Nakon teškog i napornog života i rada u Njemačkoj prva generacija gastarbajtera, naši očevi, majke, rođaci i prijatelji, zadnjih godina jedno po jedno napuštaju zemlju za koju ih veže, u nekim slučajevima i više od pola njihovog života. Zemlju u koju su došli, da samo odrade godinu dvije, kako su to obično volili reći, a koja je postala njihova nova domovina, pa i onda kada je nisu sasvim prihvatili. Život je pisao svoju priču, za mnoge mukotrpnu i bolnu, no ipak za većinu je ona značila materijalnu sigurnost, blagostanje i prespektivu koju nisu imali u svojoj zemlji. Da će jednog dana uživati njemačku mirovinu i najsvjetliji među njima, teško si si mogli predočiti. Krojili su se razni planovi, no mnoge želje i snove sudbina je ravnodušno ignorirala. Ustrajnost i požvrtvovanost da sebi i svojoj djeci stvore bolju i sretniju budućnost, odlika je smjelih i odvažnih ljudi pristiglih iz svih naših krajeva. No, nekima je isto tuđina brzo postala nesnošljiva te nisu prihvatili gastarbajtersku igru. Koliko je njihova odluka bila ispravna najbolje znaju sami.

 

 

Prema u ožujku objavljenim podatcima njemačkog Statističkog ureda iz Wiesbadena broj hrvatskih državljana u ovoj zemlji 31. 12. 2008. godine iznosio je 223.056 (108.798 muških, 114.258 ženskih) tj. 3,3% svih stranaca. U odnosu na predhodnu godinu broj je smanjen za 2.253. Broj Hrvata prema podatcima Hrvatskih katoličkih misija za nekoliko desetina tisuća je veći od službenog broja. U braku se nalazi 112.961 osoba, od tog broja 16.979 je s jednom/jednim njemačkim državljaninom, dok ih 70.275 navedeno kao neoženjen/neudana. 13.638 živi rastavljeno, 6.165 je udovac/udovica, a za 20.017 osoba stanje je nepoznato.(pismaiznjemacke)

 

 

Društvo „Hrvatska žena“ osnovano je davne 1921. godine u Zagrebu s dobrotvornim ciljem „pomaganja hrvatskoj sirotinji, katoličkom življu, te dobrim Hrvaticama bez imetka“. Njen osnutak je vezan za cijeli jedan pokret koji seže u srednji vijek, a posebice u XIX. stoljeće kada su osnivane mnoge zaklade, bratovštine i udruženja s ciljem pomaganja nevoljnima. Ni Hrvati, niti njihova društva, u tome ne bijahu iznimka. Nakon Prvog svjetskog rata i stvaranjem Kraljevine, a kao rekacija na velikosrpske ideje i ugroženost opstojnosti hrvatskog naroda, osnivanju se različita društva. Tako su žene uključene u Radićevu stranku osnovale društvo pod nazivom „Hrvatsko srce“, a osnivaju se i mnoga tzv. Gospojinska društva s istim ciljem. Upravo ta društva bila su preteče osnivanju društva “ Hrvatska žena“. Društvo “Hrvatska žena“ je osnovala Marija Kumičić, a za prvu voditeljicu Društva izabrana je gospođa Zora pl. Trnski, a njene potpredsjenice bijahu Ivka barunica Ožegović i gospođa Marija Kumičić. Sama imena ovih dičnih žena govore o ozbiljnosti pothvata, te o njegovu kulturnom utemeljenju. U prilog njihovoj ozbiljnosti i odgovornosti spram onih koji pate, a koji su istog roda, govori i činjenica kako su uskoro nakon osnivanja Društva organizirani ogranci diljem Hrvatske: u Petrinji (srpanj, 1921.) u Osijeku (srpanj, 1921.), u Požegi (1921.), u Karlovcu (rujan 1921.), u Jastrebarskom (1922.), te Sisku, Daruvaru, Brodu na Savi, Gospiću, Ogulinu, Vukovaru i drugim gradovima širom Hrvatske.

 

 

Prve godine 20. stoljeća u hrvatskoj političkoj povijesti bile su burne i sudbonosne. Bile su one značajne ne samo u Hrvatskoj, nego i među Hrvatima u Americi i drugim dijelovima svijeta. Godina 1903. bila je puna nemira i buna, posebice u užoj Hrvatskoj i Slavoniji. Narod se pobunio protiv otvorene mađarizacije, koju je provodio zloglasni Khuen-Héderváry i domaći mađaroni. Hrvati širom Amerike, posebice u Chicagu, potaknuti prilikama u domovini, počinju se politički organizirati, skupljati i slati pomoć u Hrvatsku, te američkim političkim krugovima ukazivati na događnja u domovini, tražeći razumjevanje i pomoć u obrani hrvatskih prava. Pod vodstvom liberalnih snaga oko „Narodne omladine“ tih godina dolazi do politike „novog kursa“, a 1905. do Riječke i Zadarske rezolucije i time Srbi u Hrvatskoj postaju ravnopravan „narod“. Godina 1906. donosi pobjedu takozvane Hrvatsko-srpske koalicije na izborima za Hrvatski sabor. Vodeće osobe među Hrvatima u Chicagu i njihovo glasilo Hrvatska zastava bili su uglavnom naklonjeni politici „novog kursa“ i Hrvatsko-srpskoj koaliciji. U tim povodom napisanom članku lako je uočiti radost okupljenih čikaških Hrvata nakon pobjede opozicije na saborskim izborima iz svibnja 1906. Njihova ljubav za svoj narod i domovinu je veličanstvena. Oni vjeruju i nadaju se da je ovo sudbonosna prekretnica, da je to početak novog doba za hrvatski narod, da sviće ujedinjena i slobodna Hrvatska. (A.Čuvalo)

 

 

Ovoljetnošnje Olimpijske igre svi smo rado gledali. Divili smo se čarobnim izvedbama kod otvaranja i zatvaranja igara u Pekingu. Nešto takvo može se dogoditi samo u zemlji s toliko milijuna ljudi i gdje vlada politički sustav po kojem svi moraju „plesati“ kako vrh dirigira! Ali pravo naše divljenje ide športašima koji su godinama, iz dana u dan, uvježbavali svoje vještine i dospjeli do svjetskih vrhunaca. Hrvati, ne samo u domovini, nego i u svijetu dosezali su i dosežu među najbolje u športu. Više puta su zapisani pod imenima drugih država i političkih tvorevina, ali su ipak Hrvati, a njihovi uspjesi idu na čast narodu iz kojeg potječu. Tako je jedna od najuspješnijih u Americi i u svijetu u skakanju u vodu s 3-metarske daske i 10 metara visoke skakaonice bila američka Hrvatica Helen Crlenkovich, od milja zvana "Klinky". O njoj, vjerujem, dosad niste čuli (ili vrlo malo), pa evo nekoliko crtica o toj slavnoj američkoj športasici hrvatskog podrijetla i njezinoj obitelji.(dr.A.Čuvalo)

 

 

U starovjekovnim vremenima heroji su bili slavljeni kao polubogovi, a umrijeti u borbi herojskom smrću bio je ulazak u slavu besmrtnika. Danas herojima smatramo ljude koji nesebično riskiraju i/ili polože svoj život za drugog, za bližnjega. A tko je moj bližnji? Sjetimo se one iz Novog zavjeta – svaki čovjek. Istinsko junaštvo nije planirano, ono se događa u teškim životnim okolnostima. To su trenutci kad se iz neke misteriozne pobude pojavi ljubavi za druge, one u opasnosti i potrebi. Klica te ljubavi je u svima nama, ali su samo neki spremni riskirati sve, pa i život za druge. Sva teška i bremenita vremena kroz ljudsku povijest imala su svoje junake i junakinje. Takvih muževa i žena je bilo i bit će, ali mnogi od njih su ostali i ostaju nezapaženi, a drugi opet zaboravljeni. Ovdje ću podsjetiti na junaka i Hrvata u Chicagu koji je već odavno pao u zaborav, ali su Hrvati u ovom velegradu unatrag gotovo stotinu godina na njega bili itekako ponosni, a građani Chicaga bar za kratko vrijeme o njemu govorili, divili mu se i smatrali ga herojom svoga grada. Čovjek, junak i Hrvat o kome je riječ bio je Vinko Gecan.(A.Čuvalo)

 

 

Neizbježno ime u povijesti europske arhitekture svakako je Luciano Laurana (Lucijano Vranjanin 1420-1479), Hrvat rođen blizu Zadra. Nekoliko ranih renesansnih palača i portala u gradovima je širom Italije podignuto prema njegovim nacrtima. Urbino (zgrada velike Duždeve palače) Napulj (portal trijumfalni pohod Castel Nuovo 1450-1455) Venecija (portal simbol morskih sirena) Mantova

 

 

Smrt je jedina stvar u životu za koju svi znamo da nas čeka, samo ne znamo kad! A do tog trenutka sve ostalo je zagonetka. Poslije smrti Bog određuje na onoj strani, a na ovoj ostaju učinci i sjećanja. Ovdje ću podsjetiti na čovjeka koji je davno umro pa je i sjećanje na nj isčezlo, premda nas je zadužio svojim životom i radom. Njegova djelatnost među Hrvatima u Americi u ranim i teškim godinama hrvatskog doseljavanja i življenja u ovoj zemlji, premda kratkotrajna, ostat će trajna u hrvatskoj povijesti. Ljudevit Lauš rođen je 27. veljače 1868. u Travniku. Već u ranim godinama izgubio je oca, te se o njemu, kako je najbolje znala i mogla, brinula majka udovica. U rodnom Travniku je završio pučku školu, kod franjevaca gimnaziju, a bogosloviju u Pečuhu i Beču. U svojoj poznatoj knjizi “Preko Atlantika do Pacifika“ (1907.) Ante Tresić Pavičić nam veli da mu je Ljudevit bio kolega za vrijeme studija u Beču. Ante je studirao filozofiju, a Ljudevit bogosloviju na poznatom Augustineumu. Nakon trinaest godina susreo je Tresić ponovo svog kolegu Ljudevita, ali sad u Americi. Kod njega je bio gost za vrijeme svoga boravka u Pittsburghu (1905.), te mu je posvetio svoju gore navedenu knjigu. Na cijeloj stranici kaže: „Prijatelju Dru. Ljudevitu Laušu, hrvatskom župniku u Allegheny, Pa“, a u knjizi potanje opisuje rad na toj župi svog kolege iz studentskih dana. Ljudevit je za svećenika zaređen 25. srpnja 1890., a 19. listopada 1894. u Beču je promoviran za doktora bogoslovije. Bilo mu je 26 godina. (A.Čuvalo)