Branimir Bošnjak
(1943. – 2016.)
MJESTO U ŽIVOTU
Kakvo je to mjesto i gdje to boravimo u životu?
Naravno, to je mjesto neuvjerljive sigurnosti, ali upravo
stoga tu odlučujemo i s neke uzvisine gledamo zapuštena groblja
mladost koja miješa strah i mržnju, osvetu i neprirodnost
naš je
stolac i stol pretrpan papirima
tu je i nekoliko različitih olovaka
koje sve slabije pišu
ne mogu izdržati pjesmu
do kraja
Nekako smo se našli u poslu
a poslodavac
sve više očekuje od nas i naše slabe opreme
No, kad nas nema, odmah poslije popodnevne utihne
ovdje su neki potpuno drugi ljudi
sjede sigurni i mrki na našim mjestima
troše silne kave i skupa pića
odlučuju o nekim važnim stvarima
razbacuju papire
kao da nas nema na svijetu
kao da nas nikada nije ni bilo
i zaista
ako bolje pogledamo
ta gdje smo mi u to vrijeme
u pretrpanom restoranu u dežmanovoj
Andriana Škunca
(1944.)
ZAJEDNO S TOBOM PRAH
Iz svake stvari koju dirnem diže se prašina – naboran zrak.
Maknem li stolicu, čeka me u vunastim naslagama na podu.
Uzmem knjigu, listam prah. Soba se naprašuje s jednog
kraja na drugi. Uronjena u sitne čestice što se pri jačem
vjetru ili hodu uzdižu iznad svog skrovišta.
Godinama se taloži i skuplja, tamni pri vrhu. Uočljiva za
jačeg svjetla. Jednostavno se pojavi kao znak nevidljive
duše predmeta i krajobraza.
Ulazi u ormare, pod svjetiljku, u pore zidova – sliježe se na
staklo. S njom i vrijeme ide na nas. Sjeda na olovku, uvlači
se u rukopis, među slova, izjeda papir.
Svaki dan pomalo nas izgriza iznutra i izvana. Prenosimo je
pokretima, udišemo, putujemo s njom.
Pripitomljena, svagda uz nas.
Istreseš li je, isprašiš štapom – navire istodobno s nekog
drugog mjesta. Cijeli svijet satkan je od njena pomična daha.
Ne vidiš li je, ne znači da je nema. Skrila se. Mahneš li
rukom, možeš je dozvati. Za trenutak pokrenuti. I tako,
zajedno s tobom idu prah i spomen da ćeš se u nj pretvoriti.
Željko Knežević
(1943.)
REČENICE BEZ SMJERA
Dok si ti, oče, nabranih obrva
sjekao u šumi visoka, snažna stabla
i nešto mudrovao o tome kako jasen,
grab, hrast, dakle i bukva nisu bez duše,
ja sam osamljen na kosini jednostavno čekao
koji će ogranak prvi vrisnuti.
Danas grohotom smije se cijela šuma
ako ne udarim sjekirom tamo gdje treba
ili ako iz neočekivanog smjera (jutarnja
svjetlost?) visoko ponad glave siječem
i promatram kako iz truleži diže se magla
i na drugu stranu brda odlazi.
Oče moj, ti si dugo radio na pruzi,
kao što i ja do danas radim na metafori.
Dakako, jednom ćemo samo nas dvojica pričati
o tome kakav je promet pod zemljom i tko sada
održava prugu, podmazuje i okreće skretnice
i zašto putnički u žurbi prema Zagrebu
gubi svoje vagone i raspada se
u ove rečenice bez smjera?
Anđelko Vuletić
(1933. – 2021.)
VELIKI TVORČE JA DIŽEM BUNU
Ne mogu zamisliti:
Na kraju puta, kao i duž cijele staze, opet
sve po starom.
Ne mogu vjerovati da će biti sve
kao što je i bilo:
svijeća na čelu,
kovčeg kao tamnica,
konopi, trka, tuga, vjetar, kiša i mnogo
svijeta, a ja
opet
sam.
Ima li iko da ga za to pitam?
Ti šutiš kao da te nije veliki Tvorče.
A ja tražim
samo jedan
tren, ili noć širom otvorenih vrata, bez
krova i bez zidova,
i da uđem i iziđem: pa gotova posla, i
kažnjenik jedan manje.
Ti i sad šutiš, veliki Tvorče, a ja
dižem bunu:
hoću smrt vuka.
Zima, ledeni vjetar, opake oči gladi, kuršum
ili ponor pustinje – i ja ću zaspati.
A već sutra:
kiše,
mlada šuma, mjesečina i
zvijezde
huje nad mojim kostima.
Hoću smrt vuka.
To je jedino, to je sve – što
tražim.
Radovan Ivšić
(1921. – 2009.)
KORACI SMRTI
U sporome vjetru polagano
teškim šumama
Po korijenju goleme ruke
srcem tamo trave
kamenu
nad muklim ponorima
u mračnoj noći
tratinama šumnih školjaka
u vjetar
u vjetar je ptica odlistala
(ANTOLOGIJA HRVATSKOGA PJESNIŠTVA od davnina pa do naših dana, sastavio Ante Stamać; ŠKOLSKA KNJIGA, Zagreb, 2007.)