Prometna kultura zagrebačkih biciklista na niskoj razini, ne samo da se biciklima voze posvud, nego bicikli često nemaju signalizaciju, a biciklisti osnovnu zaštitu

Dnevne su novine izvijestile krajem kolovoza kako je 500 bicikala postavljeno na 40 stanica u širem centru Zagreba, a do kraja listopada, kako je najavio zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević bit će ih čak 2000 na 180 lokacija po čitavom gradu. Praktično u svakom kvartu. O novom javnom sustavu javnih bicikala pisalo se uglavnom s cjenovne strane, tematizirano je i pitanje infrastrukture za bicikle jer u velikom dijelu grada nisu označene staze za bicikle, pa ne ostaje biciklistima nego gurati se s pješacima po nogostupu ili s vozačima automobila po ulicama, kolniku. Malo se ili nimalo u svezi s tim projektom javno raspravljalo o prometnoj kulturi biciklista, a još manje o tome hoće li uvođenje tolikoga broja bicikala u promet (može se čuti, perspektivno čak 3000) ugroziti sigurnost pješaka, poglavito djece i starijih građana.

Prometna kultura biciklista koje možemo sresti na zagrebačkim ulicama, ali ne samo na ulicama, nego nogostupima, pješačkim prijelazima na semaforima, uopće zebrama, na vrlo je niskoj razini. Rijetko koji građanin nije bio u opasnosti da zadobije teške ozlijede zbog naleta biciklista na pločniku. Možda to nije toliko izraženo u centru grada, ali jest u perifernim stambenim četvrtima, gdje su nogostupi znatno širi, pa se biciklisti osjećaju puno slobodnije. Susjed mi je pričao kako je zbog mahnite vožnje nekog biciklista u večernjim satima, kad se šetao s unukom, došao na pomisao zatražiti dozvolu za nošenje oružja, jer ga je sam Bog spasio da mu mali unuk, kojega je vodio za ruku, ne bude zgažen na relativno uskom nogostupu od neobuzdanoga biciklista.

Ne treba spominjati kako su bicikli po zagrebačkim ulicama najčešće bez signalizacije, svjetlosne i zvukovne, da ih se praktično može vidjeti ili sresti na svakoj površini, bila predviđena za bicikle ili ne bila. Od bicikla koji dolazi ususret pješak se može skloniti u stranu, ali kako od onoga koji dolazi bešumno, kao vjetar s leđa, kad čovjek nema oči na zatiljku?

I vozači automobila često su u neprilici s biciklistima, posebno kad projure preko zebre. Nije naodmet spomenuti i kako biciklisti često voze svoje bicikle bez potrebne osobne zaštitne opreme, kacige. Sve navedeno stvara jednu lošu sliku koja bi za 180 stupnjeva trebala biti drukčija. No, usprkos tome gradonačelnik stavlja u promet 2000 bicikala. Zato se valja pitati koliko će sve pridonijeti još većemu prometnomu kaosu ili možebitnim ozljedama pješaka i biciklista?

PU zagrebačka: Biciklisti su se dužni koristiti biciklističkom stazom ili trakom u smjeru kretanja, a ako ne postoje, kretati se što bliže desnim rubom kolnika

U početku rujna pitali smo mjerodavnu službu Policijske uprave zagrebačke: je li gradonačelnik u tzv. projekt „Bajs“ ušao u suradnji s PU zagrebačkom? Hoće li taj projekt koji ima svoj smisao s jedne strane, ali s obzirom na lošu prometnu kulturu vozača bicikla s druge, dodatno ugroziti sigurnost pješaka? Je li dovoljno znati voziti bicikl da bi se vozilo po Zagrebu ili je potrebno nešto više? Dobili smo sljedeći odgovor:

„U vezi s Vašim upitom o korištenju bicikala u prometu obavještavamo Vas da je u Republici Hrvatskoj promet bicikala reguliran članovima 112. do 114. Zakona o sigurnosti prometa na cestama (NN 67/08, 48/10, 74/11, 80/13, 158/13, 92/14, 64/15, 108/17, 70/19, 42/20, 85/22, 114/22, 133/23, 145/24), u kojima između ostalog stoji da su se vozači bicikla za kretanje dužni koristiti biciklističkom stazom ili trakom u smjeru kretanja, a ako one ne postoje onda su se dužni kretati što bliže desnom rubu kolnika, te ako se dva ili više bicikla kreću u skupini, dužni su se kretati jedan iza drugoga. Zahvaljujemo Vam na ukazanom, te napominjemo da će policijski službenici i nadalje kroz redovan rad na terenu nastaviti s aktivnostima nadzora prometa, kako bi svojim prisustvom djelovali preventivno i represivno prema sudionicima u prometu, s ciljem povećanja sigurnosti cestovnog i pješačkog prometa“, stoji u odgovoru.

Iz odgovora se ne vidi je li zagrebački gradonačelnik konzultirati PU zagrebačku kad je ušao u projekt „Bajs“, jer nije riječ o nekakvoj jednodnevnoj paradi, nego o četverogodišnjem projektu koji zadire u sigurnost gradskoga prometa, napose u sigurnost pješaka. Jer, biciklisti su na biciklima češće na nogostupu nego na kolniku.

Zbog toga ostaje pitanje: trebaju li biciklisti poznavati prometna pravila, napose prometne znakove, znati pružiti prvu pomoć? Je li dovoljno naučiti ili znati voziti bicikl, što se može u vrlo kratkom vremenu, za razliku od automobila, pa da se može voziti po gradskim ulicama?

Nedavno sam ispred Doma zdravlja na Knežiji, u Albaharijevoj ulici, gledao dvojicu dječaka, koji su imali desetak godina, s kacigama na glavi, kako vrlo neobuzdano usred bijela dana voze čas po zelenoj površini, čas po zebri, čas po cesti, čas po nogostupu svoje bicikle. Gledao sam tu dječju vratolomnu igru, povremeno samo na jednom kotaču i pitao se kako će se vladati kad budu imali više godina, kad budu punoljetni?

Gradonačelnik će sigurno reći da to nije pitanje za njega, ali kad se upustio u projekt „Bajs“, mogao je misliti i o posljedicama. Jer, bez obzira na to što je svoj projekt predstavio slatkorječivo i idealno, treba reći: sve je daleko od toga!

Na kraju ne ćemo zlokobno spominjati kakve bi sve posljedice moglo imati dnevno uvođenje tolikoga broja bicikala u gradski promet, s obzirom na to da je na nogostupima sve više i električnih romobila, koji su posebna opasnost, ali jedna asocijacija jednostavno se nameće. U jednom našem selu bio čovjek kojemu su razne ideje padale na pamet. Gledalo se zbog toga na njega pomalo kao na „čudaka“. Jednom je svojim sumještanima u duljem sušnom razdoblju, kad se gledalo u nebo i iščekivalo kišu rekao: „Znam kako dovesti kišu, ali ne znam kako je odvesti.“

Marko Curać