Kurdi kao kamen spoticanja Turske i SAD-a
Iako Sjedinjene Američke Države (SAD) i Turska i dalje znaju kurtoazno spominjati „strateško partnerstvo“ te dvije države opće je poznato da njihovi odnosi posljednjih nekoliko godina nisu na osobito visokim granama.
Turska SAD-u prvenstveno zamjera podupiranje Kurda na granici Sirije i Turske. Riječ je o područjima pod kontrolom tzv. Narodnih jedinica zaštite (YPG) na sjeveru Sirije, a za Tursku YPG je produžena ruka zabranjene 
Radničke partije Kurdistana (PKK), koja se bori protiv turskih vlasti od polovice osamdesetih godina prošloga stoljeća te ju Anakara smatra terorističkom organizacijom.
Turska SAD-u zamjera i to što ne želi izručiti imama SnageU skladu s politikom oslanjanja na Kurde, SAD je pred koji dan donio odluku o formiranju i obučavanju pograničnih snaga sigurnosti u Siriji. Sirijska pogranična snaga bila bi smještena na granici s Turskom, a nalazila bi se pod upravom SAD-a. S vremenom bi brojila 30 000 pripadnika, a većina bi nesumnjivo bili Kurdi, kao uostalom i u okviru vojnog saveza Sirijske demokratske snage (SDF). Turske vlasti s velikim su protivljenjem dočekale ovu američku odluku i poručile kako bi stvaranje takvih snaga na kurdskim prostorima od Iraka do Turske, i u dolini Eufrata, predstavljalo prijetnju za tursku nacionalnu sigurnost.Fetulaha Gulena, kojeg turske vlasti optužuju da je stajao iza neuspjelog vojnog puča 2016.
Kamen spoticanja su i odnosi Turske i Rusije. U studenom 2015. Turska je oborila ruski vojni zrakoplov na granici sa Sirijom, što je dovelo do zahladnjivanja odnosa Turske i Rusije, no nakon slamanja vojnog puča protiv turskoga predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana 2016. odnosi se bitno popravljaju i započinje zbližavanje Ankare i Moskve. Rusija je osudila pokušaj vojnog puča, a postoje i špekulacije kako su ruske obavještajne službe turskome predsjedniku dale informacije o pripremanju puča. Kako god, SAD ne gleda s pretjeranim simpatijama na tursko-rusko zbližavanje, o kojemu neupitno svjedoči i činjenica da je Turska s Rusijom nedavno sklopila ugovor o kupnji moćnih sustava S-400. Turska je prva članica NATO-a koje je kupila ovaj ruski raketni sustav.
SAD formira Sirijske pogranične snage pod dominantno kurdskim utjecajem
U listopadu prošle godine SAD je poručio Turskoj kako će nakon sloma tzv. Islamske države uzeti oružje isporučeno YPG-u. Kako se danas pokazuje, bila su to tek obećanja kako bi se privremeno smirila druga strana. Naime, nakon što je Islamska država de facto vojno poražena (ideološki ona i dalje živi i nije isključeno, kao što upozoravaju pojedini analitičari, da će se u budućnosti pojaviti na nekim drugim prostorima), te pod kontrolom drži samo 2 % teritorija, došlo je vrijeme „miješanja karata“ odnosno zauzimanja strateških pozicija za budućnost. A jasno je da, posebno s obzirom na snažnu nazočnost Rusije u Siriji (zrakoplovna i pomorska baza), SAD želi svoj „dio kolača“, tj. zadržavanje kontrole nad dijelom Sirije, preko kojeg će moći kontrolirati tranzit energenata s 
Bliskog istoka prema Europi. U kontroli dijelova teritorija Sirije još uvijek najjača svjetska sila SAD – jasno – po prirodi stvari teško može pronaći boljeg saveznika od Kurda.
U skladu s politikom oslanjanja na Kurde, SAD je pred koji dan donio odluku o formiranju i obučavanju pograničnih snaga sigurnosti u Siriji. Sirijska pogranična snaga bila bi smještena na granici s Turskom, a nalazila bi se pod upravom SAD-a. S vremenom bi brojila 30 000 pripadnika, a većina bi nesumnjivo bili Kurdi, kao uostalom i u okviru vojnog saveza Sirijske demokratske snage (SDF). Turske vlasti s velikim su protivljenjem dočekale ovu američku odluku i poručile kako bi stvaranje takvih snaga na kurdskim prostorima od Iraka do Turske, i u dolini Eufrata, predstavljalo prijetnju za tursku nacionalnu sigurnost.
Na turski odgovor nije trebalo dugo čekati. Turska vojska jučer je poslala pojačanja na granicu sa Sirijom, a SukobU ovako zamršenim okolnostima nije nemoguće da na nekim područjima dođe i do direktnog okršaja američke i turske vojske, dvije najsnažnije vojske NATO-a (Turska nije nuklearna sila, ali ju se konvencionalno smatra drugom po snazi u NATO-u) ili pak do indirektnih sukoba putem tzv. „posrednika“.Erdoğan već neko vrijeme najavljuje da će turska vojska ući u sirijsku provinciju Afrin i razbiti kurdske militante. Erdoğan najavljuje da će se turska vojska obračunati s kurdskim „terorističkim gnijezdima“ bez obzira što iz njih stoji SAD koji optužuju da je Turskoj zabio nož u leđa.
Turski izbor: Kurdska vojska na granici ili mogući okršaj s vojskom SAD-a
Situacija je i više nego „zanimljiva“: nereagiranjem na stvaranje jake kurdske vojske na svojim granicama Erdoğan 
risikira da mu sutra Kurdi uzmu dio teritorija Turske (kurdski su borci visokomotivirani i ništa ih ne će nagovoriti da odustanu od stvaranja jedistvenog Kurdistana), a ulaskom u rat protiv Kurda protiv sebe bi dobio moćne Sjedinjene Države koje na Kurde gledaju kao na važne saveznike u borbi protiv ISIL-a i kao na sutrašnje partnere u kontroli strateški važnih područja Sirije.
U ovako zamršenim okolnostima nije nemoguće da na nekim područjima dođe i do direktnog okršaja američke i turske vojske, dvije najsnažnije vojske NATO-a (Turska nije nuklearna sila, ali ju se konvencionalno smatra drugom po snazi u NATO-u) ili pak do indirektnih sukoba putem tzv. „posrednika“.
Kako bilo, područje Bliskog istoka i dalje će biti u fokusu svjetskih geopolitičkih, geostrateških i geoekonomskih nadmetanja, o čemu svjedoče ne samo navedeni prijepori u Siriji, nego i recentna događanja u Iranu, Libanonu, Jemenu i dr. zemljama uvijek nemirnog „Levanta“.
Davor Dijanović
Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.