rat u hiljadu oblika.“

(Ivo Andrić: Prokleta avlija)

Razlog kupnji kineskih nadzvučnih balističkih rakete srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić objasnio je 12. ožujka, kako su prenijeli mediji, strepnjom da bi Srbija u budućnosti mogla biti meta napada navodnoga vojnoga saveza Hrvatske, Albanije i Kosova.

Ministri obrane triju država 18. ožujka 2025. potpisali su Deklaraciju o suradnji na području obrane i sigurnosti između Hrvatske i Albanije, kao saveznica u NATO-u, i Kosova.

Nakon što je u nedjelju navečer, 29. ožujka, proglasio pobjedu SNS-a i koalicijskih partnera na lokalnim izborima, uz medijske fanfare, istovjetnu mantru iskoristio je kao najavu uvođenja vojnoga roka, zapravo mobilizaciju. Već sljedećega dana objavio je kako je razgovarao s predsjednikom Ruske Federacije Vladimirom Putinom i upoznao ga „sa savezom Prištine, Tirane i Zagreba“.

Švicarski list Neue Zűricher Zeitung (NZZ), 17. ožujka, upozorio je kako je glavni grad Hrvatske, Zagreb, udaljen oko 200 kilometara od srpske granice. To znači da srpski borbeni zrakoplov opremljen kineskom raketom može gađati ciljeve u hrvatskoj prijestolnici, a da ne mora napustiti vlastiti zračni prostor. Ako se računa s većim dometom od 400 kilometara, to znači da beogradsko zračno oružje s CM-400 može dosegnuti gotovo cijelu Hrvatsku, stoji uz, ino, u članku NZZ-a: „Srbija nabavlja kineske rakete zrak-zemlja – i time posjeduje jedno od najmoćnijih oružja u Europi“.

Koliko će Vučićevo uvođenje vojnoga roka, zapravo mobilizacija, biti uspješno pokazat će odziv mladih ljudi, među kojima ponajviše studenti nisu spremni slijediti militarističku strategiju srbijanskoga vožda.

Lokalni izbori u 10 gradova i općina pokazali su znatnu polarizaciju srbijanskoga društva, između „batinaša s motkama i demokracije“.

Ovdje se, međutim, postavlja pitanje: može li mu spomenuta mantra biti casus belli ili će potražiti neki drugi ad hoc razlog? To ostaje vidjeti! No da su pripreme za rat u Srbiji, na sve načine, sve intenzivnije upozoravaju mnogi znakovi, vidljivi na svakom koraku. To je neprijeporno, bez obzira na prenemaganja, izgovore za naoružavanje i napuhavanje raznih balona dezinformacija. Objektivno, tko od susjednih država kratkoročno i dugoročno predstavlja Srbiji opasnost? Države članice NATO saveza, među kojima i Hrvatska, pripadaju obrambenom savezu. U svojoj tisućugodišnjoj povijesti Hrvatska nikada nije napala Srbiju. To, međutim, sa Srbijom nije slučaj. Od Garašaninova „Načertanija“, 1844. godine, Hrvatska je na razne načine srbijanskim vlastima bila meta; od negiranja hrvatske nacije, njezina jezika, prisvajanja Dubrovnika i njegove barokne književnosti, preko subverzija do oružane agresije. Zar to nije svojevrsna socijalna patologija?

BiH, koja je kao i Hrvatska bila 90-ih izložena brutalnoj srbijanskoj agresiji, jedva se održava na nogama, raspeta između prijetnja Republike Srpske da će se odvojiti od BiH i bošnjačkoga unitarizma. Na Kosovu sigurnost održava KFOR. Prema tomu, tko vojno prijeti Srbiji? Nitko! Naprotiv, prijeti Srbija, što potvrđuje njezino mahnito naoružavanje.

Kupnja kineskih raketa tomu je ključna potvrda. Tko to ne vidi, uključujući i stručnjake u NATO savezu, morao bi potražiti najbližega oftalmologa. Treba javno pitati i Europsku komisiju do kada misli iz pretpristupnih fondova dostavljati Srbiji i do 300 milijuna eura godišnje, dok ona istodobno kupuje najrazornije rakete za rat, potencijalno za napad na Hrvatsku, članicu EU-u?

Vučić je početak svojega političkoga djelovanja počeo zagovaranjem Miloševićevih ratova u svrhu uspostave Velike Srbije; zapjenjenim zagovaranjem srbijanske agresije na Hrvatsku, u Glini, nazočnošću na srpskim položajima s kojih je pucano po Sarajevu, glavnomu gradu BiH, pod izgovorom obrane „ugroženoga srpstva“.

Ne bi bilo neobično da u istom stilu završi svoju političku karijeru te započne rat protiv nekoga od svojih susjeda.

U prvoj etapi mobilizacija će mu najvjerojatnije služiti za obračun s unutarnjim protivnicima, „studentima u blokadi“, koje optužuje da su eksponenti stranih agentura, pa i Hrvatske. Nakon toga, prvo što se može očekivati jesu udari balističkim raketama na nekoga od susjeda.

Jesmo li ispali bedaci?

Rat koji svaki dan gledamo na malim ekranima u Ukrajini i na Bliskom istoku, odnosno rusku agresiju na Ukrajinu te izraelsku obranu od prijetnja nuklearnim oružjem, zbog čega u napadu na Iran sudjeluju i SAD, u biti je jedan te isti rat, koji je započeo aneksijom Krima, što se nije baš previše ozbiljno shvatilo na Zapadu.

Može li se u taj rat ukrcati i Vučić? Oružje koje nabavlja i vojna smotra koju najavljuje za Vidovdan bude sumnju da takvo što nije nemoguće. Ostaje pitanje koji će povod odabrati, odnosno kad će krenuti, samostalno ili pilotiran svojim tutorima?

Budući da je dosad nekoliko puta opržio prste zbog paravojnih provokacija, sigurno je da ne će krenuti brzopleto. Ipak bi se želio smjesti u nekom udobnijem kupeu. Zasigurno ne treba misliti da bi to mogla biti „zapadna kompozicija“. Jer, toj kompoziciji jednostavno ne pripada, ni po oružju, ni po ideologiji. Mahom je kupio ili dobio na dar oružje od Rusije i Kine. Iako deklarira tobože nesvrstanost, njegova je svrstanost očita.

Dobro mu je poznata tehnologija kako se može mržnjom „zaluditi“ srbijansku čaršiju spram susjeda. Prorežimska glasila svakodnevno pomažu tomu, pa su bjelodani primjer. Prema tomu osnovni preduvjet – ratnički naboj, uz pomoć medija, ispunjen je potpuno.

U pojedinim zemljama dobro funkcionira peta kolona koja je impregnirana i antisemitizmom na koji u posljednje vrijeme upozorava nekadašnji britanski premijer Tony Blair.

U takvom ozračju nije isključeno da će srbijanski tenkovi ili zrakoplovi koji nose kineske rakete ponovno biti posuti cvijećem, kao što su bili tenkovi tzv. JNA 1991., kad su krenuli na Vukovar. Ostaje čekati naredbu, odnosno casus belli, što u okolnostima paranoje može biti bilo kad i bilo što, čak i neki nebitni događaj! Dostatan za prvu, kako se kaže, inicijalnu iskru!

Hrvatska ne bi trebala pasivno iščekivati taj povod. O njemu trebaju razmišljati i strukture NATO saveza. Jer, rukavicu, osim Hrvatskoj, NR Kina bacila je u lice i tomu obrambenomu savezu, kad je prodala nečlanici NATO saveza hipersonične balističke rakete. Netko će reći da ima od spomenutih raketa puno razornijih bomba, koje su padale po Vukovaru. Ako su nabavljene supersoničke rakete, mogu i tzv. krmače.

Svima je jasno kako su te rakete usmjerene prije svega na članice NATO saveza. Kineski prodavatelji to su dobro znali.

Je li Kina, prodavši Srbiji razorne rakete, time hrvatsko političko vodstvo prevela žedno preko vode? Dok smo se zanosili dobrim političkim i gospodarskim odnosima s NR Kinom i povjerili izgradnju važnih infrastrukturnih projekata, proširili trgovinsko poslovanje, učvrstili novovjeki „put svile“, uslijedio je hladni tuš.

Njemački tisak s pravom je upozoravao kako nije korektno europski novac davati kineskim tvrtkama za gradnju Pelješkoga mosta, pored europskih građevinskih tvrtka koje su se javile na natječaju. No malo se na to osvrtalo. Sada imamo za vratom kineske balističke rakete. Jesmo li ispali bedaci?

Kineska strategija „osvajanja“ svijeta drukčija je od dosad poznatih strategija. Računaju s poslovima, investicijama i trgovinom staviti svijet pod svoju kapu. Dosad su na taj način prodrli duboko u Sibir, Afriku, Južnu Ameriku, Bliski istok!

Hrvatsko je Kraljevstvo u srednjem vijeku, kad su nadirale Osmanlije na hrvatske zemlje, papa Lav X. nazvao „Antemurale Christianitatis“. Nadamo se da papa Lav XIV. ne će u svojem pontifikatu Hrvatsku ponovno nazvati slično!

Da se ozbiljnije shvatilo kinesku taktiku i strategiju, a ona je velikim dijelom u vojnoj filozofiji Sun Tzua, zapravo njegovoj izreci: „Najbolje je pobijediti bez borbe“, mogli su danas Hrvatska i NATO savez biti bezbrižniji i sigurniji!

Zbog kineskih raketa zrak-zemlja u Vojsci Srbije predsjednik Vlade RH Andrej Plenković obećao je pisati glavnomu tajniku NATO saveza Marku Rutteu. Nakon godišnjega izvješća, 26. ožujka, Rutte je na domjenku, kako je prenio Večernji list, rekao novinaru da nema novosti o tom pitanju. „Raspravljamo o tome s Hrvatskom. Tretiramo to ozbiljno, ali nema zasad ništa o čemu bismo izvijestili medije. Nastavak o tom pitanju uskoro ću imati s Andrejom Plenkovićem“, rekao je Rutte.

U Hrvatskoj se u međuvremenu vodi rasprava kojim protuzračnim sustavom odgovoriti na kinesko-srbijanski izazov.

Nas je zanimalo kako bi odgovorio Sun Tzu na provokaciju? Postavili smo stoga pitanje umjetnoj inteligenciji (UI), koja smatra kako treba „smirenošću“ odgovoriti „na provokaciju“.

„Ako je neprijatelj nagle naravi, pokušajte ga još više iziritirati. Poticanjem gnjeva neprijatelja navodiš na krive poteze“, samo su neki od savjeta koje je UI dao na temelju poznate knjige: „Umijeće ratovanja“, kojoj je autor Sun Tzu.

No vratimo se ratu, koji bjesni u Ukrajini i na Bliskom istoku. Poznata je izjava nekadašnjega predsjednika Predsjedništva BiH Alije Izetbegovića, koji je nakon što je 1. listopada 1991. tzv. JNA napala hrvatsko selo Ravno (BiH, op.a.) hladno rekao: „Ovo nije naš rat“. Ubrzo se pokazalo kako je to bio itekako i njegov rat! Slična izjava čula se kad je započeo američko-izraelski napad na Iran od njemačkoga kancelara Merza. Rast cijena nafte i mogućnost da na udaru iranskih raketa budu i europski gradovi, brzo su pokazali da je to ipak i europski rat.

Ovih dana ruski ideolog Vladimir Dugin objavio je članak: „Geopolitika trećega svjetskoga rata“. U članku kaže sljedeće: „Je li treći svjetski rat već započeo ili ne, njegov je geopolitički sadržaj jasan: to je rat između unipolarnosti i multipolarnosti za novu globalnu arhitekturu, za raspodjelu suverenih centara odlučivanja u svijetu“.

Multipolarnost koju toliko zagovara Dugin, i neki hrvatski analitičari, ništa bitno u pozitivnom smislu ne donosi svijetu, državama koje žele biti slobodne, osim natjecanja u naoružavanju i novih ratova. Zar bipolarni svijet, koji je bio organiziran oko SAD-a i SSSR-a, nakon Drugoga svjetskoga rata nije to najbolje pokazao? Raspao se krajem 1980-ih, kad se raspao jedan od polova uslijed ekonomskih i drugih problema. Kroz multipolarnost Ruska Federacija pokušava vratiti svoju političku, ekonomsku i vojnu nadmoć, ali ratom protiv suverene Ukrajine pokazala je svoju nemoć. Našla se u začaranom krugu, kao što nije imala valjanih razloga započeti taj rat, sada ne zna kako ga završiti, pa pokušava proširiti svjetske požare.

Ne će biti iznenađenje ako se Vučić uplete u mrežu ratnih požara. Na početku smo pitali: zar na sve načine Vučić ne traži – casus belli?

Marko Curać