Treba li se pomiriti s najnovijim srbijanskim otkidanjem dubrovačke književnosti iz hrvatskoga korpusa ili nakladnika prijaviti Interpolu?

Izdavački centar Matice srpske od 2010. godine, kad je počeo objavljivati tzv. antoligijsku ediciju Deset vekova srpske književnosti, gotovo iz kola u kolo zalijeće se na hrvatsku „književnu njivu“ i otkida, krade hrvatske „literarne plodove“.

U prvom kolu te edicije koju se sada već s hrvatskoga motrišta može nazvati Deset vekova srpske pljačke hrvatske književne baštine objavljena je uz rame književnih djela svetoga Save, poezija Dubrovnika i Boke kotorske. Praksa se nastavila pa su došli na red Gundulić, Držić, Desnica, Vitez, Vojnović i nedavno Istorija dubrovačke književnosti. To je prvi put u srbijanskom nakladništvu da se u nekoj ediciji tamošnje književnosti priključila renesansno-barokna književnost Dubrovnika, kojega je u 16. stoljeću Ivan Vidali u prepisci s Nalješkovićem nazvao „krunom hrvatskih gradova“.

U vojvođanskom je Novom Sadu početkom lipnja predstavljeno 16. kolo edicije Deset vekova srpske književnosti Izdavačkoga centra Matice srpske koje čini jedanaest knjiga, među kojima trosvezačna Istorija srpske književnosti kvazipovjesničara Jovana Deretića, koji je Aleksandra Velikoga i Homera proglašavao Srbima i Istorija dubrovačke književnosti Zlate Bojović, inače velike „zaljubljenice“ u baroknu književnost Dubrovnika, Marka Marulića...

Glavni urednik edicije Miro Vuksanović, kako su prenijeli mediji, izjavio je na predstavljanju kako u svakom kolu pokušavaju „na simboličan način prikazati razvoj srpske književnosti, pa je tako u ovom kolu predstavljena istorija književnosti iz doba Dubrovačke Republike“.

Objašnjavajući „prvo uključivanje književnosti starog Dubrovnika u ediciju srpske književnosti“, Vuksanović je 29. studenoga 2024. izjavio za Radio Beograd 2 da je „opredjeljenje da je to književnost na srpskom jeziku, bez obzira u kojem obliku tog jezika, bez obzira u kojem vremenu, bez obzira u kojem narječju...“ Tada je dometnuo kako književnost staroga Dubrovnika „kao rubna književnost ima dvojnu pripadnost, istodobno pripada srpskoj i hrvatskoj književnosti, a smatramo da svatko ima pravo definirati korpus svoje književnosti“.

Vuksanovićeva izjava nastavak je velikosrpske jezične politike. Jer i dalje sve što je štokavsko, smatraju srpskim.

Pokušava se proizvesti srpski jezik u starim hrvatskim djelima, jer je kod njih još živa misao kako je Karadžić dao Hrvatima jezik u 19. stoljeću. Uključivanjem dubrovačke, zapravo hrvatske književnosti u „istoriju srpske književnosti“ pokušavaju podmetnuti da su ga imali i prije Karadžića, a mi samo „nakalamili“, iako je zapravo sve obratno. Srbijanskim kvaziznanstvenicima, proizvođačima raznih krivotvorina, sve je moguće.

Ovdje je možda prilika ponovno podsjetiti što je hrvatski književnik i leksikograf Miroslav Krleža pisao uz Vukovu stopedesetgodišnjicu, 1937. godine: „Slavi se Vukova stopedesetgodišnjica, a prešućuje se da su glagoljaši, trista-četirista godina prije Vuka, već pisali narodnim govorom. Utvrđeno je naučno da je već Vetranić prepisivao hrvatske narodne psaltire iz četrnaestog stoljeća. Od Marulića do Kačića-Miošića, napisana je nekoliko stoljeća prije Vuka Karadžića čitava jedna književnost čistim narodnim govorom; od Primoža Trubara, Dalmatina, Vramca, Škrinjarića, preko Jambrešića i Belostenca do Katančića nikada taj kontinuitet narodnog govora nije prekinut. Ovo nametljivo blebetanje oko podnožja Vukova spomenika isprazno je mlaćenje prazne slame.“ (M. Krleža: Svjetiljke u tmini: književni eseji, Sarajevo, 1988.)

Aktualnost HAZU-ove izjave o prisvajanje hrvatske književne baštine

U povodu uvrštavanja poezije Dubrovnika i Boke kotorske u prvo kolo Antologijske edicije Deset vekova srpske književnosti početkom listopada 2011., Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU) reagirala je izjavom, ističući da je „takvo prisvajanje tuđe kulturne baštine potpuno neprihvatljiv postupak koji nimalo ne pridonosi sporazumijevanju i izgradnji povjerenja među susjednim narodima“.

Uvrštavanje djela hrvatskih pisaca u Deset vekova sprske književnosti HAZU ocjenjuje kao potpuno neprimjeren postupak koji urednik edicije i član SANU akademik Miro Vuksanović „objašnjava tobožnjom dvojnom (nacionalnom) pripadnošću“ pisaca iz Dubrovnika, Dalmacije i Boke kotorske i „time što su njihova djela, navodno, pisana na književnom jeziku koji se temelji na istočnohercegovačkom narječju te napokon i time što dubrovački pisci svoj jezik nazivaju slovinskim“.

„O dvojnoj pripadnosti dubrovačkih, dalmatinskih i bokeljskih pisaca ne može biti govora“, smatra HAZU, s obzirom na to da je katolička tradicija Dubrovnika, Dalmacije i Boke, među ostalim i u književnosti, bila jasno različita i od pravoslavne i od islamske.

HAZU ističe da dubrovački govor i jezik dubrovačke književnosti po podrijetlu pripadaju zapadnoj štokavštini „kakva se govorila na dubrovačkom području, u dolini Neretve, srednjoj Dalmaciji, Slavoniji i Bosni“ te „istočnohercegovačka štokavština nije utjecala na jezik književnih djela iz Dubrovnika“.

Zahvaljujući ukorijenjenosti književnoga jezika u živim hrvatskim govorima književna su djela, „pa i ona dubrovačka“, kolala na cijelom hrvatskom etničkom, kulturnom i jezičnom prostoru, ali ne i među Srbima, napominje HAZU, dodajući da dubrovački književnici po poetičkim osobinama svojih djela prethodnike i nasljednike imaju samo u hrvatskoj književnosti.

Što se tiče činjenice da su dubrovački pisci svoj jezik, među ostalim, nazivali slovinski, HAZU ocjenjuje da je to potpuno u duhu hrvatske kulturne tradicije srednjega vijeka. „I po obliku to je hrvatsko ime jezika jer nema znatnijih skupina Srba koje bi govorile ikavski niti ih je ikad bilo“, stoji u „Izjavi o srbijanskim presezanjima prema hrvatskoj književnoj baštini“ koju je tada prihvatilo Predsjedništvo HAZU-a, Ta izjava i danas je aktualna, ali s objavom Istorije dubrovačke književnosti u spomenutoj ediciji imamo novu situaciju.

Treba li mijenjati strategiju obrane hrvatske književne baštine Dubrovnika?

Osim one HAZU-ove bilo je u međuvremenu i drugih reakcija, ali se uređivačka praksa Deset vekova srpske književnosti nije promijenila. Postaje sve drskija. Je li vrijeme da se drukčije pristupi čitavu tom srbijanskom književnom poslu i samim krivotvoriteljima? Hrvatska vlada i njezina ministarstva imaju različite mogućnosti na raspolaganju, posebno nakon najnovijega vrlo flagrantnoga komadanja hrvatske književne povijesti i uvrštavanja važne sastavnice hrvatske književnosti u srbijanski književni korpus!

Kad bi iz Louvrea bila ukradena poznata slika Mona Lisa, zacijelo bi se digla cijela francuska kulturna javnost na noge. Pokrenuo bi se i Interpol. Je li vrijeme nakon najnovije srbijanske pljačke dubrovačke književnosti bez presedana da Hrvatska digne uzbunu i prijavi slučaj Interpolu?

I ne samo to: je li vrijeme da hrvatski zastupnici u Europskom parlamentu otvore pitanje drske srbijanske pljačke dubrovačke starije hrvatske književnosti? Jer, Europska komisija prošloga je petka uplatila na račun srbijanske Vlade prvu tranšu od 51,7 milijuna eura kao predfinanciranje iz „Plana rasta za Zapadni Balkan“. Izdavanje spomenute edicije ne bi išlo bez potpore srbijanske Vlade. Kako objava Istorije dubrovačke književnosti u sklopu navedene edicije ne bi možebitno ušla u navedeni „Plan rasta“, potreban je gromki glas hrvatskih zastupnika u Bruxellesu. U suprotnom, moglo bi ispasti da i hrvatski porezni obveznici preko EK-a financiraju srbijanska „piratska“ izdanja u koja se bezobzirno uključuju važni dijelovi hrvatskoga kulturnoga nasljeđa!

Nakon topničkoga razaranja Dubrovnika 90-ih uslijedio 2025. srbijanski anschluss dubrovačke književnosti

I Dubrovnik je 90-ih doživio razarajuću i krvavu ratnu agresiju, pokrenutu iz Beogradu na Hrvatsku. Barbarogeniji s istoka nisu marili puno za posljedice. Čak su tvrdili da će sagraditi još ljepši Dubrovnik! Nakon 20 godina od topničkoga razaranja grada, inače na popisu UNESCO-ove svjetske baštine, u prvom kolu Deset vekova srpske književnosti (2010.) doživio je prvo srbijansko prisvajanje svoje književne baštine. U proljeće 2025. godine s objavom Istorije dubrovačke književnosti u sklopu rečene edicije, Dubrovnik je doživio potpuni književni anschluss!

Marko Curać