Kissinger Tuđmanu: Vi ste zadužili svoj narod jer ste mu u povijesnim trenutcima bili na čelu i omogućili stvaranje države. Vi ćete biti veliki čovjek hrvatske povijesti

Bivši američki državni tajnik i nobelovac Henry Kissinger umro je 29. studenoga 2023. u Kentu u američkoj državi Connecticut u svojoj stotoj godini. Rođen je kao Heinz Alfred Kissinger u Fürthu u Bavarskoj 27. svibnja 1923. Njegova obitelj pobjegla je od nacističkoga režima u SAD 1938., kada je Henry ima 15 godina. Tamo je naturaliziran pet godina poslije toga i promijenio svoje ime. No nikada se nije u potpunosti odrekao njemačkoga podrijetla, zadržao je čak njemački naglasak engleskoga.

U Njemačku se vratio za Drugoga svjetskoga rata kao američki vojnik. Radio je kao prevoditelj u operacijama tajnih služba, za što je nagrađen Brončanom zvijezdom.

Nakon provedena vremena u američkoj vojsci uslijedila je uspješna akademska karijera na Sveučilištu Harvard. Privukao je pozornost svojim analizama obrambene strategije i nuklearnoga oružja te je počeo savjetovati američku vladu.

Kada je republikanac Richard Nixon 1969. ušao u Bijelu kuću kao predsjednik, postavio je Kissingera za svojega savjetnika za nacionalnu sigurnost, a 1973. za državnoga tajnika.  Njegovo prezime postalo je sinonim za realpolitiku i detant. Bio je posvećen održavanju američkoga utjecaja i balansiranju ravnoteže moći. Kada je Gerald Ford, koji je Kissingera nazivao „superdržavnim tajnikom“, izgubio predsjedničke izbore, 1976. od demokrata Jimmyja Cartera, završila je Kissingerova ministarska karijera, ali je nastavio savjetovati američke predsjednike i pisati knjige.

Znatno je oblikovao američku vanjsku politiku. Njegovim zalaganjem došlo je do diplomatskoga otvaranja SAD-a prema Kini, a pregovorima između Sjedinjenih Država i Sovjetskoga Saveza osigurao je kontrolu nuklearnoga oružja, poboljšanja odnosa između Izraela i arapskih susjeda i Pariškoga mirovnoga sporazuma sa Sjevernim Vijetnamom, zbog čega je 1973. zajedno sa sjevernovijetnamskim pregovaračem Le Duc Thoom dobio Nobelovu nagradu za mir.

Dok su mnogi hvalili njegovu briljantnost, drugi su kritizirali Kissingera zbog njegove potpore antikomunističkim diktaturama, posebice u Latinskoj Americi, i tajnoga bombardiranja Kambodže.

Dr. Tuđman: Kad sam Kissingera sretao na harvardskom sveučilištu, nitko nije mogao pretpostaviti da će postati jedan od najdjelotvornijih američkih ministara

Dr. Franjo Tuđman u svojim dnevničkim zapisima pozorno prati političku i diplomatsku aktivnost Henryja Kissingera. U prvom svesku „Osobnoga dnevnika, 1973.-1978.“ na više mjesta spominje Kissingera.

Tako 22. listopada 1973. bilježi kako je sporazumijevanje velikih na djelu; Kissinger u Moskvi razgovarao s Brežnjevom u dva navrata po nekoliko sati...

S nadnevkom 4. studenoga 1974. zapisao je:

„Unatoč tome što je godine 1966., kad sam ga sretao na Harvardskom sveučilištu, očito bio istaknutija ličnost od ostalih kolega profesora, ipak nitko vjerojatno ni po čemu nije mogao pretpostaviti da će postati jedan od najdjelotvornijih američkih ministara...“

Kad je stabilizirana novoproglašena neovisna država Hrvatska nakon uspješne obrane od srpske agresije te uspostavljen mir Henry Kissinger uputio je kratko pismo hrvatskomu predsjedniku dr. Franji Tuđmanu u kojem je napisao:

„Gospodine Predsjedniče,

Vi ste zadužili svoj narod jer ste mu u povijesnim trenutcima bili na čelu i omogućili stvaranje države. Ali kao i svi veliki ljudi, niti vi ne ćete dočekati izraze zahvalnosti za to. Učinit će to tek dolazeće generacije. Ali vjerujte, učinit će. Vi ćete biti veliki čovjek hrvatske povijesti, ali ne za života, već kada ocjene budu donesene hladnom glavom.“

Rudolf: Kissinger je bio državnik i političar sjajnih umijeća, kakva imaju samo iznimno nadareni talenti

Nekadašnji ministar vanjskih poslova Davorin Rudolf u predgovoru hrvatskom izdanju Kissingerove biografije britanskoga povjesničara Nialla Fergusona naziva ga „magom“. „Kissinger je povijesna figura svjetske diplomacije druge polovine 20. stoljeća.

Državnik i političar sjajnih umijeća, kakva imaju samo izuzetno nadareni talenti“, piše Rudolf, napominjući kako su ga jalni američki političari i intelektualci mrzili zbog iznimne nadarenosti i sjajnoga obrazovanja, studenti i mladi Amerikanci jer je sotonizirao ulične demonstracije i 'vladavinu ulice', posebice prosvjedne skupove 'koji pretvaraju u heroje lidere represivnih, diktatorskih režima'.

U svezi s raspadom Jugoslavije, Rudolf piše kako je nakon što je Središnja američka obavještajna služba (CIA) u listopadu 1990. objavila prognozu o raspadu Jugoslavije, Kissinger savjetovao svojoj Vladi da se ne uvlači u jugoslavenske razmirice koje „traju najmanje stotinu godina“. Ustvrdio je, kako navodi Rudolf, da bi za Zapad bilo najbolje priznati Hrvatima i Srbima vlastite države, jer se „ne mogu razdvojiti od nečega što nikad nije postojalo“. Prema Rudolfovim riječima aludirao je na zajedničku državu Jugoslaviju kao umjetni proizvod Pariške mirovne konferencije 1919. – 1920. i neuspjeli model višenacionalnih federacija.

Pišući o susretima Tuđmana i Kissingera, Rudolf podsjeća kako se prilikom posjeta hrvatskoga izaslanstva Washingtonu Tuđman 1. listopada 1990. u New Yorku susreo s Henryjem Kissingerom s kojim je 1966. sudjelovao na međunarodnom seminaru američkoga Sveučilišta Harvard. Kissinger je bio direktor toga seminara od 1951. do 1971. U tom razgovoru, pozivajući se na bilješke Slavena Letice, Kissinger je, kako navodi Rudolf, podržao pravo hrvatskoga naroda na samoodređenje i neovisnost, ali je upozorio da je Jugoslavija suverena i međunarodno priznata država i da njezin raspad nije poželjan sa stajališta stabilnosti međunarodnoga poretka.

Američki je povijesni interes, dodao je, ostvaren rušenjem Berlinskoga zida i komunizma, razvojem demokracije i kapitalizma, a sve što je dalje od toga stvar je pojedinih zemalja. Na kraju je dodao: „Nadam se da ste svjesni činjenice da se države ne stvaraju i ne razbijaju bez rata.“

Rudolf kaže kako je Tuđman osobito cijenio Kissingera, uspoređivao ga s „najvećim Nijemcem u modernoj povijesti Konradom Adenauerom“. „U američki državni vrh unio je njemačku ozbiljnost i smisao za velike poteze, poput otvaranja SAD-a prema Kini i zaustavljanja američke blamaže u Vijetnamu“, napominje Rudolf.

U dubokoj starosti bavio se temama svjetske politike, geopolitike i diplomacije, ali i izazovima umjetne inteligencije. Čak i nakon svojega 100. rođendana, prošloga svibnja, Kissinger je ostao aktivan. Sudjelovao je na sastancima u Bijeloj kući. U srpnju 2023. iznenada je posjetio kineskoga predsjednika Xi Jinpinga.

Na hrvatskom jeziku objavljeno je pet Kissingerovih knjiga: „Obnovljeni svijet“ (Nakladni zavod Matice hrvatske, 1976.); „Memoari 1-2“ (Mladost, 1981.) „Diplomacija“ (Golden marketing, 2000.); „Svjetski poredak“ (ŠK, 2015.)  i „Vodstvo“ ( ŠK, 2023.) te Kissingerova biografija Nailla Fergusona: „Kissinger, 1923.-1968.: Idealist“ (Mate d.o.o., Zagreb, 2020.).

Pripremio: Marko Curać