Nova neovisnost

Upravo je u mjesecu u kojem se slave Dani hrvatskoga jezika, manifestacije pokrenute u povodu sjećanja na Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga jezika iz ožujka 1967., najavljen velik pomak u tretiranju hrvatskoga jezika u inozemstvu. To se bez zadrške može shvatiti svojevrsnim novim priznanjem hrvatske neovisnosti. Naime kako je u četvrtak 12. ožujka tijekom posjeta Hrvatskoj najavila austrijska ministrica za Europu i međunarodne poslove Beate Meinl-Reisinger, Austrija će omogućiti nastavu na hrvatskom jeziku u svojim školama, i to umjesto dosadašnjega modela učenja jezika »bosanski/hrvatski/srpski« – »BKS«. Pojasnila je da će austrijsko ministarstvo obrazovanja povući prijepornu preporuku iz 1996. prema kojoj se u nastavi materinskoga jezika nisu razdvajali učenici prema etničkim pripadnostima te će se time najaviti autonomija škola. Hrvatsko je stajalište, na koje su mjerodavni upozoravali već niz godina, da je važno podučavati hrvatsku zajednicu hrvatskim jezikom jer riječ je o službenom jeziku jedne članice Europske unije koji se ne bi trebao podučavati u sklopu umjetnih tvorevina poput BKS-a. Bilo je potrebno 13 godina članstva da se to shvati. No tko imalo prati povijest hrvatskoga jezika, shvatit će da bi se time moglo okončati razdoblje od gotovo 200 godina, kako se upravo preko hrvatskoga jezika prelamala i politička povijest.

Naime sredinom 19. stoljeća upravo je bečkomu dvoru politički odgovaralo da se provede jezična reforma po kojoj će se narodi Slovenije, Hrvatske i Srbije – dakle od zapada prema istoku – lakše integrirati u monarhiju ako budu imali isti jezik, pa je 1850. potpisan Bečki književni dogovor. No danas je poznato u kojoj su se mjeri dogodile manipulacije preko djelovanja srpskoga jezikoslovca Vuka Stefanovića Karadžića (istaknutoga ideologa velikosrpskoga pokreta) i naivnosti/slabosti ostalih sudionika »dogovora«, uključujući nažalost i hrvatske. Upravo je ondje izvršena podloga za brojne muke po oblikovanju hrvatskoga književnoga jezika, za forsiranje nepostojećega (jugo)slavenskoga jezika koji se podučavao i izvan granica bivše države, jezične afirmacije velikosrpstva i zastrašujuće velikosrpske ratne agresije te se i nakon osamostaljenja država članica bivše federacije jugoslavenski jezik još uvijek poučavao na mnogim katedrama i školama diljem svijeta. Činjenica da se u Austriji tek sada najavljuje da će se hrvatski jezik zasebno poučavati u školama ima višestruko značenje i nedvosmislenu političku poruku, i to ne samo zbog rusofilskih ćelija u srbijanskoj politici, nego i u doba kada iz Srbije još uvijek ne prestaju posezanja za hrvatskim književnicima i djelima u skladu s davnim karadžićevskim lažnim argumentima.

Hrvatska se politički, povijesno, kulturno i gospodarski u posljednje vrijeme tako daleko odmaknula od Srbije da svaka provokacija u kontekstu govora o vojnoj opremi koja zastrašuje, uključujući i neka zazivanja novih sukoba, zvuče nestvarno i daleko, baš kao i srpski jezik koji hrvatski mladi sve manje razumiju (a da se o nepoznavanju ćiriličnoga pisma i ne govori). Stoga nakon najave austrijskoga jezičnoga priznanja Hrvatske treba napokon priznati da se unatoč forsiranju bratstva i jedinstva Hrvatska i Srbija nikad nisu razumjele, to jest ne samo da ne govore istim jezikom, nego nikad nisu govorile, i ne će. No to nije podloga za neprijateljstvo i za sukobe u narodima, a kamoli za strah s hrvatske strane. Upravo suprotno: s odmakom se bolje vide i perspektive u sadašnjosti, plandovanja u budućnosti, ali i manipulacije iz prošlosti; napokon se vidi istina. Svima koji dvije zemlje s novim motivacijama guraju u rat, pa makar u svojoj političkoj fantaziji, bilo bi korisnije shvatiti da se njihovi motivi ne mogu prevesti na hrvatski. Narode neka puste na miru.

Branimir Stanić
Glas Koncila