Nadomak Gospića, s njegove istočne strane, partizansko vodstvo, koje su većinom činili Hrvati, raspravljalo je kako se sutradan postaviti prema stanovnicima koje zateknu. Jedan od Hrvata predložio je da ubiju svakoga tko je navršio 16 godina života, bez obzira na spol i na možebitnu njegovu političku i vojničku angažiranost.( Glas Koncila)

 

 

 

Nakon završetka Drugoga svjetskog rata Savez udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata odrađivao je »prljavi posao« za ondašnje jugoslavenske vlasti u njihovim reparacijskim zahtjevima. Da bi se izvršio pritisak na njemačke vlasti za isplatom što veće ratne odštete, antifašistički borci su širili u inozemstvu izmišljeni broj od 1.700.000 stvarnih žrtava, koji je bio moguć jedino s tobožnjih 700.000 ubijenih u Jasenovcu. »U igru je ubačen Savez udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata (SUBNOR) koji se trebao obratiti Međunarodnoj federaciji bivših boraca pismom u kojem bi - pozivajući se na 1.700.000 žrtava koje je Jugoslavija dala 'za svoje oslobođenje i za oslobođenje Europe' - zamolio podršku jugoslavenskom zahtjevu za odštetu... Zanimljivo je i autorstvo tog dopisa koji je poslan Međunarodnoj federaciji u Pariz g. 1962. On je, naime, nastao u krugovima jugoslavenske diplomacije, ili bar na njezin poticaj i u njezinoj redakciji.«( Portal Glasa Koncila)

 

 

Drugi se svjetski rat bližio kraju. Prekrasnoga jutra na dan 6. kolovoza 1945. nad japanskim lučkim gradom Hirošimom nebo je bilo bez oblačka kad su sirene najavile približavanje dvaju neprijateljskih zrakoplova.No, kako su oni ubrzo nestali s obzora, dat je znak za prestanak zračne opasnosti. Kratko nakon toga, odjednom se nad gradom otvorio pakao i izlio apokaliptički oganj. Bilo je točno 8 sati 15 minuta i 7 sekunda. Više od 100.000 stanovnika odmah je sažgano u eksploziji koja je trajala samo 10 milijuntinka sekunde , za koje je vrijeme okolni zrak dosegnuo temperaturu sunca. Za 10 sekundi užarena je kugla dobila promjer od 1 km, da bi se minutu poslije ohladila i pretvorila u atomsku gljivu. Nekoliko sati nakon eksplozije počele su padati na zemlju tamne ljepljive kuglice radioaktivnog materijala.(B. Lukšić)

 

 

 

Velikosrpski zločini protiv Hrvata katoličke i islamske vjeroispovijedi imadu korijene već 1917. u Odesi kada su Srbijanci pobili veliki broj zarobljenih. Hrvata. Zločini prema Hrvatima nastavili su se nesmanjenom žestinom tijekom opstojnosti protunaravne, nedemokratske i posvema protuhrvatske Kraljevine Jugoslavije. Hrvate su najviše progonili i ubijali, osim četnika, pripadnici inih velikosrpskih terorističkih skupina, uz potporu srbijanskih oružnika i tajnih službi. Srpski pripadnici jugoslavenske kraljevske vojske, u savezu s četnicima, tijekom travanjskog rata 1941. za jedanaest dana trajanja, pobili su u Makedoniji i Srbiji sedamdeset Hrvata: časnika, dočasnika i vojnika. U razdoblju od 7. do 14. travnja 1941. više desetaka nevinih Hrvata mučki je ubijeno od zločinačke četničke ruke: u okolici Bjelovara, Doboju, Srijemskoj Mitrovici te navlastito u selima oko Mostara i Čapljine.(www.dragovoljac.com )

 

 

Iz Hrvatskog lista donosimo tekst Nikole Bićanića koji se u njemu osvrnuo samo na dio zla koje je velikosrpska politika odjevena u antifašističko jugoslavensko ruho učinila u Gospiću nakon Drugog svjetskog rata. Izdvajamo: "Kad su nakon uzaludnih pokušaja tijekom rata konačno 4. travnja 1945. partizani ušli u Gospić počelo je zločinačko trijebljenje Hrvata koji nisu bili u šumi i koji nisu slijedili utvarne "antifašističke" idole. Najprije su prvih 48 sati ubijali Gospićane koje su ranije popisali za odstrjel, a zatim, kad je trebala početi funkcionirati pravna država, partizanski su "narodni sudovi" bili izraz pomahnitaloga razuma i gubilišta s temeljnom zadaćom da likvidiraju što veći broj Hrvata. Među više partizanskih zatvora u Gospiću isticale su se kaznionica u gradskom središtu i zgrada u kojoj je do dolaska partizana bila financija na Tratini blizu Kaniškoga mosta na rijeci Bogdanici."

 

 

 

Prema tragičnom otkriću slovenskog tjednika Demokracija, 4000 leševa Hrvata spaljeno je u slovenskome Auschwitzu. Prema "Demokraciji", vojni su zarobljenici, po Ozninoj naredbi, u tvornici Impol u Slovenskoj Bistrici krajem Drugog svjetskog rata spalili oko 4000 leševa ubijenih ustaša, domobrana i hrvatskih civila. Već više desetljeća u Slovenskoj se Bistrici šuškalo kako je krajem Drugoga svjetskog rata u peći tvornice Impol spaljeno nekoliko tisuća hrvatskih domobrana i civila, no ti događaji nikad dosad nisu dobili javnu potvrdu, a o sudskoj odgovornosti nekoga ili nekih da i ne govorimo. A kako bi se i dobila javna potvrda ili pak traženje sudske odgovornosti kad je opće poznato da je i ovo spaljivanje zajedno s masovnim poslijeratnim ubijanjem (povjesničari procjenjuju da je u Sloveniji nakon Drugoga svjetskog rata ubijeno od 200 do 300 tisuća ljudi) tijekom dugih desetljeća bivšega režima bilo najstrože čuvana tajna. (nemacenzure.com)

 

 

 

Podravska republika nije dugo trajala - tek tri mjeseca. Ustaški si režim nije mogao dopustiti da tako važno uporište kao što je Koprivnica bude u partizanskim rukama. Zato su ustaše ubrzanim tempom skupljali ljude i postrojbe, koje bi bile dovoljno jake da potjeraju partizane i tako vrate izgubljeno područje. U Križevcima se 6. veljače 1944. pojavila ustaška postrojba zvana Crna legija, koja je imala oko 1 100 ustaša. Crna je legija pučki naziv za Sarajevsku ustašku pukovniju, te I. i V. ustaški stajaći djelatni zdrug. Koliko je poznato, ta jedinica osnovana je 15. rujna 1941. u Sarajevu, a ime je dobila po crnim odorama. Osnovali su je ustaše povratnici satnik Jure Francetić i poručnik Rafael Boban, a kao njezin osnivač spominje se i Bećir Lokmić. To je bila uglavnom interventna postrojba koja je operirala u istočnoj Bosni i u sjeverozapadnoj Hercegovini. Godine 1942. ustrojen je V. ustaški stajaći djelatni zdrug pod Bobanovim zapovjedništvom, "Bobanova" Crna legija, koja je bila sastavljena od novopridošlih ustaških bojni i dijelova I. ustaškog zdruga na području Bugojna, Kupresa, Tomislav Grada, Livna i Imotskog. Njezine su pripadnike najčešće zvali "bobanovci". Potkraj siječnja 1944. postrojba je premještena u sjeverozapadnu Hrvatsku, gdje u njezin sastav ulazi i ustaška bojna iz Bjelovara. (podravina.net)

 

 

U ponedjeljak, 21. travnja 2008. u 20 sati u Hrvatskom glazbenom zavodu u organizaciji udruge Krug održano je komemorativno okupljanje "Pisma iz Bezdanke - Autentične poruke stradalnika". U drugom nastavku [vidi i Pisma iz Bezdanke (1)] donosimo još nekoliko potresnih pisama pročitanih na tom okupljanju, a koje su nesretni ljudi prije smrti uspjeli poslati svojim obiteljima. U ovom uvodu izdvajamo pismo Ante Gadže koje je napisao neposredno prije nego što će ga smaknuti talijanski fašisti: "Evo na čas prije nego ću poći skrušen pred Spasitelja, nevin, sjećam se i mislim mnogo na Vas, kao i sve ove dane u duhu Vas gledam i ako nemognem drugačije pozdravljam se sa Vama i molim Vas kao dobar sin i brat da mi oprostite sve moje greške koje sam hotice ili nehotice učinio. Dragi moji roditelji, mila mama i tata, sve seke i braća, djeco i ostali, za menom nemojte biti žalosni ja idem pred lice Božje, samo pazite sebe. Nisam se nadao na ovo, ali nek se vrši Božja volja. Dragi moji molim Vas nemojte sebe patiti i mučiti mislima na mene. Molim Vas ako se mogne moje tjelo prevesti u Ljubuški da i ono bude uz Vašu blizinu, kao što će duh moj biti s Vama. Mamu, tatu, Katicu (molim pazite je), Milu, Ljubicu, Franu, Zvonku, svu djecu, Ivu i stipuvana i sve naše puno voli i u duhu ljubi i pozdravlja Vaš iskreni i odani, Ante. Za stvari sam molio da se pobrine fra Vojo Mikulić, koji nas je ispovjedio i pričestio. Sve voli i ljubi Ante, Jure Gadže".