Treba li zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević biti zahvalan hrvatskoj Vladi zbog organizacije proslave dočeka brončanih rukometaša?

Slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje.

- Članak 16. Ustava RH

“

”

Na početku srpske agresije na Hrvatsku hrvatsko političko vodstvo osim organiziranja obrane državnoga teritorija od Vukovara do hrvatskoga juga suočilo se s jednim neobičnim činom. U jeku bombardiranja Dubrovnika, grada pod zaštitom UNESCO-a, 24. studenoga 1991., u hotelu „Croatia“ u Cavtatu pod zaštitom okupacijske JNA Aleksandar Aco Apolonio proglasio je Republiku Dubrovnik. Tom se prilikom novoizabrani premijer samoproglašene republike Aco Apolonio obratio sudionicima sastanka uz ino rekavši: „Ovdje uživamo slobodu. A Jugoslavenska narodna armija nikada nije bila okupacijska sila, kako je pokušavaju omalovažiti fašističke i ustaške vlasti. Ona nam ovdje jamči slobodan život i uvjete da vlastitim naporima obnovimo ono što je rat uništio“ („Na ruševinama Republike Aca Apolonija“, Vreme, 31. srpnja 2025.).

Taj čin šokirao je dubrovačku i hrvatsku javnost.

Gotovo 35 godina poslije toga šokirala je jedna druga vijest ne samo Zagrepčane nego čitavu hrvatsku javnost. Vijest objavljena u večernjim satima 1. veljače glasila je da ne će biti organiziran doček brončanih rukometaša na zagrebačkom Trgu bana Josipa Jelačića, kako je to bilo u organizaciji hrvatske Vlade, Grada Zagreba i Hrvatskoga rukometnoga saveza samo godinu prije toga, kad se reprezentativna rukometna vrsta ovjenčala srebrnom medaljom. Objavljeno je da je doček otkazao Hrvatski rukometni savez. No zagrebački je gradonačelnik Tomislav Tomašević u nedjelju kasno navečer (1. veljače) priopćio da dočeka rukometnih reprezentativaca na Trgu bana Josipa Jelačića u ponedjeljak (2. veljače) ne će biti jer nisu mogli udovoljiti njihovu zahtjevu da se dogovorenim izvođačima mora priključiti i pjevač Marko Perković Thompson.

Po Tomaševićevim riječima, kako su prenijeli mediji, to bi bilo protivno odluci Skupštine Grada Zagreba „oko korištenja ustaškog pozdrava, koje vrijede za sve izvođače, pa i Thompsona koji je ta pravila već prekršio na koncertu u Areni“ te zbog toga „nismo mogli udovoljiti zahtjevu rukometnih reprezentativaca“.

Nametnulo se iste te večeri pitanje: kako u organizaciji ne sudjeluje hrvatska Vlada? No mnoga pitanja i odgovori ostali su u zraku jer je već bilo poprilično kasno. Uglavnom, jadno je bilo gledati, kako su kamere pokazale, vraćanje opreme za doček u kamione.

Mnogi su te večeri otišli s gorčinom na spavanje jer su sredstva priopćavanja čitav dan razglašavala veliki doček rukometaša na glavnom zagrebačkom trgu.

Obrat se dogodio na Svijećnicu

Nešto prije podne, 2. veljače, na blagdan Svijećnice (Kandalore), vijest koju je priopćio ministar turizma i sporta Tonči Glavina, da će doček brončanim rukometašima na zagrebačkom glavnom trgu organizirati hrvatska Vlada skupa s Hrvatskim rukometnim savezom, razvedrila je mnoga lica građana. Poniženje i zaprepaštenje ubrzo se pretvorilo u ponos.

Još ujutro, dok je otkaz dočeka bio na snazi, čula su se razna negodovanja građana na račun gradske vlasti s Tomislavom Tomaševićem na čelu. Moglo se čuti razne pozive na prosvjede, organizaciju dočeka na „slobodnom teritoriju“ itd.

Uz objavu da će hrvatska Vlada organizirati doček rukometaša jedan je televizijski medij, inače poznat po konstantnom blaćenju Vlade, optužbama za fašizaciju, korupciju, okupaciju institucija, sada išao dalje u „pumpanju“ polarizacije u svezi s dočekom.

Pokušao se nametnuti narativ o „državnom udaru na lokalnu vlast“, pa se govorilo „ustavnom udaru“. No svakomu prosječnomu građaninu bilo je jasno da nema riječi o „državnom udaru“. Poznato je što je državni udar ili puč – neustavna i obično nasilna smjena vlasti, često uz pomoć vojske kako bi se uspostavila kontrola nad sigurnosnim sustavom te radi prevlasti u informacijskom i medijskom prostoru. Od toga se ništa nije dogodilo jer su mediji ostali slobodni, nastavili su na isti način izvještavati, a gradonačelnik je održao izvanrednu konferenciju u Koncertnoj palači Vatroslava Lisinskoga, koju su mediji uredno razglašavali.

Bilo je pomalo smiješno gledati na televizijskom kanalu N1 kada je novinarka pokušala navući Vedrana Đulabića s Katedre za upravnu znanost zagrebačkoga Pravnoga fakulteta da Vladinu organizaciju dočeka brončanih rukometaša nazove državnim udarom, a on to odlučno i nedvosmisleno odbacio.

Nasuprot državnomu udaru, koji se smatra nasilnim i protupravnim preuzimanjem vlasti od strane pojedinaca ili skupina izvan ustavnoga okvira, često uz uporabu vojske, ustavni udar smatra se „mekšom“ inačicom u kojoj se rabi privid legalnosti u svrhu zloporabe postojećih pravnih mehanizama za postizanje neustavnih promjena.

Organizacijom dočeka rukometaša, hrvatska Vlada niti je imala svrhu niti je obavila nekakve „neustavne promjene“.

Kad nije prošla priča o „državnom udaru“, zatim „ustavnom udaru“, pokušalo se prodati narativ o „izvanrednom stanju“

Medijski „fortunal“ na hrvatsku Vladu spomenuti medij vodio je puna dva dana. U nastavku zasjedanja Hrvatskoga sabora, 3. veljače, nastupi zastupnika lijeve oporbe još su više zapalili ozračje u svezi s organizacijom dočeka. Mogli bismo ovdje navesti više izjava zastupnika koji su išli za što dubljim podjelama i čak u nekim svojim ocjenama odmaknuli dalje od pisanja Vučićevih medija, koji više od desetljeća optužuju Hrvatsku za „ustašizaciju društva“. Sve je razvidnije da dijelu zastupnika sabornica služi ne samo za stvaranje podjela u društvu nego i za neargumentirane, paušalne potvore protiv hrvatske Vlade. Prije nego što to eskalira bilo bi nasušno preventivno ukinuti zastupnicima imunitet, pa neka svoje tvrdnje dokažu na sudu. Takav prijedlog ima osnova u hrvatskom Ustavu, koji kaže da su „svi pred Zakonom jednaki“. Jedna druga pojava koja kod građana izaziva zebnju jest to što mnogi u hrvatskom društvu žele biti sudci, među njima i neki bučni zastupnici.

Nakon što se nije ukorijenila teza o državnom udaru, pokušalo se s pričom o „institucionalnom nasilju“. Kad ni to nije imalo većega odjeka, 4. veljače prešlo se na narativ o „izvanrednom stanju“. Na ovom je portalu prije dvije godine objavljen tekst: „Tko gura Hrvatsku u izvanredno stanje?“ Povod je bila prijetnja uličnim prosvjedima saborske zastupnice Sandre Benčić zbog izbora Ivana Turudića za državnoga odvjetnika. Tada sam citirao kako talijanski filozof Giorgio Agamben definira izvanredno stanje: „Jedno od bitnih obilježja izvanrednog stanja – privremeno ukidanje razlike između zakonodavne, sudske i izvršne vlasti – pokazuje ovdje svoju tendenciju transformiranja u trajnu praksu vladanja“ (Giorgio Agamben: „Izvanredno stanje“, Zagreb, 2008.).

Ništa od ovoga nije bilo u slučaju dočeka brončanih rukometaša koji su organizirali hrvatska Vlada i Hrvatski rukometni savez da bi se moglo brbljati o „izvanrednom stanju“.

No vratimo se malo, rečeno je da se dogodilo „institucionalno nasilje“. Dakle, hrvatska Vlada izvršila je nasilje spram odluke gradonačelnika jer je mimo njega organiziran spomenuti doček. Bilo je smiješno gledati kako su komunalni redari pokušali spriječiti postavljanje pozornice na zagrebačkom glavnom trgu, pisali kazne, a policija ih udaljavala. Tada mi je drugi put pala misao na postupak Aleksandra Apolonija, 1991. Upitao se kamo smo stigli, zar ovo nema tendenciju uspostave „zagrebačke republike“, nasuprot članku 1. Ustava o Hrvatskoj kao „jedinstvenoj i nedjeljivoj demokratskoj državi“.

Taj članak hrvatskoga Ustava bio je zaboravio nekadašnji javni tužitelj Aco Apolonio, pa se upustio u avanturu sa svojim Pokretom za demilitariziranu autonomnu dubrovačku republiku. Imao je i pečat toga pokreta koji je lupao po letcima koje je u to vrijeme raspačavao po okupiranom dijelu hrvatskoga juga, pozivajući dubrovačke sugrađane „u kolo za Republiku“.

U raspravi u svezi s organizacijom dočeka rukometaša, odnosno opravdanja „institucionalnoga nasilja“ pozivalo se na članak 4. Ustava Republike Hrvatske, koji kaže da je „državna vlast ograničena zajamčenim pravom na lokalnu i područnu samoupravu“.

Tu bi u pravilu političke analize stale. Spomenuti članak, međutim, u drugom stavku naglašava da „načelo diobe vlasti uključuje oblike međusobne suradnje i uzajamne provjere nositelja vlasti“.

Postavlja se pitanje: zašto je Grad Zagreb isključio „suradnju“ s hrvatskom Vladom u svezi s organizacijom dočeka rukometaša? Što mu je smetalo u pripremi dočeka brončanih rukometaša, a nije mu smetalo u pripremi i organizaciji srebrnih rukometaša? Je li htio pobrati političke bodove samostalno, iskoristiti efekt prijenosa osjećaja ili je riječ o složenijim igrama oko borbe za vlast na razini države, jer ne treba zaboraviti da su možemovci skupa s esdepeovcima još prije proglasili pohod na osvajanje državne vlasti.

Tomašević: Vlada direktno sudjeluje u rušenju demokratski izabrane vlasti

Mediji su 2. veljače u popodnevnim satima izvijestila o izvanrednoj konferencije za novinstvo gradonačelnika Tomaševića na kojoj je rekao da je Vlada odlučila na silu organizirati doček na kojem će pjevati Marko Perković Thompson. Dozvolu o korištenju javnoga gradskoga prostora nije tražila i time je napravila, rekao je, nezapamćeno institucionalno nasilje, a Plenković je time pokazao da ne poštuje demokratski izabranu vlast u Zagrebu.

„Ovo je udar države na Grad Zagreb, ovo je isto tako kršenje Ustava koji govori u članku 4. o pravu na lokalnu autonomiju. Ovo što se sad događa, vjerujem da je mnoge u Hrvatskoj, ne samo u Zagrebu, šokiralo da je tako nešto uopće moguće“, rekao je. Dodao je i da se ne sjeća da je bilo koja vlada napravila ono što je napravila ova vlada i da to gleda u kontekstu toga da HDZ nije uspio preuzeti vlast u Zagrebu na demokratskim izborima nego to radi sada institucionalnim nasiljem odnosno na silu.

Tomašević smatra kako su maske pale, da HDZ sudjeluje u onom što je Thompson govorio na koncertu, 27. prosinca 2025. u zagrebačkoj Areni. „Vlada sudjeluje direktno u rušenju demokratski izabrane vlasti“, izjavio je.

Kako se organizacijom dočeka rukometaša može sudjelovati u rušenju zagrebačke vlasti, potpuno je nejasno. To se nije moglo vidjeti tijekom proslave dočeka, a ni nakon njega.

Zapravo, puno bi se lakše moglo obrazložiti da hrvatska Vlada nije organizirala doček rukometaša, građansko nezadovoljstvo preraslo bi najvjerojatnije u rušenje gradske vlasti od strane samih građana.

U medijskim raspravama bilo je dosta riječi o tome da je rukometna reprezentacija „politički instrumentalizirana“, da su navodno pobjednici postali gubitnici,  ali nije zapelo nikome za oko, čak ni političkomu analitičaru kojemu su ljudska prava stalno na ustima, da su upravo na mediju na kojem se često pojavljuje ti rukometaši svedeni na „ovce“ koje netko vodi „na uzici“.

Takvo ponižavanje rukometaša, u razgovoru dvoje novinara pred kamerama, koji tobože nemaju svojih „političkih stavova“, koji samo „znaju igrati rukomet“, bilo je bez presedana. Bio je to izravan udar na ljudsko dostojanstvo, dostojanstvo konkretno rukometaša! Ako ljudska odlika može biti hrabrost, zašto ne bi bio dopušten i kukavičluk?! Drugim riječima, svi ljudi ne moraju biti politički osviješteni, a često i ostrašćeni, kao dio novinara N1.

Tko od Zagreba želi napraviti „corpus separatum“?

Vratimo se postupku Aleksandra Apolonija, samoproglašenoga dubrovačkoga kneza. Zapravo, prvi je put na njegov postupak moglo podsjetiti to što je skupštinska vladajuća koalicija u Gradu Zagrebu krajem prošle godine donijela zaključak kojim je gradonačelniku bjanko dopušteno intervenirati kada smatra da treba spriječiti manifestacije jednoga totalitarizma, a na manifestacije onoga drugoga može i zažmiriti, jer u zaključku nije naveden. To je bio čisto ideologizirani zaključak koji ne samo da je Grad Zagreb vratio u vrijeme bivšega sustava nego je dao gradonačelniku ovlasti, mimo zakonskih propisa, kakve nema ni jedan župan, načelnik ili gradonačelnik u Hrvatskoj. Time je Zagreb postao „corpus separatum“. Nakon toga zaključka znak za uzbunu trebao se upaliti na mnogim mjestima, prije svega u Ustavnom sudu. Prešlo se preko toga i sada imamo vatru koja može u daljnjim diobama i sukobljavanjima prerasti u požar. Zašto se zaboravilo i na članak 16. Ustava RH? Vrijedi u kontekstu zaključka Skupštine Grada Zagreba citirati ga u cijelosti: „Slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje.

Svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.“ I pravo na javno okupljanje može se ograničiti isključivo zakonom, nikako aktima ili zaključcima jedinica lokalne samouprave. To je ustavna i pravno-civilizacijska abeceda.

U svezi s tim zaključkom, ima „stručnjaka“ koji zaboravljaju citirani članak, ali se pozivaju na Izvorišne osnove Ustava RH pa ističu „antifašistički karakter države“. Izvorišne osnove imaju sasvim drugi smisao. Njima je svrha pokazati „tisućljetnu nacionalnu samobitnost i državnu opstojnost hrvatskoga naroda“ u različitim državnim oblicima. To što se navodi državna suverenost u razdoblju Drugoga svjetskoga rata, nasuprot proglašenju NDH, u odlukama ZAVNOH-a, ne znači da je time zacementirano stanje koje je slijedilo nakon toga i stavljen na pijedestal jugo-komunistički antifašizam, jer je paralelno postojao nepriznati katolički antifašizam, kojemu su bile neprihvatljive i komunistička ideologija i metode. Zato u navedenom kontekstu Izvorišnih osnova slijedi stajalište koje se preskače, a kaže, uz ino, „na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava“ hrvatski je narod „na prvim demokratskim izborima“ (1990.) slobodno izraženom voljom potvrdio „svoju tisućgodišnju državnu samobitnost“. Završno se ističe da je u Ustavu (1990.) i pobjedom u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu hrvatski narod iskazao svoju odlučnost i spremnost za uspostavu i očuvanje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske države.

I na kraju zaključimo: organiziranjem dočeka brončanih rukometaša hrvatska Vlada postupila je po članku 113. Ustava RH koji joj stavio u zadatak vođenje „... i unutarnje politike“.

Nedvosmisleno, spasila je od poniženja rukometaše i sve pristaše hrvatskih športskih uspjeha, koji su u konačnici uspjesi Republike Hrvatske. Bilo je ljepše vidjeti Trg bana Jelačića ispunjen veselom i raspjevanom mladošću, nego tjeskobu i bijes koji su obuzeli građane nakon odustajanja od proslave dočeka rukometaša. Konačno, umjesto upravne i ustavne tužbe, možemovci s gradonačelnikom Tomaševićem na čelu trebali bi biti zahvalni hrvatskoj Vladi što je organizirala doček, kad je gradonačelnik izgubio osjećaj za realnost. Jer ta Vlada spasila je nabrijane možemovce i njihove ideološke patrone prosvjeda koji bi, poznavajući i površno građane, krenuli kad-tad na gradsku vlast zbog uskrate slavlja jedne ne baš minorne športske pobjede, posebno poniženja rukometaša i hrvatskih građana uopće!

Marko Curać