I prije pojave Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika hrvatske kulturne udruge, jezikoslovci i književnici na razne načine upozoravali na potiskivanje i neravnopravan položaj hrvatskoga jezika u SFRJ

Kad se na plenarnoj sjednici Hrvatskoga sabora, 26. siječnja 2024., glasovalo o Zakonu o hrvatskom jeziku i kad taj Zakon, kako se očekivalo, nije plebiscitarno prihvaćen, već „za“ glasovalo 95 zastupnika (HDZ, DP, Most), „protiv“ bilo 17 zastupnika SDP-a, a 10 bilo suzdržano, uglavnom socijaldemokrata (Možemo, iako deklarativno protiv donošenja Zakona, nije sudjelovao u glasovanju, op. a.), nametnula se asocijacija s 1967., kad je u „Telegramu“ objavljena Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Tada se hrvatsko društvo podijelilo na dva bloka, jedan kojim je upravljala monolitna partija, i drugi demokratski, kulturni i znanstveni, kojem se pridružio velik dio hrvatske javnosti smatrajući prirodnim pravom naroda na nacionalni naziv jezika – konkretno hrvatski jezik. Ime jezika nije se htjelo žrtvovati floskulama „o udaru na bratstvo i jedinstvo“, „napadu na tekovine revolucije“ itd. To je bio prvi jasni znak da Hrvati više ne žele sudjelovati u „utakmicama“ u kojima pobjeđuje unaprijed poznata „vrsta“. Bila je to Pirova pobjeda vladajuće nomenklature. Državni totalitarizam kojim je dirigirao Beograd ponovno je pokazao zube, ali moralna pobjeda pripala je pristašama i zagovornicima Deklaracije, bila zalogom za ustrajanje na putu hrvatske samostalnosti.

Po tom rasjedu koji se dogodio prije više od 60 godina može se i danas analizirati hrvatska politička zbilja. Tabor „unitarista“ i „Jugoslavena“ dobio je novo ruho, ali relacije su ostale iste. Hrvatski jezik i nadalje je ostao „lakmusov papir“ po kojem se lako uočava čitav ideološki spektar, od onih koji misle da je hrvatska država „slučajna“ preko onih koji bi ju najradije vratili u „revolucionarno“ vrijeme, hapsili ili proganjali neistomišljenike do onih koji u hrvatskom jeziku vide temelj slobode i suverenosti. Razlike koje često mogu zavarati rezultat su uspostave hrvatske države, demokratskih procesa, jer za hrvatsku stvar malo toga bilo bi drukčije u odnosu na „olovne godine“ kad bi rečene političke elite isplivale na vlast. To pokazuju mnoge vanjske manifestacije; više se uočavaju „zubi“ nego argumenti.

Osim toga, zar nije zadržana jedna od glavnih metoda: političko-medijska hajka, kao 1967. ili 1971.? Na političkoj pozornici drugi su protagonisti, više nema Miloša Žanka i jugo-unitarističke pretorijanske garde, koja se vukla ovim prostorima od 1918., kada je na Jelačićevu trgu mitraljezima potukla mirne demonstrante: nenaoružane domobrane i građane. No ostaje pitanje kako bi se obračunavali s neistomišljenicima kad bi imali priliku obnašati vlast? Zar neka iskustva nemamo iz razdoblja nakon 2000. godine, kad je šestočlana koalicija predvođena SDP-om došla na vlast: započela ideološke čistke u medijima, diplomaciji, upravi i Hrvatskoj vojsci?

Ne bismo se trebali zavaravati. Razlika dvaju blokova, uglavnom je u činjenici, što je „bukačima“ koliko-toliko izbijena iz ruku policijsko-sudska represija za kojom i na ulici i sa saborske govornice toliko vape. Sve miriše kako se sve to može ponovno vratiti na scenu jednim otkosom? Jer bukači i hajkaši svakodnevno vježbaju glasno, povremeno čak i zaprskano.

Zašto su zaboravljeni Dani hrvatskoga jezika, spomen-tjedan na Deklaraciju

Ispada vrlo skandalozno kad se nešto iz dalje prošlosti navodno prešućuje, kao da se malo o tome govorilo u 45 godina bivše države, ali nimalo ne smeta kad se prešućuju mnogo bliže dionice prošlosti. Cenzura funkcionira na nov način; suptilno lijevo-liberalno, čak i ono što dokumentirano osvjetljava vrijeme teškoga hrvatskoga puta do slobode.

Prije gotovo tri godine Nenad Bukvić objavio je knjigu „Udba i Deklaracija. Reakcija Službe državne sigurnosti na objavu Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967. godine“(HDA, Zagreb, 2022.).

Osim „Hrvatskoga fokusa“, 2023., o toj knjizi u medijima nije objavljeno ni riječi. Prešućena je. Slučajno ili se sve može pripisati tomu kako je knjiga objavljena u vrijeme korone, pa nije bila predstavljena? Ali zar je to trebala biti zaprjeka da se o knjizi ne progovori kad je pandemija prošla. Dani hrvatskoga jezika, koje je Hrvatski sabor utemeljio kao sjećanje na Deklaraciju, od 11. do 17. ožujka, bili su prava prigoda za to, ali su Dani posljednjih godina poprilično razvodnjeni, medijski zaboravljeni.

Za dvije godine bit će 60. obljetnica Deklaracije. Mnogi kroatisti i povjesničari, s kojima sam razgovarao, suglasni su kako bi o toj obljetnici Deklaracije vrijedilo prirediti monografiju, koja bi pružila novim naraštajima sliku o tom prijelomnom događaju hrvatske novije povijesti.

Sam nastanak i objava Deklaracije bili su završni čin jedne etape borbe, zapravo obrane hrvatskoga jezika, koja na različite načine traje od Bečkoga književnoga dogovora 1850. do danas. Prije njezine pojave, 1967., na razne načine hrvatske kulturne udruge i jezikoslovci, književnici upozoravali su na potiskivanje i neravnopravan položaj hrvatskoga jezika u tadašnjoj državi. Sve je imalo neku prirodnu dinamiku.

Prešućuje li se uloga književnika Petra Šegedina u afirmaciji i obrani hrvatskoga jezika?

Zaboravlja se da je još 1964. hrvatski književnik Petar Šegedin napisao pripovijetku „Izdajnik“ koja tematizira pitanje obrane hrvatskoga jezika. To prozno djelo nije moglo biti tada objavljeno, iako ga jedan zagrebački izdavač uredno najavio. Cenzori su tvrdili kako „nema literarnih vrijednosti“. Objavljeno je tek u dva nastavka u prvim brojevima časopisa „Kolo“ 1969. Tada je autor bilješkom zahvalio uredniku „Kola“ (Igor Zidić, op. a.) koji je u njoj „ipak vidio toliko literarno vrijednih elemenata da bi se mogla objaviti“. Kao zasebna knjiga „Izdajnik“ je objavljen tek 1993. godine u Maloj knjižnici Matice hrvatske. No ni u samostalnoj državi to izdanje nije prošlo bez „tiskarske diverzije“. Primjerak koji posjedujem lijepo to ilustrira, pa i danas kad zaželim ponovno čitati tu pripovijest, poslužim se njezinim uvezanim primjerkom iz spomenutoga tečaja „Kola“.

U razgovoru s Vlatkom Pavletićem („Forum“, br. 12, 1970.) objašnjavajući temat „Izdajnika“, Šegedin kaže kako je riječ o „odnosu zatvorenog, malog čovjeka, intelektualca, prema konkretnoj političkoj stvarnosti koja se ukazuje kao vlast, s jedne strane, i kao otpor određenim vidovima te vlasti od strane mladih, s druge strane“.

Pisma đaka svojemu profesoru, potpisana: Opservator i Hrvatski opservator, koje u pripovijest donosi Šegedin, i danas su na svoj način znakovita. U prvom pismu skriveno ubačenom u profesorov džep predbacuje mu kako je čak i rječnik počeo mijenjati, pa je prešao na „telegram“ i na „slovenački“. Pismo završava poznatom izrekom: „Vre i svoj jezik zabiti Horvati hote, ter drugi narod postati!...“

Iako „Izdajnik“, kako je rečeno, nije mogao biti javno objavljen, za njega se znalo, redakcije su ga imale. Čitao se kao i više od dva desetljeća poslije toga Šegedinovo poznato „Pismo Šuvaru“, iz 1987., koje nije moglo biti objavljeno pa je „putovalo“ Hrvatskom u šapirografskoj inačici. Povod pismu bio je nastup Stipe Šuvara, partijskoga funkcionara, u Vukovaru, gdje je upozorio na „potrebu borbe protiv nastojanja hrvatskih nacionalista da se stvori poseban hrvatski nacionalni jezik“.

No vratimo se u 1966. U svibnju te godine Šegedin piše pismo „Drugu O...“ u kojem svraća pozornost na položaj hrvatskoga jezika.

„...danas nam se želi nametnuti i ekavština, i to ekavština beogradska kao jezik administrativnoga centra države, kao jedini živi, kao jedino praktični, kao jedino urbani, kao jedino moderni jezik. Već se i gleda na ovaj narod i na njegov jezik kao lešinu! I to s nevinim pogledom mudrih, dobrih ljudi! Kada mi se Ti, dragi druže, suprotstavljaš riječju: 'Pa zar ovaj jezik kojim ja govorim i pišem nije i tvoj jezik, a Tvoj i moj jezik?!'  - onda ja to mogu razumjeti samo - ne zbog Tebe i Tvoje zle namjere, već zbog situacije - kao licemjerje. U stvari, to je najljepša formula kojom se još jedna stepenica pravi u likvidiranju hrvatskoga književnog jezika.“ (Petar Šegedin: Svi smo odgovorni?, Matica hrvatska, Zagreb, 1971.).

Sva hajka i mjere koje je policijska država poduzela prema legalnoj i legitimnoj inicijativi – Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, nije zaustavio nastojanja u svrhu ravnopravnosti hrvatskoga jezika. Spomenimo ovdje Šegedinovo predavanje o odnosu lingvistike i književnoga izraza u Hrvatskoj, održano u Hrvatskom filološkom društvu, u travnju 1969., na zagrebačkom Filozofskom fakultetu (Encyclopaedia moderna 5/1970.). Bilo je i više drugih nastupa u različitoj formi s jednim i osnovnim nazivnikom - ostvarenja prava na ime hrvatskoga jezika, koje se željelo zamutiti dvosložnim nazivom, ili mu pripisati položaj varijante. Zar ta nastojanja nisu prezentna na različite načine i danas?

Ostat će zapamćena iz toga vremena Šegedinova dijaloška proza „Sudbina“ u kojoj je donesen ćirilični tekst ploče podignute u Vukovaru u spomen na boravak Vuka St. Karadžića, od strane Skupštine općine Vukovar, oktobra 1964.

Na ploči je stajalo kako je „Vuk St. Karadžić u 'ratu za srpski jezik i književnost' u Vukovaru imao najbolje prijatelje, pristalice i najtvrđi bedem.“

No ta proza mnogo je poznatija zbog Šegedinove najave „Barbarogenijstva“ koje se „jasno nazire“.

„On – BARBAROGENIJSTVO?! Ne razumijem...

- Niti ja, niti ja, nažalost...Ali to ne znači da ono nije tu, neposredno pred nama.“ (Zagreb, rujan 1970. godine; Forum, br. 1-2, 1971.)

Svemoćni Aleksandar Ranković, poznati šef Udbe, s mjesta potpredsjednik SFR smijenjen je 1. srpnja 1966. Hrvatski otpor, unatoč policijskoj represiji i popisima hrvatskih intelektualaca za „odstrel“, sve vrijeme i nakon 1967., posebno nakon 1971. nije jenjavao. Moralna snaga hrvatskoga naroda i njegovih intelektualaca bila je jača od svih političkih diktata i represivnih mjera prema pojedincima i njihovim obiteljima. Možda u tome i jest uspjeh stvaranja neovisne hrvatske države i obrane od srpske agresije u Domovinskom ratu.

Marko Curać