Kako žive naši stari? (3./10.)
Hrvatska se već godinama suočava s ozbiljnim demografskim izazovima, a među njima posebno mjesto zauzima problem starenja stanovništva. Sve je više starijih osoba, dok istodobno zdravstveni i socijalni sustav teško prati njihove potrebe. Dugi redovi čekanja, nedostatak smještajnih kapaciteta u domovima umirovljenika, birokratske prepreke te osjećaj da ih društvo prečesto ostavlja po strani stvaraju dodatnu nesigurnost i osjećaj odbačenosti među najstarijim članovima zajednice. O tim problemima razgovarali smo s književnikom i 
publicistom Đurom Vidmarovićem, koji je i sam osjetio poteškoće ostvarivanja zdravstvenih i socijalnih prava, a posebno upozorava na činjenicu da su stariji sve češće prepušteni sami sebi.
Kako biste općenito opisali svoje dosadašnje iskustvo s ostvarivanjem prava na zdravstvenu zaštitu u Hrvatskoj?
Ne bih ništa posebno istaknuo. Kao i svi ostali građani.
Koliko dugo u prosjeku čekate na pregled kod obiteljskog liječnika ili specijalista?
Tjedan dana najmanje, katkad i duže.
Jeste li se u posljednje vrijeme susreli s problemom nedostatka termina ili odbijanjem u sustavu naručivanja?
U bolnicama jesam, a u domu zdravlja kod obiteljskog liječnika nisam.
Kako ocjenjujete dostupnost lijekova – jeste li nailazili na poteškoće u dobivanju propisanih terapija?
Uglavnom nisam. Ako pojedinog lijeka nije bilo, ljekarna ga je naručila za nekoliko dana.
Ipak, zabrinjava što se povremeno javljaju zastoje u opskrbi određenim lijekovima, što može biti izazovno za kronične bolesnike.
Smatrate li da ste dovoljno informirani o svojim pravima i mogućnostima koje vam nudi zdravstveni i 
socijalni sustav?
Nisam dovoljno informiran. Kao vjerojatno ni većina ljudi.
Sustav je složen i prosječan građanin teško može pronaći jasne upute bez dodatne pomoći.
Imate li iskustva s ostvarivanjem socijalnih prava (npr. pomoć u kući, smještaj u dom, naknade)? Kako je to izgledalo u praksi?
Na vrijeme sam se prijavio za dom umirovljenika. Molba za pomoć u kući nije riješena. Hrana dolazi po potrebi.
Birokratski postupci često traju dugo, a komunikacija između različitih institucija nije usklađena.
Koje su vam najveće prepreke kada trebate doći do zdravstvenih ili socijalnih usluga – udaljenost, nedostatak informacija, birokracija, ili nešto drugo?
Dugo čekanje na termin kod specijalista u bolnici. Pojedini liječnici su grubi u komunikaciji. Često prebacuju svoj posao na medicinske sestre. Ponekad nisu odjeveni sukladno ugledu svoje struke.
Starijim osobama je posebno teško snalaziti se u takvu okruženju jer im treba više vremena, strpljenja i jasnog objašnjenja.
Osjećate li da zdravstveni sustav dovoljno uvažava posebne potrebe starijih osoba?
Ne, nažalost.
Starije osobe u jednakom su problemu kao i mlade osobe što s obzirom na njihovu dob nije nimalo jednostavno. 
Često je teško izdrživo.
U bolnicama i domovima zdravlja premalo je prilagođenih sadržaja – od fizičkih uvjeta do psihološke podrške.
Imate li prijedloge što bi se u zdravstvenom i socijalnom sustavu trebalo promijeniti kako bi život umirovljenika bio lakši i sigurniji?
To je teško pitanje jer zadire u čitav sustav zdravstvene politike. Trebalo bi uvesti princip generacijske solidarnosti.
Potrebno je jačati primarnu zdravstvenu zaštitu, skratiti liste čekanja i povećati broj gerijatrijskih djelatnika. Poseban naglasak treba staviti na kućnu njegu, patronažne usluge i svakodnevnu podršku starijima kako bi što duže ostali u vlastitom domu.
Kada biste mogli poručiti nešto donositeljima odluka, što bi bila vaša glavna poruka o položaju umirovljenika u zdravstvu i socijalnoj skrbi?
Poštivati starije osobe, ponašati se prema njima s empatijom, imati razumijevanja za njihovu zaboravljivost, emocionalnu uznemirenost, učestalo ponavljanje istih pitanja, prestrašenost za vlastito zdravlje, nesigurnost, osjećaj odbačenosti itd. Posebna poruka tiče se izgradnje novih domova za starije i nemoćne osobe. Sadašnji broj je nedostatan i nehumano je da starija osoba mora čekati preko deset godina kako bi dobila pravo na smještaj u domu. Potrebna je veća kontrola privatnih domova za starije i nemoćne kako bi se izbjegle zlouporabe i nehumano ponašanje prema stanovnicima.
Problem je vrlo akutan i potrebno ga je hitno riješiti jer kao nacija starimo – svake godine imamo sve više starijih kojima je smještaj u domu vrlo važan. Uz to ide atomizacija obitelji. Starije osobe prepuštene su same sebi jer im djeca odlaze u inozemstvo ili žive zasebnim životom ili se ne skrbe o roditeljima.
U takvim okolnostima nužno je razvijati mrežu izvaninstitucionalnih usluga – dnevnih boravaka, gerontodomaćica, mobilnih timova i patronaže. Potrebna je digitalizacija administrativnih procesa, ali prilagođena starijima, uz mogućnost osobne asistencije. Također, zdravstveno osoblje treba proći dodatne edukacije o komunikaciji i radu sa starijim pacijentima, jer struka nije samo medicinsko znanje, nego i human odnos prema najranjivijima.
Razgovarao: Davor Dijanović
Tekst je dio niza „Kako žive naši stari?“, a objavljen je na Portalu HKV-a u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti u 2025. godini Agencije za elektroničke medije. Prenošenje sadržaja dopušteno je uz objavu izvora i autorova imena.
Kako žive naši stari? (5./10.) - Fortuna: "Stariji još uvijek najviše vole živjeti u vlastitom domu“
Kako žive naši stari (10./10.) - rekapitulacija projekta