Hrvatski disidenti iz 70-ih godina prošloga stoljeća sigurno ne bi podržali retrogradne projugoslavenske poruke s nedavnih marševa ljevice u Zagrebu, Zadru, Rijeci i Puli

Američko-hrvatska spisateljica Julienne Bušić na posljednjim stranicama osvrta „Govoriti gluhima: hrvatski disidenti i disonanca Zapada“, objavljenoga u sklopu dvojezične autoričine knjige „Krik hrvatskih disidenata i disonanca Zapada / Croatian Dissidents and the Dissonance of the West “ (Školska knjiga, Zagreb, 2024.) među ostalim je napisala: „Prošlo je trideset godina, a još ima znakova da je Projekt Jugoslavije živ i zdrav. Postoji pregršt 'balkanskih' udruženja te nevladinih udruga koje su obilno financirane, a cilj im je 'brisati' granice – narodne, jezične, političke – te utjecati na rezultate izbora (...) One koji dižu uzbunu tvrdeći da se sprema uskrsnuće Jugoslavije često se naziva 'teoretičarima urote' ili paranoicima.“

Ta je konstatacija, kad sam ju čitao krajem prošle godine, nakon što je knjiga predstavljena na Interliberu, zazvonila, ali ne tako snažno kao nakon što je inicijativa „Ujedinjeni protiv fašizma“ organizirala 30. studenoga 2025., godinu dana poslije objave knjige, prosvjedne marševe u Zagrebu, Zadru, Rijeci i Puli, na kojima se okupilo više tisuća građana kako bi se suprotstavila navodnomu buđenju fašizma u Hrvatskoj. Marševe u četiri hrvatska grada trebalo bi shvatiti kao poziv na mobilizaciju demokratskih snaga kojima je stalo do suverene hrvatske države ugrađene u zapadne političke i vojne integracije, a protiv medijsko-politički iskonstruirane stvarnosti po kojoj u Hrvatskoj jedinoj u Europi „cvjeta fašizam“, nude se „balkanske federacije“, što godinama promiče na razne načine službeni Beograd.

Nakon što je Hrvatska odbacila jugosocijalističku tvorevinu, SFRJ, obranila se od srpske vojne agresije i oslobodila svoje okupirano državno područje, ne bi smjela dopustiti da simboli i transparenti viđeni na spomenutim marševima postanu hrvatska zbilja jer to bi bio povratak u totalitarizam, u živi balkanski pijesak u kojem bi Hrvatska izgubila teško obranjenu slobodu, svoj politički i kulturni identitet.

Na tim skupovima građani su mogli vidjeti ne samo zastave SFRJ, SUBNOR-a i SRH, kojima je mjesto u muzejima, nego i zloguke transparente koji su nosili poneseni marševci. Televizijske kamere zabilježili su jasne poruke tih skupova na transparentima:

„Balkanska federacija bez država i nacija“, „Od Une do Dunava, neprijatelj je isti: Drotovi, političari i kapitalisti“, „Za Rosu s Kozare“, „Ni jedna nacija nas ne spaja, ni jedna granica nas ne razdvaja“, „Tourists are not safe in Croatia“, ćirilični natpis „Jedan jezik, jedna borba“ te onaj s prijetećom mrtvačkom glavom, u objašnjenjima kasnije nazvan simbolom generacije Z. Čitajući te transparente čovjek se pita: je li moguće da je takvo što pisano u Zagrebu, ili možda doneseno izvana i tko zapravo stoji iza ovih marševa, u četiri hrvatska grada?

Kad smo kod poruka, zanimljivo je vidjeti kako je to prikazala nacionalna novinska agencija – Hina. U skupnom izvještaju s tih marševa izvijestila je ovako: „Okupljeni su potom s Glavnog kolodvora krenuli na Trg bana Jelačića, noseći transparente s porukama poput 'Fašizam je mržnja', 'Kontra sili, kontra mraku' i 'Planeta gori, fašisti je ubijaju'.“

One natpise koje smo prije spomenuli novinari Hine ili nisu vidjeli ili su ih smatrali nebitnim?

Upravno vijeće Hine izabralo je krajem rujna novoga ravnatelja te nacionalne novinske agencije. U uređivačkoj politici, što bi se moglo zaključiti iz spomenutoga izvještaja, nema bitnih promjena. Ako će ostati ista uređivačka politika, je li bilo potrebno mijenjati čelnoga čovjeka agencije?

Julienne Bušić knjigom „Krik hrvatskih disidenata i disonanca Zapada“ popunila prazninu u hrvatskoj historiografiji

U Zagrebu su prosvjedi, za razliku od drugih gradova (npr. Zadra i Rijeke), prošli mirno. No kako bi marševi s takvim natpisima prošli u Vukovaru, Osijeku, Gospiću, Dubrovniku, gdje su nekad bile prve crte obrane? Odgovor nije teško predvidjeti.

No ovdje se nameće jedno drugo pitanje: kako bi na ove marševe reagirali poznati hrvatski disidenti: dr. Franjo Tuđman, Vlado Gotovac, Ivan Zvonimir Čičak, Petar Šegedin, Marko Veselica, Bruno Bušić, čije je intervjue i tekstove Julienne Bušić uvrstila u svoju knjigu, točnije hrestomatiju „Krik hrvatskih disidenata i disonanca Zapada“, najvažnije publicističko-znanstveno djelo objavljeno krajem prošle godine u Hrvatskoj, koje je nagrađeno Nagradom „Ljubice Štefan“. Temi koja je trebala biti zadaćom hrvatskih instituta, predmet multidisciplinarnoga istraživanja jer desetljećima predstavlja prazninu u hrvatskoj historiografiji, posvetila se stručno, samozatajno i hrabro. Ne računajući na nagrade i medijsku promidžbu, svjesna stanja u današnjoj Hrvatskoj u kojoj na medijskoj pozornici prevladavaju novinska pera kojima hrvatski disidenti, koji su se ustrajno borili, unatoč i montiranim sudskim procesima i zatvorima, za neovisnu Hrvatsku, hrvatski identitet, slobodu naroda i njezinih građana, jednostavno rečeno ne znače ništa. Julienne Bušić nije otvorila samo jednu zanemarenu temu nego upozorila na naš odnos prema ljudima, koji su bili svjetionici slobode u doba neslobode za hrvatski narod, totalitarizma.

Dio tih pera najradije bi da ih nikada nije bilo, i danas „nariču“ za balkanskom krčmom, Beogradom, žale što ne mogu pjevati i plesati po taktovima „Od Vardara pa doTriglava...“

Kultura kao prostor za promicanje političkoga jugoslavizma

Ne odustajući od ujedinjenja, izgubivši politički okvir, Jugoslaviju, neka od tih pera promiču na sve načine kroz kulturu ujedinjenje. Pod kulturom podvaljuju balkansku krčmu.

Kultura je postala utočište njihovih političkih ideja, koje je hrvatski narod referendumom i borbom protiv jugosrpske agresije odbacio.

Nekad je na jezičnom planu to bio Bečki dogovor 1850., zatim Novosadski dogovor 1954. godine i u naše vrijeme Sarajevska deklaracija o zajedničkom jeziku 2017. U svim tim stranputicama sudjelovali su i Hrvati, ne vodeći računa kamo ih to vodi. No dok su Bečki i Novosadski dogovor odbačeni, prije nego što su se osušili potpisi na tim dokumentima, ne vidimo da je bilo tko odbacio Sarajevsku deklaraciju, premda je u međuvremenu donesen Zakon o hrvatskom jeziku. Ako je tako, zašto se čudimo kad 2025. na marševima protiv „fašizma“ čitamo ćirilični transparent „Jedan jezik, jedna borba“?! Zar spomenutu Sarajevsku deklaraciju nije potpisala jedna od perjanica parlamentarne stranke Možemo! Sandra Benčić, koja je bez zadrške prisegnula kao zastupnica dva puta na Ustav RH?

Da nije bilo upornosti izdavača i autorice, knjiga „Krik hrvatskih disidenata i disonanca Zapada“, koja je predstavljena u Zagrebu i u nekoliko gradova, potonula bi skupa s malom nakladom u tami skladišta izdavača.

Hoće li se na kamenu temeljcu, koji je uspješno postavila Julienne Bušić, vinuti „zgrada“ o hrvatskim disidentima u obliku dokumentarnih filmova, leksikona i drugih izdanja ili će sve ostati prekriveno šutnjom, pokazat će vrijeme. Jednako, vrijeme će pokazati jesu li hrvatski disidenti bili svijetla hrvatska točka ili, kako to misle marševci, nešto što treba, kako oni to dobro znaju, zaboraviti i gurnuti pod tepih?

Zanimljivo je ponašanje organizatora tih marševa, i svih onih koje smo vidjeli na tim prosvjedima, a smatraju se „hrvatskom ljevicom“, borcima protiv „fašizma“. Nitko od njih nije se pojavio na godišnjicu smrti prvoga demokratski izabranoga hrvatskoga predsjednike na njegovu grobu na zagrebačkom Mirogoju, iako im je često na ustima njegovo ime kad je riječ o borbi protiv fašizma. Što se iz svega može zaključiti: još mu nisu oprostili što je poveo hrvatskih narod u borbu za oslobođenje od jugoslavenskih okova. Još je za njih predsjednik stranke „opasnih namjera“, kao i aktualni predsjednik HDZ-a. Njihove su misli u nekom paralelnom svijetu. I dok bude tako, hrvatska ljevica bit će izgubljena u Hrvatskoj i Europi. Jednostavno nevažna! Spremna na stvaranje buke i rušenje, bez prepoznatih programa, izvan državotvornih tokova, jednostavno izvan dijeljenja svakodnevice i perspektive sa svojim narodom.

Jugoslavenski orijentirana ljevica u Hrvatskoj svjesna je da se Jugoslavija za sada ne može obnoviti, ali zato hoće Hrvatsku po jugoslavenskim pravilima.

Mediji, izdavačke i kulturne ustanove te udruge civilnoga društva kreiraju hrvatsku „paralelnu“ stvarnost

Koji mjesec prije nego što je Julienne Bušić objavila knjigu o hrvatskim disidentima, kod istoga izdavača pojavila se knjiga umirovljene sveučilišne profesorice Mirjane Kasapović „Zbogom postjugoslavenstvu! Prilog demitologizaciji hrvatske politike i društva“. Ni ta knjiga nije imala adekvatnu javnu recepciju.

Nakon bučnih marševa hrvatske ljevice, okupljenih oko neidentificiranih inicijatora i inicijative „Ujedinjeni protiv fašizma“, budući da u novinskim izvještajima nije navedeno tko sve stoji kao organizator tih prosvjeda, vrijedi citirati kratko iz završnih stranica spomenute knjige neka autoričina zapažanja, koja nedvosmisleno pokazuju tko u Hrvatskoj održava postjugoslavenstvo na životu.

„Može se zaključiti da su posjugoslavenska naracija i diskurs svojstveni krajnje malobrojnoj manjini u hrvatskoj akademskoj i znanstvenoj zajednici. Njihova je neizmjerna društvena vidljivost posljedica posredovanja nekadašnjih institucija: medijskih, izdavačkih i kulturnih ustanova te udruga civilnog društva. Ti akteri nastoje kreirati usporednu ideološku i političku 'stvarnost', prikazati osobne i skupne ideološke fikcije kao činjenice, učiniti ih dijelom političkoga i društvenoga života Hrvatske.“

Tim ocjenama nema se što dodati, osim da je u dijelu stranačke scene, preciznije u nastupima političkih aktivista, jednako prisutna postjugoslavenska nostalgija i sentiment. U medijskom prostoru na tom tragu sve su uočljiviji kremaljski „repetitori“, ponekad zaogrnuti „trumpizmom“ i „suverenizmom“. Konkretno u hrvatskom javnom prostoru, onom medijskom, ima puno emisija o raznim društvenim pitanjima, ali da se povede rasprava o nekoj knjizi, porukama te knjige, kao primjerice o spomenutima, nema šanse. Jednostavno nema dijaloga, kopaju se sve dublji rovovi, anatemizira se protivnike. U takvoj situaciji, postavlja se jedno pitanje, imajući pred očima prvoga hrvatskoga predsjednika: imamo li predsjednika države?

Na marševima, kako smo spomenuli, bili su istaknuti natpisi „Balkanska federacija bez država i nacija“ i „Ni jedna nacija nas ne spaja, ni jedna granica nas ne razdvaja“. Te poruke nisu samo u suprotnosti s Ustavom RH, već sa svim onim što su zagovarali hrvatski disidenti. Takve poruke mogu se razumjeti kao zagovor projekta velike Srbije, a i iza poruke na subnorskoj zastavi „Za slobodnu socijalističku domovinu“, dekonstrukcija današnjega političkoga uređenja i povratak u socijalizam.

Predložili bismo tima koji danas zastupaju tu „slobodu“ neka pročitaju iz knjige Julienne Bušić tekst „Zatvori u Hrvatskoj“, koji je Bruno Bušić objavio u inozemnim tiskovinama 1975. U tom tekstu svjedoči što je prošao u Istražnom zatvoru u Zagrebu te u kaznionici Stara Gradiška. „Zatvorska uprava prodaje krv zatvorenika banci krvi. Gotovo svaki mjesec dolazi skupina liječnika i zatvorenicima vadi krv. U načelu, davanje krvi je dragovoljno, ali zatvorenici su manje-više prisiljeni da budu dobrovoljni davatelji“, piše Bušić, navodeći kako je s druge strane u zatvoru „zdravstvena skrb ništavna“ jer se zatvorskim liječnicima koji „nemaju morala, beskorisno obratiti za pomoć“.

Kad se zaziva „balkanska federacija“ i „socijalistička domovina“, kako se ne sjetiti Bušićeva teksta, budući da ni jedna „balkanska federacija“ ili Jugoslavija ne može opstati bez represije i zatvora?

Sudbina Matoševe kuće u Tovarniku i Šegedinova romana „Poraz“ ili postdisidentska sudbina

Zaslužuje upozoriti na ćirilični natpis s marševa „Jedan jezik, jedna borba“. Ne samo što asocira na onaj „Ein Volk, ein Reich, ein Führer“ nego nas vraća u vrijeme kada se vodila borba za naziv i položaj hrvatskoga jezika, kada se zbog zalaganje za taj jezik hrvatske ljude proglašavalo nacionalistima, državnim neprijateljima, kontrarevolucionarima. Nakon što je hrvatski jezik zaštićen Ustavom RH 1990. i dobio svoj zakonski okvir Zakonom o hrvatskom jeziku početkom 2024., u porukama s marševa nudi se odustajanju od hrvatskoga jezika i hrvatske jezične politike, praktično zatiranje imena hrvatskoga jezika, povratak na jedan b-c-h-s jezik. Što bi na to rekao jedan od prvih hrvatskih disidenata, koji je svojim političkim romanom „Izdajnik“ otvorio pitanje hrvatskoga jezičnoga identiteta. Premda napisan 1964., nije mogao biti objavljen pod izgovorom kako „nema literalnih vrijednosti“. Objavljen je u dvama nastavcima časopisa Matice hrvatske „Kolo“ 1969., iako je u mnogočemu bio prethodnikom Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Nakon objave u „Kolu“ prošlo je više od dvadeset godina te je 1993. objavljen u Maloj knjižnici Matice hrvatske. Iako rasprodan, nije ušao u izbor Šegedinovih djela u biblioteku Stoljeća hrvatske književnosti Matice hrvatske.

„Izdajnik“ je čekao gotovo trideset godina da bude objavljen kao knjiga. Koliko će čekati roman „Poraz“, koji je Šegedin počeo pisati nakon sloma Hrvatskoga proljeća, 1971., nije poznato. Kad sam prije stanovitoga vremena pokušao upozoriti na važnost objave toga romana, na osnovi onoga što mi je pričao Dubravko Jelčić, odgovoreno mi je da „insinuiram“ i „iznosim neistinite navode“ o neobjavi spomenutoga romana. Sve što sam objavio rekao mi svojedobno Dubravko Jelčić i nikad nije spomenuo „nestvarno visok iznos honorara“ kao zaprjeku njegovoj objavi! Jelčića nikada nisam doživio kao nevjerodostojnu osobu! Svojedobno mi je s oduševljenjem javio: „Imamo 'Poraz' na CD.“

U nekom prošlom vremenu razlogom što nisu htjeli objaviti „Izdajnika“ bio je izgovor da „nema literalnih vrijednosti“, danas je razlog „nestvarno visok iznos honorara“. Matici hrvatskoj postao je Šegedin preskup! Je li bio preskup tisak na desetke tisuća knjiga koje nisu nikada našle kupca?

Ovom prilikom, dok se čeka rasplet sudske ovrhe koju na vukovarskom sudu vodi MH, valja podsjetiti na sudbinu Matoševe kuće u Tovarniku. Nakon Glavne skupštine u listopadu 2022., mediji su izvijestili: „Matica hrvatska nakon skoro dva desetljeća riješila slučaj Matoševe spomen-kuće u Tovarniku“.

Matičina formula rješenja izgledala je ovako: „Glavna skupština MH na svom zasjedanju 22. listopada odlučila je da se spor oko Matoševe spomen-kuće nakon 18 godina okonča na način da se dug od 240.000,00 kuna, koji je Matica hrvatska potraživala i pravomoćnom presudom dobila od Društva A. G. Matoša, te novac od zateznih kamata i sudskih troškova u višestrukom iznosu od glavnice, podare Općini Tovarnik, ali pod uvjetom da Općina Tovarnik novac smije utrošiti isključivo za izgradnju Matoševe spomen-kuće, o čemu će se u studenome ove godine zaključiti ugovor s Općinom.“

Ni nakon tri godine, kako nam je ovih dana potvrdio u razgovoru Anđelko Dobročinac, načelnik Općine Tovarnik, ugovor nije zaključen. Po njegovim riječima Matičin prijedlog nikad nije bio na dnevnom redu Općinskoga vijeća jer jednostavno nije bilo razloga raspravljati o „mačku u vreći“. Ovdje podsjećam na slučaj Matoševe kuće jer taj spor traje već 30 godina. Književni povjesničar Dubravko Jelčić bio je Hini 2002. izjavio da se nada kako će Šegedinov velebni roman „Poraz“, koji je „kruna“ njegova književnoga rada biti objavljen „iduće godine“. Dakle, to je trebalo biti 2003., a ovo je kraj 2025. Matoševa kuća i Šegedinov „Poraz“ dva su „kamena“ na prsima Matice hrvatske.

Netko će možda postaviti pitanje: što od prethodnoga ima veze s temom marševa i hrvatskih disidenata? Samo kratko: nevjerojatno je kako MH nije reagirala na poruke koje su nosili marševci, posebno one „Jedan jezik, jedna borba“; disidenti u Hrvatskoj imaju svoju postdisidentsku sudbinu! Osim Vlade Gotovca, po kojem u zapadnom dijelu Zagreba nosi ime ulica, nitko od poznatih hrvatskih disidenata nije dobio u Zagrebu, u kojem su rođeni ili proveli najveći dio života, nikakav znamen, ime ulice, škole, institucije. Jedna livada dobila je u Zagrebu ime Trg Franje Tuđmana, podignut mu je spomenik, ali ne zbog njegove disidentske uloge, nego zbog zasluga za stvaranje hrvatske države, kao prvom hrvatskom demokratski izabranom predsjedniku.

Novinski izvještaji o marševima

Već smo konstatirali kako u novinskim izvještajima nisu identificirani organizatori marševa. U pogledu publiciteta, od dva glavna zagrebačka dnevna lista, Večernji list i Jutarnji list, samo je jedan na naslovnici od 1. prosinca 2025. objavio marševe kao važan dnevni događaj. Izvještaji su u oba lista na unutarnjim stranicama, četvrtoj, odnosno šestoj strani. Večernji list osim izvještaja ima komentare toga događaja komunikacijskoga stručnjaka Petra Tante, sociologa Dragana Bagića i analitičara Mate Mijića. Bagić smatra potrebnim definirati značenje antifašizma danas. „To je posebno važno u našem kontekstu u kojem je od 1945. 'utrpano' u taj pojam puno značenja koja mu ne bi trebala pripadali. Antifašizam se danas jasno mora odmaknuti od konotacija koje su u njega spremili komunisti nakon Drugoga svjetskog rata, kao što je jugoslavenstvo i komunizam, da bi mogao biti jaka poruka onim radikalima koji gaje sentimente prema fašizmu“, smatra Bagić.

Mijić je izjavio kako je ljevica nakon dugo vremena na prosvjede izvela više ljudi nego što je montiralo pozornicu na Thompsonovu koncertu na Hipodromu, ali i dalje je to dosta 'mršavo' budući da je riječ o nacionalnoj akciji. „Hrvati su ispravno procijenili da nikakva opasnost od fašizma ne prijeti našem društvu i da je ovo pokušaj radikalne ljevice da na niskim strasti ma podigne svoju vidljivost i političku relevantnost. Poruke protiv nacija i državnih granica sigurno neće naći previše poklonika u društvu koje se upravo ovih dana prisjetilo velike žrtve Vukovara i Škabrnje za hrvatsku državu i hrvatsku naciju. Dodajte tome i LGTB zastave i dobijete globalistički ljevičarski skup koji isto izgleda u Washingtonu, Londonu, Barceloni i Zagrebu“, rekao je Mijić.

Politički tjednik „7 Dnevno“ na naslovnici 5. prosinca donio je veliki naslov „BIA, Soros i ljevica iza marša sa zvijezdom“. U nadnaslovu „Antifašistički prosvjedi za zaoštravanje i opasne podjele“, a u podnaslovu „Cilj im je izazivanje masovnih prosvjeda, a posljedično i rušenje Plenkovićeve vlade“.

U pogledu tvrdnje s naslovnice u opširnom tekstu novinarka piše kako dio obavještajaca „s kojima smo razgovarali sumnja kako je i ovaj marš nastavak djelovanja BIA-inih struktura koje provode svoju akciju, na koju su se onda zalijepili lijevi aktivisti i cijela hrvatska ljevica“.

Takva percepcija marševa bila je prisutna i među građanima, ali nije, koliko je poznato, naišla na potvrdu mjerodavnih služba, isto kao i „glasine“ da je na skupu sudjelovalo više tisuća građana iz Srbije koji su pristigli autobusima, na što je na društvenim mrežama upozoravao i jedan saborski zastupnik te o povezanosti notornoga Save Štrbca, koji je svojedobno izjavio da se u Hrvatsku može vratiti „jedino na tenkovima“, s nekim oporbenim političkim strankama ljevice. Na ta, ne baš sporedna pitanja, građani očekuju odgovore mjerodavnih državnih sigurnosnih služba, s obzirom na iskustva iz 90-ih.

Geopolitički interesi SAD-a i Zapada bili ispred samoodređenja naroda, „krika“ hrvatskih disidenata i građanskih sloboda

Na kraju vratimo se knjizi Julienne Bušić. Primjeren predgovor i pogovor napisali su povjesničari Hrvatskoga instituta za povijest Josip Mihaljević i Stipe Kljaić. U knjizi je uvršten tekst dvojice povjesničara sa zadarskoga Sveučilišta Zlatka Begonje i Luke Kneza „Sjene i tajne: Jugoslavenske tajne službe i kontrola zapadnog tiska“.

Treće poglavlje sastavljeno je od šest intervjua petorice hrvatskih disidenata (Vlado Gotovac, Franjo Tuđman, Ivan Zvonimir Čičak, Petar Šegedin, Marko Veselica) od kojih su neki prvi put objavljeni. Marko Veselica, zbog intervjua njemačkomu Der Spiegelu 1980. ponovno je bio uhićen i 1981. osuđen na 11 godina zatvora te četiri godine zabrane svakoga javnoga djelovanja.

U četvrtom poglavlju knjige „Cijena otpora: borba hrvatskih disidenata za demokraciju na komunističkom sudu“ uvrštena je završna riječ Dražena Budiše, u ljeto 1972., odgovor Franje Tuđmana na sudsku optužbu i završna riječ Franje Tuđmana na suđenju, iz veljače 1981.

Te završne riječi kao i odgovor na politički montirane optužbe i sudske procese, kao i zapisi o jugoslavenskom nasilju među kojima se izdvaja tekst Brune Bušića „Zatvori u Hrvatskoj“, te poglavlje o razbijanju zapadnoga embarga na istinu o Titovoj Jugoslaviji, u kojem je prikazan razgovor državnoga tajnika Henryja Kissingera s tadašnjim jugoslavenskim ambasadorom Bogdanom Crnobrnjom te Deklaracija vrhovnoga zapovjedništva hrvatskih nacionalnih oslobodilačkih snaga, koju je sastavio Bruno Bušić dvije godine prije ubojstva u Parizu, zahtijevali bi posebne osvrte i tekstove, ali na samom kraju nešto iz naslova knjige o „disonanci Zapada“, na što autorica posebno skreće pozornost.

Važnost knjige nije samo u otvaranju teme o hrvatskim disidentima, vrijednosti su knjige i u odgovorima na pitanja koja su dugo mučila hrvatske građane. Naime, postavljalo se pitanje: zašto su SAD i Zapad bili gluhi na „krik“ hrvatskih disidenata, zašto su bili u središtu interesa srbijanski disidenti, na prvom mjestu Milovan Đilas, a marginalizirani hrvatski disidenti, iako se nakon posjeta američkoga predsjednika Richarda Nixona 1970., kada je u Zagrebu uzviknuo: „Živjela Hrvatska!“, moglo pomisliti da je SAD konačno shvatio u kojem se položaju nalazi Hrvatska?!

Julienne Bušić otkriva bitne dijelove jednoga od najopsežnijih dokumenata američke vanjske politike prema Jugoslaviji koji je u studenom 1962. sastavio američki diplomat George Kennan, nekadašnji veleposlanik u SSSR-u i SFRJ. Ta američka strategija trebala se primijeniti u svim područjima – vojsci, gospodarstvu, obrazovanju, odnosima s javnošću.

„Sadašnji neovisni položaj Jugoslavije jako se razlikuje od onoga s čime bismo se susreli kad bi ta zemlja ponovno postala članica sovjetskoga bloka. U tom bi se slučaju znatno poremetila cijela strateška situacija NATO saveza (...) Tko god govori o rušenju sadašnjeg režima zapravo govori o razbijanju jugoslavenske države. Očito je da bi to odmah prouzročio strahovitu nestabilnosti na Balkanu. Krajnje je nerealno očekivati da se skupina rascjepkanih entiteta, od kojih nijedan nije spreman za neovisnost, a neki nisu ni potencijalno sposobni za nju, može uspješnije suprotstaviti sovjetskom komunizmu na Balkanu od iznimno čvrstog i iskusnoga nacionalnog režima koji sada upravlja nad dvadeset milijuna ljudi u tom području i vodi jednu od dviju najvećih kopnenih vojska u nesovjetskom dijelu Europe.“

Julienne Bušić smatra kako se na toj osnovi može protumačiti cijela povijest američke politike prema Jugoslaviji nakon 1948., a pogotovo odnos prema hrvatskim disidentima.

SAD-u su bili važniji geopolitički i geostrateški interesi od načela samoodređenja naroda koje je na Versajskoj mirovnoj konferenciji 1919. izložio Woodrow Wilson što ga učinilo herojem novostvorenih nacionalnih država na istoku Europe.

Marko Curać

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.